Podsjetimo da je pun službeni naslov ove nedjelje: Nedjelja palmi o muci Gospodnjoj. Naziv potječe od jeruzalemskih kršćana koji su je oko godine 400. počeli slaviti vanjskim obilježavanjem i procesijama po gradu koji je još uvijek imao za većinu stanovnika nekršćane. Tog dana skupljali su se popodne na Maslinskom brdu, tu slavili produženo bogoslužje riječi te uvečer u procesiji, s granama palme ili masline u ruci, ulazili u Jeruzalem. Time su vjernički ponovno doživljavali i uprisutnjivali Isusov mesijanski ulazak u Jeruzalem pred početak muke. Sam događaj za prvu Crkvu bio je tako važan da ga donose sva četiri evanđelja podsjećajući na Zah 9, 9 gdje je riječ o miroljubivom vođi koji jaše na magarcu. Isus je tada došao kao hodočasnik na magarcu kao životinji siromaha i pobožnih hodočasnika. Dopustio je da mu kliču kao Sinu Davidovu (Matejev izvještaj), odnosno kao kraljevskom Mesiji (izvještaj Marka, Luke i Ivana). Isusovo sjedanje na magare podsjeća na intronizaciju izraelskih vladara, a njegovo proročko znanje o okolnostima pod kojima će dva učenika naći i dovesti magare očituje da on sve unaprijed zna i podlaže se Božjem planu.
  Običaj jeruzalemskih kršćana brzo se raširio po Europi, u kojoj je uveden na početku blagoslov grančica, a vjernici su nakon sudjelovanja u liturgiji te grančice stavljali u svoje domove i na njive s uvjerenjem da zbog molitve Crkve Bog čuva njihove obitelji i posjed od nesreće.
  Ove godine za procesiju imamo Markov izvještaj o mesijanskom ulasku u Jeruzalem. Kod Marka i ostalih evanđelista hodočasnici oduševljeno kliču Isusu: "Hosana! Blagoslovljen Onaj koji dolazi u ime Gospodnje!" (r. 9). "Hosana" znači "Pomozi!" i upravljeno je Bogu u čije ime Isus dolazi u sveti grad. Ostali dio usklika uzet je iz Ps 118, 26 koji je bio dio Halela ili zahvalnih psalama o Pashi. Marku je vlastiti dio r. 10: "Blagoslovljeno kraljevstvo oca našega Davida koje dolazi". Njime su Isusovi povijesni sljedbenici ispovijedali vjeru da je Isus Mesija u skladu s obećanjima danim Davidu, kraljevski Mesija, ali ne u političkom smislu. Tema o njegovu kraljevskom dostojanstvu nastavit će se u 15, 2 gdje Pilat pita Optuženoga, je li on kralj židovski, a Isus odgovara "Ti kažeš!" To znači da priznaje kako je Mesija u skladu s obećanjima danim Davidu, ali nikako Mesija koji bi želio uspostavu svoje zemaljske države.
  Marku je u ovom izvještaju vlastita i napomena kako je Isus ušao u hram, "sve uokolo razgledao, pa kako već bijaše kasno, pošao s dvanaestoricom u Betaniju" (r. 11). Ovo je na liniji Markove teologije o mesijanskoj tajni. U toku ministerija Isusa su zvali svecem Božjim vragovi koje je izgonio iz bolesnika, a on im zabranjivao (usp. 1, 24.34). Kad je Petar u ime zbora apostola ispovjedio vjeru da je Isus za njih Pomazanik Božji, Isus im je zabranio to razglašavati u narodu (usp. 8, 29-30). Pred početak muke prestaje zabrana razglašavanja Isusova identiteta. Sada Mesija preuzima Božji grad i hram kao središte monoteističkog bogoštovlja te u toj akciji otkriva svoj pravi identitet i svoju spremnost da izvršava Božji plan. To će ga kod vjerskih i političkih vlasti koštati života.
