Za evanđelje nedjelje imamo nastavak Isusova govora o kruhu života. Židovi prigovaraju Isusu što tvrdi da dolazi s neba i taj je prigovor povod da Isus naglasi vjeru kao pristajanje uz onoga kojega Bog šalje (r. 41-47). On priznaje da k njemu dolaze samo oni koje privuče Otac te učenicima Božjim naziva sve koji se po njegovim riječima i djelima učenički otvaraju Bogu. Današnji odlomak završava novom objavom Isusa koji se predstavlja kao živi kruh zato što je spreman dati tijelo svoje za život svijeta.
   Za ključne dijelove današnjeg evanđelja uzimamo r. 45: "Pisano je u Prorocima: 'Svi će biti učenici Božji'. tko god čuje od Oca i pouči se, dolazi k meni". Zatim r. 51: "Ja sam kruh živi koji je s neba sišao. Tko bude jeo od ovoga kruha, živjet će uvijeke. Kruh koji ću ja dati tijelo je moje - za život svijeta." Ovim hoće reći da vjeru u njega imaju oni koje Otac s ljubavlju privlači. Biti Božji učenik u svetopisamskom smislu riječi znači Boga slušati i ostati u svagdanjem životu vjeran njegovoj pouci. Uz unutarnju Božju pouku dolazi i nauka Božjeg poslanika. U Sinu se Otac daje iskusiti, doživjeti, upoznati. Slušaju Oca oni koji čuju Sina. O Ocu ljudi mogu "naučiti" samo učeničkim pristajanjem uz Sina, a to u vremenu Crkve omogućuje Duh Paraklet (usp. Iv 14, 26 i 16, 13-14).
   Kad Isus kaže da će dati svoje tijelo za život svijeta, na povijesnoj razini najavljuje slušateljima kafarnaumske sinagoge svoju nasilnu smrt. Dotadašnjim načinom djelovanja i tumačenja objave došao je u sukob s političkim i vjerskim poglavarima svoga naroda. On ne kani promijeniti način djelovanja i zato svjesno ide u budućnost koja će završiti nasilnom smrću. Dajući svoje tijelo, on daje svega sebe, svoju osobu. U židovskom načinu izražavanja "tijelo" je sav čovjek i "duša" je sav čovjek, ovisno koji se aspekt ljudske osobnosti želi naglasiti. Predajući se u skoru smrt, on zna da donosi pravi život svijetu.
   Isusa, koji je živi kruh za život svijeta, mi današnji kršćani imamo u euharistiji, ali ne samo u pričesti nego i u bogoslužju riječi. U euharistiji smo također učenici Božji slušanjem i prihvaćanjem Isusovih riječi i djela. Zato nam ovaj odlomak govora o kruhu života može biti poticaj na obnovu vjere o euharistiji kao svetom činu kojim se Crkva izgrađuje u vjeri. Podsjetimo se na učenje Sabora da je euharistija središte Crkve i crkvenosti. Zato što je "vrhunac kojemu teži djelatnost Crkve i ujedno izvor iz kojega proističe sva njezina snaga" (SC 10,1). Sabor podsjeća svećenike: "Euharistijski je sastanak, kojemu je na čelu prezbiter, središte zajednice vjernika... Nijedna kršćanska zajednica ne može se izgrađivati ako nema svoj korijen i stožer u svetkovanju presvete euharistije. Od nje dakle treba započeti svaki odgoj duha zajedništva" (Ps 5, 1... 6, 5).
   Za starozavjetnu podlogu imamo Ilijino klonuće u proročkoj službi te okrepu materijalnom hranom da bi mogao poći 400 km daleko na svetu goru Horeb gdje će se obnoviti u proročkom zvanju i vratiti svome poslanju. Ilijina materijalna i duhovna okrepa slika je kršćanske duhovne okrepe na nedjeljnom euharistijskom susretu. Ne možemo biti Crkva u jednoj župi, biskupiji, narodu, ako se ne okupljamo na euharistiju pod vodstvom svojih svećenika i ne krijepimo u učeničkoj vjeri. Euharistija Crkvu izgrađuje. Zato nije dovoljno da mi svećenici misu "čitamo" ili "govorimo", a da vjernici kod mise "budu". Svi slavimo euharistiju da bismo se izgrađivali u živu Crkvu kao zajednicu vjere.

