Današnja misna čitanja skreću našu pažnju na Crkvu kao zajednicu Isusovih sljedbenika koji se osjećaju šatorom Božjim među ljudima, jedni druge podržavaju u vjeri i nastoje se ljubiti kao što Isus ljubi.
  Za prvo čitanje imamo odlomak o Pavlu i Barnabi koji pri koncu prvog misijskog putovanja utvrđuju u vjeri crkvene zajednice što su ih osnovali, a zatim matičnoj zajednici u Antiohiji podnose izvještaj o "svemu što Bog učini po njima: da i poganima otvori vrata vjere." Drugo čitanje je dio viđenja o novom Jeruzalemu koji je Šator Božji među ljudima. Isus u evanđelju najavljuje svoj "odlazak" u proslavu po smrti na križu te obećava da će ostati sa svojima po njihovoj požrtvovnoj međusobnoj ljubavi. Svijet bi trebao prepoznavati da smo Isusovi sljedbenici po tome što ljubimo jedni druge i sve ljude kao što Isus ljubi. Ponizno priznajemo da nismo u tome dosljedni i molimo snagu da sve više postajemo ono što bismo trebali biti.

Sabraše Crkvu i pripovjediše što sve Bog učini po njima (Dj 14, 21-27)

  Pavao i Barnaba pošli su oko god. 44. iz Antiohije na prvo misijsko putovanje, nakon što je Duh Sveti na euharistijskom slavlju tamošnjoj zajednici preko antiohijskih proroka preporučio da Pavla i Barnabu pošalju na misijsko djelovanje među pogane (usp. Dj 13, 1-3). Ostali su na tom putu oko pet godina i pri povratku su još jednom obišli osnovane crkvene zajednice. Danas bismo ih nazvali župama. Poticali su obraćenike na ustrajnost u vjeri i najavljivali teškoće koje su imale doći, kad jednom rimska država otkrije kako su kršćani "ateisti", tj. ne priznaju idolske bogove ni cara kao božanstvo. Misionari su po tim župama postavljali i starješine, iz čega mi katolici vidimo početak svetog reda. Starješine će voditi zajednice po uputama apostola.
  U Antiohiji su misionari "sabrali Crkvu i ispripovijedali što je Gospodin učinio po njima: da je i poganima otvorio vrata vjere". "Crkva" su ovdje svi krštenici Antiohije koji su prva zajednica sastavljena od obraćenih pogana. Kako su misionari poslani da naviještaju vjeru Crkve, osjećali su se dužni položiti račun Crkvi o Božjem djelovanju po njihovu zalaganju. Pavlu i Barnabi ne pada napamet da odaziv pogana na vjeru pripisuju sebi u osobni uspjeh. Svjesni su da je to Bog učinio, a oni su samo služitelji riječi Božje i djelitelji Božjih otajstava (usp. 1 Kor 3, 5; 4, 1).
  Iz ovog čitanja trebamo naučiti da su Crkva svi kršteni vjernici te da jedna takva mjesna Crkva cjelovito živi i svjedoči svoju vjeru, kad se zanima za duhovni napredak ostalih vjerničkih zajednica i kad podržava misionare.

Šator Božji među ljudima (Otk 21, 1-5)

  Knjiga otkrivenja završava viđenjem nebeskog Jeruzalema koji ima crte zemaljske Crkve. Pogled u nebeski Jeruzalem trebao je u vrijeme progona kršćanstva ulijevati vjernicima snagu da izdrže.
  U današnjem odlomku naglašeno je novo nebo i nova zemlja. Na takvu zemlju silazi s neba "novi Jeruzalem od Boga, opremljen kao zaručnica nakićena za svog muža". Prije je Vidjelac istaknuo da o eshatonskoj fazi spasenja "pred licem Božjim pobježe zemlja i nebo" te da su zlobnici podvrgnuti konačnoj kazni (20, 11.15). Sada pokazuje na liniji starozavjetnih proroka da za otkupljeno čovječanstvo Bog stvara novo nebo i novu zemlju (usp. Iz 65, 17; 66, 22). O eshatonskoj obnovi "ni mora više nema", jer je ono sjedište nemani i neprijateljskih sila, a iz njega je izašla i Zvijer s deset rogova i sedam glava koja progoni Jaganjčeve sljedbenike (usp. 13, 1). Sveti grad silazi s neba, jer mu je Bog arhitekt i graditelj (usp. Heb 11, 10). Taj je grad kao zaručnica nakićena za svog muža. Ovo je starozavjetna metafora o Božjem narodu kao zaručnici ili ženi koju je Bog odabrao bez prethodnih zasluga. Slika je bila tim upotrebljivija što je "Izrael" i "Jeruzalem" u hebrejskom ženskog roda. U ovoj slici prisutna je misao da je Crkva na zemlji početak otkupljenog čovječanstva te da je konačno otkupljenje isključivo Božje djelo - dar Božji ljudima iz svih naroda, puka i jezika. Glas s neba tumači vidiocu smisao viđenja: "Evo Šatora Božjega s ljudima. On će prebivati s njima: oni će biti narod njegov a on će biti Bog s njima" (r. 3). U vrijeme prolaza kroz pustinju Bog je boravio u svom narodu u šatorskom svetištu koje se moglo prenositi. Kasnije je napravljen hram u kojem se čuvao kovčeg saveza s pločama. Crkva na zemlji već je šator Božji s ljudima, ali je ona znak i sredstvo eshatonske nerazdvojivosti između Boga i ljudi. Izraz: "Oni će biti narod njegov a on će biti Bog s njima" je formula sklapanja saveza u starozavjetnim spisima (usp. Ez 37, 27; Lev 26, 12; Jer 31, 33; Zah 8, 8).
  Bog vjerni saveznik najavljuje da će u vremenu eshatonskog spasenja svima ožalošćenima obrisati svaku suzu s očiju; neće više biti smrti, ni tuge, ni jauka, ni boli. Svima koji trpe progon, nepravdu, neizlječivu bolest ili zapuštenost od onih koji bi ih morali voljeti i posluživati ovo je poruka da Bog vidi ljudsku patnju i da tješi. "Evo činim sve novo" su jedine riječi u Otkrivenju koje izgovara sam Bog. Ostale riječi ove nadahnute knjige izgovara Ivan vidjelac, Jaganjčevi sljedbenici na zemlji ili u nebu, sljedbenici Zvijeri. Ovdje nastupa sam Bog kao garant svega što je obećao. Vrijeme novog Jeruzalema, vrijeme Božjeg prebivanja među ljudima i brisanja svake suze nije prazno obećanje. A Crkva na zemlji je znak i sredstvo spasenja dostupnog u Kristu. Ona je već sada Šator Božji među ljudima.