  U ovoj godini na Cvjetnicu čitamo muku po Marku u kojoj je vrhunac ispovijest satnika pod križem. Kad je vidio kako je Isus izdahnuo - a pratio je sve događaje od podne do tri popodne na Golgoti - on u svom poganskom strahu uzvikuje: "Zaista, ovaj čovjek bijaše Sin Božji!" Ne zaboravimo da ovo govori rimski vojnik stacioniran u Jeruzalemu. Rimljani i Grci onog vremena vjerovali su o pojedinim izvanrednim muškarcima da su sinovi bogova. Vojnik je čuo optužbe poglavara i svjetine protiv Raspetoga: "Krist, kralj Izraelov! Neka sad siđe s križa da vidimo i povjerujemo!" (15, 32). On se pribojava za sudbinu svoju i trojice drugova koji su bili zaduženi za sprovođenje smrtne osude i održavanje javnog reda. Izriče strah da nisu ubili pravog sina nekoga od bogova. Vojnikova ispovijest za prvu Crkvu je prava ispovijest vjere. Za sljedbenike Raspetoga, koji će uskoro biti uskrišen, radi se o jedincatom Sinu Božjem i kraljevskom Mesiji.
  Marko ovim želi reći da Isusa na križu priznaju za Sina Božjega mučitelji i sljedbenici. Dok slušamo Markovu povijest muke, uživimo se u ulogu Jude i Petra da ne bismo bili grešno sigurni u svoju ustrajnost ili Učitelja izdali zato što on nije onakav kako mi očekujemo.

Leđa podmetnuh onima što me udarahu (Iz 50, 4-7)

  Kroz sve tri liturgijske godine imamo ovaj odlomak za prvo čitanje. On je dio treće pjesme o Sluzi Patniku u Izaijinoj knjizi. Radi razumijevanja ovog dijela spomenimo sadržaj svih četiriju pjesama. U prvoj Bog predstavlja Slugu kao svoga moljenika na početku njegova proročkog djelovanja (Iz 42, 1-9), u drugoj Sluga govori o svom djelovanju u Izraelu i među poganskim narodima (Iz 49, 1-6), u trećoj Sluga se žali na osporavanje i zlostavljanje u proročkom djelovanju (Iz 50, 4-9), u četvrtoj Sluga biva nasilno ubijen, a Bog njegovu patnju i smrt pretvara u izvor blagoslova za sve (Iz 52, 13-53,12).
  Pjesme o Sluzi, zajedno sa Psalmom 22, su manjinski dio starozavjetne tradicije prema kojoj Bog patnju nevinih preokreće u izvor blagoslova za druge. Većina Izraelaca i starozavjetnih tekstova smatrali su da Božji miljenik ne može biti nevin osuđen te da je bolest, rana smrt i nesreća znak Božje kazne. Sluga iz današnjeg čitanja slika je Isusa svjesnog da ga čeka nasilna smrt.
  Sluga o ovom odlomku zahvalno priznaje da mu je Bog dao najprije učeničku službu: "Svako jutro on im uho budi da ga slušam kao učenici. Gospodin Bog uho mi otvori: ja se ne protivih niti uzmicah" (r. 4b-5). Učenik sam proživljava ono što treba drugima naviještati. U Izaijinoj knjizi postoji trag o prorokovim učenicima koji izbliza slijede učitelja (usp. Iz 8, 16 i 30, 8-14). Učenici čuvaju riječ Božju zapečaćenu u srcu. Zatim prorok zahvaljuje Bogu što mu je dao "jezik vješt da zna riječju krijepiti umorne" (r. 4a). Zadaća je proroka sužanjstva ohrabrivati klonule u tuđini.
  Naišavši na osporavanje u proročkoj službi, prorok ispovijeda da nije pobjegao nego je podmetnuo leđa onima što ga udarahu, a obraze onima što mu bradu čupahu. Na Istoku onog vremena brada se smatrala uresom zrela muškarca. Čupati bradu bila je najveća uvreda nevinu čovjeku. Usred onih koji ga tako zlostavljaju prorok govori da mu Bog pomaže i zato ostaje "ko kremen": ne kani odstupiti od svog puta. Ovaj ponižavani, ali ustrajni prorok slika je Isusa patnika u njegovoj muci.