Okrijepljen tom hranom, išao je do Božje gore (1 Kr 19, 4-8)

  Za razumijevanje ovog odlomka važno je podsjetiti se na povijesne prilike u kojima je Ilija djelovao. Kralj Ahab oženio se sirskom princezom Izabelom koja je sa sobom dovela i poganske svećenike. Na kraljevu dvoru uvela je pogansku vjeru te s vremenom nagovorila muža da zabrani vjeru u Boga Izraelova, Boga jedinoga na području države deset sjevernih plemena. Dakako da se većina smrtnika ustrašila progona, a velikaši se dodvoravali kraljici i kralju u prakticiranju poganske religije. Ilija je bio progonjen zato što propovijeda vjeru u Jahvu te je neko vrijeme morao pobjeći u inozemstvo.
   U današnjem odlomku imamo prorokovo klonuće u zvanju i bježanje od zadaće na koju ga Bog postavio. Ovaj prizor događa se u Beer Šebi, najjužnijem nastanjenom gradiću Svete zemlje, iza kojega počinje Sinajska pustinja. Ilija se tu sklonio od Izebele koja je raspisala potjeru za njim zato što je uništio poganske proroke. "Zaželje umrijeti" (r. 4) zato što više ne vidi smisla svom proročkom djelovanju. Ilija misli da se sunarodnjaci ne odazivaju njegovu propovijedanju, a Bog će mu kasnije, prilikom ukazanja na svetoj gori Horebu, kazati da je ostavio sedam tisuća muškaraca koji svoja koljena ne sagibaju pred poganskim božanstvom (usp. 1 Kr 19, 18). U klonuću prorok govori: "Već mi je svega dosta, Jahve! Uzmi dušu moju, jer nisam bolji od otaca svojih!" On se smatra članom grešnog naroda, grešnikom koji ni sam nije u stanju do kraja izvršavati ono što propovijeda. Zato najavljuje povlačenje iz proročkog zvanja i iskazuje želju za smrću. Upravo želja za smrću pokazuje više svijest nemoći nego potpunu nevjeru i nevoljkost.
   Bog šalje Iliji u pustinju kruh i vodu da se okrijepi za dugo putovanje bez pratnje. Okrijepljen čudesnom hranom, mogao je putovati četrdeset dana i četrdeset noći do svete gore Horeba, udaljene od Beer Šebe oko 400 kilometara. Sam broj 40 (dana ili godina) je simbolski: označuje razdoblje priprave, obnove, susreta s Bogom. Mojsije je ostao na svetoj gori 40 dana prilikom dobivanja Deset riječi ili zapovijedi.
   Nakon dugačkog putovanja Ilija je na svetoj gori imao mistični susret s Bogom koji mu je najavio pad Ahabove dinastije i odredio za pomoćnika Elizeja. Tako obnovljen, mogao se vratiti svom proročkom zvanju. Ilija je u današnjoj liturgiji slika kršćana koji se na euharistiji krijepe Božjom riječju i posvećenim kruhom da bi mogli nastaviti vjerničko životno putovanje. Ako je Ilija smio pokazati privremeno klonuće, smijemo i mi. Ali želimo poput Ilije tražiti okrepu kod Boga da bismo ostali ono što jesmo: ljudi i vjernici u svijetu punom teškoća.
 

  U ovom odlomku Apostol nastavlja s poticajima odraslim krštenicima na život dostojan kršćanskog poziva. Taj se život treba razlikovati na području ćudoređa od poganskog načina ponašanja.
