„Isus ih upita: 'Što tražite?' Oni mu rekoše:

'Rabbi' – što znači: 'Učitelju – gdje stanuješ?'

Reče im: 'Dođite i vidjet ćete.'

Pođoše dakle i vidješe gdje stanuje

i ostadoše kod njega onaj dan.“

(Evanđelje misnih čitanja dana)

 

  U Kući novicijata u Zagrebu, 14. siječnja 2024., okrijepljena svetim sakramentima i okružena svojim sestrama, blago u Gospodinu preminula je naša s. Benedikta (Tomica) Vunić u 94. godini života i 73. godini redovništva.

  Rođena je 18. lipnja 1930. u Stankovcima, u blizini Benkovca, u Šibenskoj biskupiji. Tadašnje obitelji uglavnom su imale brojnu djecu, a tako i obitelj Bože i Stane rođene Miletić. Krštena je u župnoj crkvi Uznesenja Marijina u Stankovcima 18. kolovoza 1930. Tomica ili Tonka, kako su je zvali, odrasla je s još tri sestre i četiri brata u obitelji u kojoj se Boga molilo, poštovalo obiteljske vrijednosti te radilo zajedno i marljivo u kući i na polju. Jednom prigodom posvjedočila je: „U obitelji se redovito dnevno molilo, zapravo tata je predmolio kao glava obitelji. I svake nedjelje svi smo išli redovito na svetu misu, ali u misnoj odjeći koju smo nosili samo u crkvu. Subotom uvečer svi bismo se dogovorili tko ide na jutarnju sv. misu, a tko na župnu ili pučku sv. misu. Bili smo vesela djeca i u obitelji je bilo mnogo veselja i radosti, osobito na velike crkvene blagdane“. Već nekako poslije susreta s Isusom u prvoj svetoj pričesti, Tomica je počela više moliti i češće odlaziti u crkvu. Na to ju je zasigurno potaknula i odluka njezine rođene sestre Maše koja je u svojoj sedamnaestoj godini odlučila poći za Kristom otišavši u Šibenik i nasljedujući ga u Družbi sestara milosrdnica sv. Vinka Paulskoga u Splitskoj provinciji.
  Poput Ivanovih učenika zainteresiranih za Isusov život i mjesto gdje stanuje, o kojima smo slušali u nedjeljnom evanđelju, na dan kad se s. Benedikta preselila u naručje vječne Očeve ljubavi, i ona je iskusila što znači susresti se s Gospodinom i ostati s njim. Srce mlade Tomice tražilo je Krista, znatiželjno propitivalo i napokon odlučilo ostaviti obiteljski dom. Poslije nekoliko susreta sa svojom tetom Martom, majčinom sestrom (našom s. Serafinom Miletić), Tomica je došla u Dobrinj gdje je tada živjela i njezina teta s. Serafina. Naime, prisjećajući se početaka i odluke da Krista slijedi u Bogu posvećenom životu, privučena primjerom svoje sestre Maše koja je već položila prve redovničke zavjete u Splitu (redovničkim imenom s. Eufrazija) te promatrajući tetu s. Serafinu koju je radoznalo ispitivala o njezinu životu i mjestu gdje živi, s. Benedikta ovako je zapisala: „A teta mi je govorila da mogu doći i vidjeti gdje ona živi, gdje stanuje te da kratko ostanem kod sestara. Tako sam jednom odlučila otići k njoj i nisam se više vratila. Bilo je to 1945. godine, imala sam tada samo 15 godina. Bog je tako htio i nisam se nikad pokajala“. Sakrament svete potvrde primila je 16. svibnja 1948. u Senju.
  Život sa sestrama koje su itekako čuvale i živo prenosile svoja sjećanja iz zajedničkog života s Majkom Marijom Krucifiksom Kozulić, utemeljiteljicom Družbe sestara Presvetog Srca Isusova, pronoseći glas o njezinu svetu životu i velikoj ljubavi koju je iskazivala siromašnim djevojčicama, oduševljavao je i Tomicu pa je i ona odlučila svoj život darovati Gospodinu za rast njegova Kraljevstva na zemlji služeći mu u našem narodu. Obukavši redovničko odijelo, novicijat je započela 12. rujna 1950. u samostanskoj kapeli u Crikvenici, a prve redovničke zavjete na tri godine položila je 15. rujna 1951. Budući da su sestre zapazile njezin smisao za glazbu, već u Crikvenici počela je s učenjem pjevanja i sviranja, a nastavila se usavršavati u glazbi kod benediktinke Madre Giuseppine (Jozefina Stipčević) koja je dugo živjela u našem riječkom samostanu (Sacro Cuore).