Poslušan do smrti na križu (Fil 2, 6-11)

  Ovaj odlomak je himan u čast Kristu kao trajnoj slici Božjoj koji se ponizio postavši čovjekom i pristavši na nasilnu smrt. Pavao ga je uvrstio u svoju poslanicu radi pouke o vjerničkoj skromnosti i međusobnom podnošenju. Prije toga, u r. 3-5, moli vjernike da među njima ne bude suparništva ni umišljenosti. Potiče da druge "smatramo višima od sebe", da se staramo ne samo svaki za svoje "nego i za ono što se tiče drugih". Pravi uzor poniznosti je Krist koji je utjelovljenjem uzeo "lik sluge", a smrću na križu postao do kraja poslušan Ocu nebeskom.
  Crkva Pavlova i našeg vremena vjeruje da je Krist "trajni lik Božji", tj. da ima božansku narav po kojoj postoji od vjekova. On je sam sebe "oplijenio", tj. ostavio svoju božansku veličinu i utjelovljenjem postao sluga, to jest pravi čovjek, u svemu ovisan od ljudi. Uslijed svoje vjernosti Bogu prilikom obavljanja mesijanskog poziva došao je u konflikt s vjerskim i političkim poglavarima svoga naroda i to ga je dovelo do smrti na križu. Himan ovu smrt na križu gleda kao čin poslušnosti Bogu. Ne u smislu da je Bog tako okrutan da bi tražio smrt bilo kojeg čovjeka pa ni svoga Sina, nego u smislu vjernog vršenja mesijanskog poslanja, a ta ga vjernost dovela u konflikt s vjerskim poglavarima.
  "Zato Bog njega preuzvisi" (r. 9). Ovo je jedan od načina kako je prva Crkva izvršavala vjeru u Kristovo uskrsnuće, osobito među vjernicima s grčkom kulturom, kojima pojam uskrsnuća kao tjelesnog oživljavanja nije bio kulturološki blizak. Uskrsnućem je Bog svoga Sina uzvisio, postavio sebi zdesna, uveo ga u eshatonski stadij egzistiranja iz kojega može pomagati sve ljude. Znak ove proslavljenosti je novo ime što ga je Raspeti dobio, ime Gospodin. Kyrios su Grci i Rimljani zvali božanstvo ili cara, a Židovi dijaspore Boga jedinoga. Kad ljudima s grčkom kulturom Crkva predstavlja Isusa kao Kyriosa ili Gospodina, ističe njegovo božansko dostojanstvo. Proslavljenom Kristu imaju se pokloniti svi nebesnici, tj. anđeli, zatim zemnici, tj. ljudi svih naroda i konačno podzemnici, tj. pokojnici. Iz ovog himna izlazi da je pristanak na smrt na križu početak proslave Isusa.

Kad satnik vidje da tako izdahnu, reče:
"Zaista, ovaj čovjek bijaše Sin Božji" (Mk 14, 1-15, 47)

  Za Markovo evanđelje egzegete kažu da predstavlja "povijest muke s proširenim uvodom". Time hoće reći da je muci Isusovoj poklonjena velika pažnja i prostor, u usporedbi s događajima javnog djelovanja. Ističem neke misli uz sedam dijelova Markove povijesti muke.
  1. Pomazanje u Betaniji (14, 1-11) - Sva četiri evanđelista povezuju muku Isusovu s Pashom koja je u Pilatovih deset godina uprave nad Judejom pala subotom. Bile su tri. Povijesno najviše odgovara ona koja je pala 8. travnja godine 30. Gozba u kući Šimuna Gubavca u Betaniji u sva četiri evanđelja prikazana je kao pomazanje za ukop. Na njoj dolazi do izražaja uloga žena u Isusovu ministeriju i djelovanju prve Crkve. Žene su u povijesti muke hrabrije od Dvanaestorice i one su kasnije Crkvi svjedočile o događajima muke. Marko je više od ostalih pomazanje u Betaniji povezao s mukom Isusovom i ovom zgodom htio pokazati da je ljubav prema bližnjemu podređena ljubavi prema Bogu, bez koje gubi svoj temelj. Prigovor učenika na "raskoš" iskazan prilikom pomazanja nije opravdan, jer tko pravo ljubi Boga, očitovanog u Isusu, moći će neumorno činiti djela milosrđa prema ljudima.