   Počinje podsjećanjem da su krštenici opečaćeni Duhom: "Ne žalostite Duha Svetoga, Božjega, kojim ste opečaćeni za dan otkupljenja!" Ovo opečaćenje Duhom zbilo se na krštenju po kojem krštenici postaju Božje vlasništvo. Opečaćenje je biljeg pripadnosti: tko je kršten na Krista i u Crkvu, trajno pripada Bogu. Iz prethodnog teksta vidi se u čemu bi bilo žalošćenje Duha kojim su krštenici opečaćeni: srdžba, krađa, uvredljiv i prljav govor. Duh koji je krštenike opečatio za Božje sinove i kćeri, trajno boravi u njima i podsjeća ih preko glasa savjesti što trebaju činiti a što izbjegavati. Tko bi se oglušivao o glas savjesti, žalostio bi Duha Svetoga. "Dan otkupljenja" je svršetak svijeta o drugom Isusovu dolasku. Ova poslanica inače uči da smo već uskrišeni i posađeni s Kristom na nebesima (usp. Ef 2, 6). To je, međutim, samo korijensko uskrišenje i proslava. U zemaljskom proputovanju uvijek je moguće otpasti od vjernosti Bogu. Zato krštenici trebaju stalno paziti da ne žaloste Duha Božjega.
   To činimo ako se klonimo "svake ogorčenosti i srdžbe i gnjeva i vike i hule sa svom opakošću" (r. 31). To su mane koje dolaze do izražaja u naprasitom ponašanju prema bližnjima. Suprotne od njih su vrline koje Apostol preporučuje: dobrostivost, milosrđe, praštanje. Temelj ovakvog ponašanja je "... kao što i Bog u Kristu nama oprosti" (r. 32). Temeljni sakrament oproštenja je krst. Tko se krstom pridruži Kristu raspetom i uskrslom, Bog mu oprašta izvorni grijeh baštinjen od Adama ali i osobne grijehe svjesno počinjene. Kako i nakon krštenja ostajemo podložni novim grijesima, Bog nam i njih oprašta kad se ponizno kajemo. Tko prihvaća Božje oproštenje, dužan je opraštati i biti milosrdan prema ljudima.
   Tko vjeruje u Božje milosrđe, dužan je vjerovati da se svijet ne mijenja nasiljem na bolje. Pri kraju odlomka zove Apostol povijesne čitaoce i nas danas na nasljedovanje Boga "kao djeca ljubljena". Podsjeća da nas sve Bog ljubi kao Otac djecu i zato trebamo za uzvrat ljubiti jedni druge. Mogućnost i dužnost ljubavi izvire iz dogme da Bog nas ljubi. Kristovo predanje u smrt "za nas" tako8er je iskaz ljubavi. On je time postao "prinos i žrtva Bogu na ugodan miris" (r. 2). Bog je u Kristu raspetom i uskrslom ljude neopozivo zavolio pa traži da mi "hodimo u ljubavi". Hodanje o kakvom je ovdje riječ je svetopisamska slika za ljudski ćudoredni život.
 

Tko god čuje od Oca i pouči se, dolazi k meni (Iv 6, 41-51)
 

  Ovaj dio govora o kruhu života je rasprava Isusa i sugovornika o Isusovu porijeklu s naglaskom na potrebi vjere u Isusa. "Židovi" koji mrmljahu protiv njega su Galilejci u kafarnaumskoj sinagogi. Ovim nazivom četvrto evanđelje obično zove ljude u Jeruzalemu ukoliko se suprotstavljaju Isusu. Ovakav pojam "Židova" potječe iz iskustva evanđeliste i povijesne zajednice kojoj je prvi puta namijenio svoju knjigu o Isusu, jer u to vrijeme Židovi kao narod većinom odbacuju Isusa. Oni su predstavnici "svijeta" ukoliko odbacuje Božju inicijativu ponuđenu i dostupnu u Isusu. Njihovo mrmljanje podsjeća na mrmljanje pustinjske generacije kad je tražila vodu (usp. Izl 15, 24) i hranu (Izl 16). Ovo mrmljanje je nevjera. Odbacuju Isusovu tvrdnju da je kruh s neba.