Nova zapovijed (Iv 13, 31-35)
 
 Ovaj odlomak početak je dugačkog Isusova govora na posljednjoj večeri nakon što je izašao Juda. Taj se govor proteže kroz tri poglavlja (14, 15 i 16) te završava velikosvećeničkom molitvom u 17. poglavlju kojom Isus potvrđuje svoje sinovstvo upravo moleći pred smrt i ispovijedajući da ga Otac i tada ljubi.
  "Sada je proslavljen Sin Čovječji" je Isusov komentar o Judi koji izlazi da ga izda. On je prije naglašavao da će ljudi uvidjeti kako on jest upravo kad bude uzdignut od zemlje. Čak je najavljivao da će tako "uzdignut" sve privlačiti k sebi (usp. Iv 8, 27; 12, 32). U punoj svijesti nastavlja svoj hod i zna da ga čeka nasilna smrt. Ivan je u toku Isusova djelovanja pokazivao da Isus zna što je u drugima, a sada pokazuje da zna i što će se s njime zbiti: nasilna smrt bit će proslava koju mu sprema Otac. Isus također vjeruje da je njegovim dosadašnjim načinom djelovanja Bog proslavljen: "I Bog je proslavljen u njemu!" (r. 31b). Sada kad odlazi u smrt izražava povjerenje u Oca kojeg je proslavljivao svojim djelima i riječima: ovom smrću njega će Bog proslaviti, učinit će je izvorom milosti za ljude, a njega će uvesti u stanje uskrsne proslavljenosti iz kojeg će moći biti u osobnom odnosu sa svakim, a da ne bude zatvoren za druge. "Još sam malo s vama" je najava skore smrti. Naše današnje čitanje ispušta r. 33b gdje Isus kaže apostolima da ne mogu poći onamo kamo on sada odlazi. U svom sadašnjem duhovnom stanju ne mogu s njime ni u smrt ni u proslavu po križu.
  Zatim Isus daje novu zapovijed svojim sljedbenicima: da se ljube kao što on ljubi njih i sve ljude. Zapovijed ljubavi postojala je u Starom zavjetu (usp. Lev 19, 15). Novo je što Isus ljubav proglašava sažetkom svih zapovijedi i time omogućuje svim ljudima da napreduju u svetosti. Ne mogu svi znati 613 starozavjetnih zapovijedi i zabrana, pogotovu u vremenu kad je veći dio stanovništva bio nepismen. Mogu, međutim, svi ljubiti Boga i bližnjega. Novost je što Isus traži ljubav kao što on ljubi. A pokazao je ljubav mladencima u Kani Galilejskoj, Nikodemu kad ga je primio na noćni razgovor, Samarijanki kad je s njome ušao u dijalog, Marti i Mariji kad im je uskrisio Lazara, Judi koji ga izdaje, Petru koji ga se odriče... Isusova ljubav popraćena je razumijevanjem. On ljubi tako da ulijeva volju za obraćenjem. Iz 1 Iv 2, 19 vidimo da je među kršćanima ivanovske tradicije došlo do rascjepa, pri čemu su jedni druge optuživali za krivovjerstvo. Zato poziv na ljubav u Crkvi kao što Isus ljubi znači otvaranje za kršćanske zajednice koje su drugačije, strpljivost s rubnima koji ne dolaze na naše svete sastanke, ali ne žele da ih isključimo posve. Je li naša međusobna strpljivost zbiljski znak da smo Kristovi sljedbenici u pluralističkom svijetu što se razvija i mijenja?

prof. dr. Mato Zovkić