  Činjenica da je Juda jedan od Dvanaestorice pokazuje da je otpad moguć i kod onih koji imaju Isusovo povjerenje, koji mu stoje blizu. Glavni razlog Judine izdaje neće biti novac nego razočaranje nad Isusom koji se odriče moći služeći i zovući na služenje. Juda je tražio zgodu "da ga preda" (r. 11). "Predati" u povijesti muke je glagol s dva sloja značenja: na oko ljudi predaju Isusa sucima i krvnicima, a ispod površine po tome se izvršava Božji plan o spasotvornoj patnji Sluge Patnika. Bog piše pravo po krivim crtama.
  2. Oproštajna večera (14, 12 31) - Slanjem dvojice učenika da priprave pashalnu gozbu Isus pokazuje da proročki zna što će se dogoditi. Njega događaji ne zaskaču; on im ide ususret. Kao domaćin razlama pogaču i daje sudionicima, a zatim traži da svi piju iz jedne bukare. U svojoj skoroj smrti, koju uprisutnjuje razlomljeni kruh i razliveno vino, on vidi sklapanje novog saveza između Boga i ljudi. Značajna je rečenica: "Neću više piti od ovoga roda trsova do onoga dana kad ću ga - novoga - piti u kraljevstvu Božjem" (r. 25) koju donose sva tri sinoptika (usp. još Mt 26, 29 i Lk 22, 18). Ona znači da je Isus uvidio kako kraljevstvo Božje nastupa i po njegovoj nasilnoj smrti, a ne samo po njegovim čudesnim djelima i propovijedima. Marko je vjerovao da kršćanska euharistija daje udio na Isusovoj muci i uskrsnuću, ali i na kraljevstvu Božjem koje ima doći u punini.
  Prema Mateju (26, 30) i Marku (14, 26) Isus otpjeva s učenicima himne zahvalne pa odlazi na Maslinsku goru. Na putu govori kako će se svi nad njim sablazniti, a Petar lakomisleno izjavljuje da neće izdati Učitelja. To je opomena svim grešno sigurnima. Malo kasnije Isus se neće stidjeti pokazati da se boji smrti, ali neće podleći napasti da pobjegne. Petar je siguran u svoju ustrajnost pa ipak podliježe. Kad iskusi vlastitu slabost, Petar će bolje razumjeti grešnike i poniznije voditi zajednicu učenika. To Isus izričito napominje u Lk 22, 32.
  3. Molitva Isusa pred uhićenje (14, 32-42) - Isus priznaje Jedanaestorici da mu je duša žalosna na smrt. "Duša" je ovdje mjesto "ja", označuje cijelu osobu. Marku je vlastito u r. 35 "...molio je da ga, ako je moguće, mimoiđe ovaj čas". Zatim nastavlja točnim navodom Isusove molitve. Ovo dvostruko navođenje Marko pokazuje i u toku Isusova ministerija. Ono je znak živahnog i pučkog propovijedanja. Jedini Marko zadržao je u Isusovoj molitvi aramejski izraz: "Abba - Oče!" Kod jedine riječi s križa, koju navode Matej i Marko, drugi evanđelist ponovno navodi aramejski oblik Ps 22 u kojem se nevini Patnik žali Bogu što ga je ostavio, ali u kasnijem toku psalma izriče nadu da će ga Bog podići i odlučuje svima pripovijedati o milosti koju mu Bog iskazuje. Tradicija nam je posvjedočila da je Marko pisao obraćenim poganima, vjerojatno Rimljanima. Smatrao je Isusovu molitvu u Getsemanskom vrtu tako važnom da ju je za svoje povijesne čitaoce pribilježio u izvorniku. Pavao je, izgleda, obraćene pogane učio da se obraćaju Bogu Isusovim usklikom "Abba - Oče" (usp. Gal 4, 6 i Rim 8, 15). Ovaj povjerljivi izraz na Isusovim usnama u samrtnoj muci znak je punog povjerenja u Boga, iako je svjestan da ga čeka strahovita muka. Molitva je bila posljednja provjera je li volja Božja ovakav završetak zemaljskog putovanja i traženje snage da prihvati svoj kalež.