   To dokazuju u r. 42 poznavanjem Isusove zemaljske obitelji. Nazaret je bio svega tridesetak kilometara daleko od Kafarnauma pa su lagano mogli raspitati o Josipu i Mariji kao zemaljskim roditeljima Isusa. Ovakav prigovor poznat je i u sinoptičkim evanđeljima prilikom Isusova dolaska u Nazaret, kad su se stanovnici mjesta "sablažnjavali" nad njegovom uzvišenom naukom, jer su znali obitelj u kojoj je odrastao. Ivanova verzija prigovora najbliža je Lukinoj u 4, 22. Ovim podsjećanjem na poznavanje oca i majke naglašen je prigovor nebeskom porijeklu koje ističe Isus o sebi. Ovdje se očituje paradoksalnost Isusa i povijesnih slušalaca: Židovi misle da znaju sve o Isusu, a zapravo ne znaju ništa o njegovu pravom identitetu jer se zatvaraju vjeri u njega. U izrazu: "Kako sada govori: 'Sišao sam s nebesa'?" je prigovor Židova vjeri Crkve o Isusu u vremenu kad se evanđelje piše.
   U nastavku razgovora razvidno je da vjeru u Isusa imaju samo oni koji slušaju Božji govor u sebi i oko sebe: "Nitko ne može doći k meni ako ga ne privuče Otac koji me posla" (r. 44). Pojam privlačenja podsjeća na Hoš 11, 4: "Užima za ljude privlačio sam ih, konopcima ljubavi". To je privlačenje puno ljubavi. Bez takvog Božjeg privlačenja nema vjere u Isusa. Isus obećava da će uskrisiti u posljednji dan sve takve koji mu dolaze. Vratit će ih u puni život, koji fizičkom smrću nije ugašen.
   Citat iz r. 45 pripisan je Prorocima, ali ga nema u tom obliku ni u jednoj proročkoj knjizi. On je najbliži izreci Iz 54, 13 povezanoj s onom u Jr 31, 34. U Iz 54, 13 prorok obnove iz vremena nakon babilonskog sužanjstva tješi rastuženi Jeruzalem: "Svi će ti sinovi Jahvini biti učenici, i velika će biti sreća djece tvoje". Jeremija pak, u najavljivanju novog saveza kaže da "neće više učiti drug druga ni brat brata govoreći: 'Spoznajte Jahvu'". To je najava mesijanskog vremena kad će Bog na nov način privući vjernike da budu Božji učenici u smislu upijanja svega što Bog govori i spremnosti na vršenje onoga što on hoće. U židovstvu Isusova vremena smatralo se da proučavanjem Zakona vjernik biva poučen od Boga. Isus zato nastavlja: "Tko god čuje od Oca i pouči se, dolazi k meni" (r. 45). Uz unutarnju Božju pouku važna je i pouka njegova Poslanika. I Sinu se Otac daje iskusiti, prepoznati, doživjeti. Zato sluša Oca tko ide za Sinom (usp. Iv 8, 31 i 9, 27-28). Da bi trajno bili učenici Božji, ljudi trebaju postati sljedbenici Isusovi jer po njemu Bog govori i poučava.
   To je uključeno i u tvrdnji da "nitko nije vidio Boga doli onaj koji je kod Boga" (r. 46). U zemaljskom proputovanju ljudi ne mogu izravno slušati glas Božji nego po Isusu. "Vidjeti" ovdje znači duboko upoznati, doživjeti. Ovakvo iskustvo Boga kod Isusa četvrti evanđelista naglašava već u predgovoru: "Boga nitko nikad ne vidje: Jedinorođenac - Bog - koji je u krilu Očevu, on ga obznani" (1, 18). Ovakvom naukom četvrti evanđelista polemizira protiv gnostičkih struja medu kršćanima svoje zajednice, jer su se neki gnostici hvalili da dobivaju novu objavu mističnim susretima s Bogom.