  4. Sud pred Židovima (14, 43-72) - Marku vlastita građa u prizoru uhićenja je mladić zaogrnut plahtom koji bježi u noći da ne bi i njega uhapsili. Tumači su dugo smatrali da je to sam pisac drugog evanđelja koji se tako "potpisao" pod svoje djelo. To je mogao biti i neki drugi član zajednice kojoj je drugi evanđelist povijesno namijenio svoje evanđelje ili slučajni radoznali prolaznik. Za današnje slušatelje i čitaoce i ovaj prizor mora biti uozbiljujuća opomena.
  Pred velikim vijećem ili sinedrijem, koje je imalo vjersku i građansku vlast, Isus je trebao odgovoriti na pitanje o svome mesijanstvu. Vijećnici su gledali i slušali klicanje mnoštva prilikom Isusova svečanog ulaska u sveti grad. Čuli su da sljedbenici Isusa nazivaju Mesijom, a on ih ne ušutkava. Zato veliki svećenik službeno pita: "Jesi li ti Krist, Sin Blagoslovljenoga?" (r. 61). Isus odgovara: "Ego eimi - ja jesam!" i najavljuje da će doći kao Sin Čovječji. U ono doba bilo je zanesenjaka koji su se od svojih sljedbenika dali proglasiti mesijom. Nitko nije sebi pripisivao transcendentalnu povezanost s Bogom. Isus se osjećao posebnim Sinom Blagoslovljenoga, ne kao svaki drugi pobožni Izraelac. Prema teologiji vijećnika to je bogohulstvo i Isus je osuđen na smrt.
  Nasuprot Isusu koji hrabro svjedoči tko je, Petar se kukavički odriče i samog poznavanja Učitelja. Dok kod Mateja Petar samo "zaplače", kod Luke "gorko zaplače", on kod Marka "briznu u plač" sjetivši se Isusove najave. U tom plaču prisutno je kajanje i zahvalnost što Učitelj pozna učenika bolje nego on samog sebe. U Petrovu plaču je i nada da će Zanijekani oprostiti, jer je Petar za razliku od Jude sačuvao ispravnu sliku o Učitelju.
  5. Sud pred Rimljanima (15, 1 20) - Smrtnu osudu koju je donijelo Vijeće trebao je potvrditi rimski upravitelj Poncije Pilat, koji je redovno stolovao u Cezareji na moru, ali je za blagdane dolazio u Jeruzalem radi opasnosti od političkih nemira. Pred pogansku vlast Židovi nisu mogli protiv Isusa iznositi strogo vjerski razlog smrtne osude. Grci i Rimljani onog vremena vjerovali su da se bogovi utjelovljuju ili čak imaju djecu sa zemaljskim ženama. Zato optužiti Isusa da se pravi transcendentalnim Mesijom ili Sinom Božjim u doslovnom smislu ne bi imalo željenog učinka pred Pilatom. Izašli su s optužbom da se Isus pravi kraljevskim Mesijom, Mesijom u skladu s obećanjima danim kralju Davidu. Optužba je zato glasila: "Želi biti židovski kralj!" Zato Pilat pita Isusa je li on židovski kralj. U Isusovu odgovoru: "Ti kažeš" (r. 2) vidi se i pristajanje i ograđivanje. Pristajanje, jer jest Mesija obećanja danih Davidu. Ograđivanje, jer nema nikakvih namjera uspostaviti političku vladavinu. Marko zaključuje: "Hoteći ugoditi svjetini, Pilat im pusti Barabu, a Isusa izbičeva i preda da se razapne" (r. 15). U ovakvoj formulaciji može se kriti Markovo znanje o lošim odnosima Pilata i jeruzalemskih Židova. On je prilikom svoga dolaska na službu naredio da vojnici kroz grad nose carske zastave s likom cara, što je Židovima bila provokacija, jer je izgledalo kao štovanje idola. Pilat je također hramski novac silom oteo te utrošio za podizanje vodovoda u gradu. Za to su ga Židovi tužili caru i senatu. Nije želio dati još koji povod za novu tužbu. Dao se ucijeniti. Jedna nepravda povlači za sobom drugu, jedan grijeh vodi u drugi grijeh.