   U r. 47 Isus najavljuje da osobnom vjerom i učeničkim oslonom na Isusa vječnost počinje na zemlji: "Zaista, zaista vam kažem: tko vjeruje, ima život vječni". U grčkom izvorniku stoji ovdje izraz ho pisteuon, što je particip prezenta i označuje stanje koje traje: tko je u stanju vjere, već sada dobiva klicu života vječnoga koja se ne gasi fizičkom smrću. U recima 41-47 Isus se predstavlja kao Očev objavitelj i traži vjeru. Vjera je, istina, Božji dar. Čovjek, međutim, nije bez odgovornosti prema ponuđenom daru. Kad se susretne s Isusom - u Palestini tridesetih godina prvog stoljeća izravno, u vremenu Crkve neizravno preko vjernika i propovjednika - dužan je otvoriti se Bogu u Kristu. Takvo vjerničko otvaranje Bogu treba biti podržavano liturgijskim slavljima, kojima je euharistija izvor i vrhunac.
   U recima 48-51 je prijelaz na Isusa kao kruh života:
- Ja sam kruh života (r. 48);
- Ovo je kruh koji silazi s neba (r. 50);
- Ja sam kruh živi koji je sišao s neba (r. 51a);
- Kruh koji ću ja dati tijelo je moje za život svijeta (r. 51c).
   Tri puta u ovom kratkom odlomku dolazi izraz "jesti" (r. 49, 50 i 51b). Izrazi "kruh života" i "kruh živi" znače da je Isus kruh živi i životni, onaj koji garantira trajni i duhovni život. Oci su u pustinji jeli manu i podlegli fizičkoj smrti, ali tko bude jeo od životnog kruha koji je sam Isus, neće umrijeti duhovnom smrću. Predstavljajući u kafarnaumskoj sinagogi svoje tijelo kao kruh za život svijeta, Isus najavljuje svoju nasilnu smrt u prilog svijetu. Način kako svjedoči Božju ljubav prema svima i propovijeda riječ Božju dovest će ga do neizbježnog sukoba s vjerskim i političkim poglavarima naroda koji će ga osuditi na fizičku smrt. On najavljuje da ne kani mijenjati način djelovanja i vidi da će njegova nasilna smrt postati izvor milosti za sve ljude svijeta. "Kruh koji ću ja dati tijelo je moje za život svijeta" znači: osoba moja, ja osobno sam kruh. Ovdje mi kršćani vidimo euharistijsku intonaciju Krista kao kruha života.
   Za punije razumijevanje izraza "ja sam kruh živi", pogledajmo i druga mjesta u četvrtom evanđelju na kojima Isus o sebi kaže da nešto jest:
- Ja sam kruh života (živi - 6, 35.45.51);
- Ja sam svjetlost svijeta (8, 12; usp. 9, 5);
- Ja sam vrata (ovcama) (10, 7.9);
- Ja sam pastir dobri (10,11.14);
- Ja sam uskrsnuće i život (11, 25);
- Ja sam put, istina i život (14, 6);
- Ja sam (pravi) trs (15, 1.5).
   Sve su ovo soteriološki nazivi, jer Isus govori što jest obzirom na ljude. Dakako da ovim isticanjem što jest za ljude otkriva i što jest u sebi, kako je intimno povezan s Ocem.
   Ove nedjelje sabiremo se na euahristiju kao vrhunac i izvor svega kršćanskog djelovanja. Euharistija nas izgrađuje u vjeri zato što nam Isus i danas govori riječ Božju i hrani nas svojim posvećenim kruhom. Neka naše sudjelovanje u euharistiji bude svjesno, djelatno i plodno kako traži Sabor.

prof. dr. Mato Zovkić