  6. Smrt na križu (15, 21-39) - Jedini Marko spominje da je Šimun Cirenac, koji se na dan Isusove smrti vraćao s njive na kojoj je radio, bio otac Aleksandrov i Rufov. Očito da su ova dva vjernika bili poznati u povijesnoj zajednici kojoj je Marko uputio svoju knjigu o Isusu. Od njih je zajednica dobivala dopunske potvrde prikaza muke Isusove. U prizoru na Golgoti važan je natpis križa: "Kralj Židova" (r. 25). To je treći i vrhunski stupanj Isusova dostojanstva u Markovoj povijesti muke. Na sudu pred Židovima, Isus je bio pitan  je li Krist, Sin blagoslovljenoga (14, 62). Na sudu pred Rimljanima bio je pitan je li kralj židovski (15, 2.9). Na oba upita odgovorio je pozitivno. Sada ne odgovara ništa, ali istinitost natpisa biva potvrđena u ruganju svećeničkih glavara i pismoznanaca: "Druge je spasio, sebe ne može spasiti. Krist, kralj Izraelov! Neka sad siđe s križa da vidimo i da povjerujemo!" (r. 31-32). To je Markova vjera u Isusa kao paradoksalnog Mesiju koji se ne da svesti na ljudske kalupe. "Odbijajući zahtjev da sebi pomogne i siđe s križa, Isus pokazuje (a Marko naviješta) kako se dolazi do spasenja". Vrhunac povijesti muke prema Marku je u centurionovoj izjavi koju smo stavili za naslov ovog dijela komentara. Najprije je značajno što ga Marko zove po latinskom "stotnik" (kenturion - grecezirani oblik latinskog naziva). To je jedan od dokaza da je njegovo evanđelje povijesno upućeno rimskim kršćanima. Nadalje, Marku je ovdje vlastito što centurion gleda kako Isus izdahnu pa zatim ispovijeda vjeru da je taj čovjek Sin Božji. Kod Mateja vojnici vide potres i razderani hramski zastor pa uzvikuju da je Raspeti Sin Božji. Kod Marka se "da tako izdahnu" može odnositi na pomračenje koje prati smrt nevinog osuđenika (r. 33), ali i na Isusov usklik pred izdahnuće koji može biti usklik nade i smiraja, usklik svijesti da je pobijedio zlo. Strogo gramatički gledano, Marko vodi računa da je centurion poganin. Za centuriona Raspeti bijaše mogući sin nekoga od bogova. Za Marka i njegovu zajednicu ovo nije tek slučajni usklik nego prvenac pogana u Crkvi Kristovoj. Markovo je evanđelje počelo značajnom uvodnom rečenicom: "Početak Evanđelja Isusa Krista Sina Božjega". Dok je činio čudesa, nečisti su duhovi za njim dovikivali da je Sin Božji i On im zabranjivao (usp. Mk 3, 11; 5, 7). Tko doživi Isusa pod križem, može pravo vjerovati kakav je on Mesija i Sin Božji. Tu prestaje mesijanska tajna i počinje dužnost svjedočenja.
  7. Ukop Raspetog uz prisutnost povijesnih svjedoka (15, 40-47) - Iz r. 42 vidimo da je bila Priprava, predvečerje subote na koju je padala Pasha. Trebalo je ukopati mrtve osuđenike, da bi Židovi mogli slaviti blagdan. Zato Isusa polažu u najbliži grob, dobivši od Pilata dopuštenje da ga ukopaju s poštovanjem. Svjedoci Isusova umiranja i ukopa su dvije Marije i Saloma koje su iz Galileje došle za Isusom u sveti grad, a Marko pod križem ističe da su "mu posluživale", to jest pomagale od svojih materijalnih dobara. Izvještaj završava kako su žene promatrale gdje je ukopan i time pripravlja na sljedeći prizor: otkriće praznog groba i ukazanje Uskrsloga.

prof. dr. Mato Zovkić