  Svoje doživotno predanje Gospodinu po redovničkim zavjetima izrekla je 3. listopada 1957. u župnoj crkvi Uznesenja Blažene Djevice Marije u Crikvenici. Naučeno znanje iz pjevanja i sviranja trebalo je i primijeniti pa je, među prvim sestrama, započela sa župnim apostolatom. U teškom poslijeratnom vremenu općeg siromaštva te sve većeg jačanja komunizma, zajedno s drugima sestrama, poput misionarki, nastojala je biti blizu malog čovjeka u Gorskom kotaru i Hrvatskom primorju. Gotovo u svim župama na kojima je djelovala nije bilo ni osnovnih uvjeta za život, ali sestre su bile neustrašive, postojane u vjeri i gorljive u svom pozivu pa su, zajedno sa župnicima, svladavale sve poteškoće kako bi ostale s narodom i privukle ga bliže Gospodinu. Otkrivajući uvijek nove načine kako pomagati potrebitima, sestre su često dijelile s njima i ono malo što su i same imale. Molitvom i svojim djelovanjem, požrtvovno i hrabro svjedočile su ljepotu Božje blizine, obilazile bolesnike po kućama i ustrajno održavale plamen vjere u ljudskim srcima. Župnicima su također pomagale u vjerskoj pouci i pripremi djece za svete sakramente.
  O svom životu na župama od 1956. do 1985. s. Benedikta je kazala: „Poslije novicijata išla sam u razne župe ondašnje Senjsko-modruške, kasnije Riječko-senjske nadbiskupije. Bila sam u Generalskom Stolu u tri navrata, u Brod Moravicama, Ravnoj Gori, Cerniku, Hreljinu. U župama sam službovala kao orguljašica, sakristanka, uređivala sam crkve, obavljala sve kućanske poslove; mi sestre kopale smo i obrađivale zemlju da bismo imale od čega živjeti. Sve smo radile samo da pomognemo našim svećenicima i našemu narodu. Živjelo se veoma siromašno, uvjeti nisu bili nimalo laki, ali ništa mi nije bilo teško jer sam Bogu obećala darovati svoj život“. Gdje god je bila, osjećala se dobro primljenom i prihvaćenom, a i sama je bila vrlo umiljata, ljubazna prema svima i druželjubiva živeći radosno svoje redovništvo i šireći ljubav Presvetog Srca Isusova.
  Dajući lijepo svjedočanstvo predanog života po redovničkim zavjetima i pokazujući ljubav prema Družbi, osim djelovanja u župnom apostolatu, s. Benedikta bila je zamjenica vrhovne glavarice Družbe (1971.-1972.), predstojnica u zajednici sestara i učiteljica novakinja (1989.-1990.). Odgovorna u povjerenim joj dužnostima, osluškivala je potrebe sestara, voljela ih i brinula se o onima s kojima je živjela te uvijek nastojala svima pomoći koliko je mogla.
  Od 1985. godine živjela je u našim odgojnim kućama u Zagrebu, najprije u samostanu u Laščinskoj (1985.-2012.) u kojoj su živjele mlade sestre koje su studirale na zagrebačkim fakultetima te kasnije kandidatice, a zatim u Kući novicijata (2012.-2024.) gdje je kao svijeća dogorjela sva za Krista na oltaru života.
  U listopadu 2021. samostanska zajednica Kuće novicijata svetom misom zahvalila je Gospodinu za 70 godina vjernog redovničkog života s. Benedikte. Njezin veseo duh i tom je prigodom došao do izražaja. Naime, ponesena ljubavlju prema Kristu, poput kralja Davida koji je plesao pred Gospodinom, i s. Benedikta je hvalila svoga Boga i pjesmom i plesom. „Sestra Benedikta je tijekom svoga dugog redovničkog života, poput Marte i Marije, u predanju, žrtvi, molitvi i djelima milosrđa poput Milosrdnog Samaritanca naučila od Isusa ustrajati na putu prema Jeruzalemu sve do današnjeg dana i do njegove svete volje. Draga s. Benedikta, hvala Vam na svjedočanstvu života kojim zračite i darujete nam Božju ljubav i dobrotu, i sada dok, poput Marije, u miru budno osluškujete svoga Gospodina, čekajući da ga susretnete licem u lice“ (Iz zapisa s. Anite Crnković o proslavi jubileja).
  Znala je gdje Gospodin stanuje, pa je u svako doba, i dopodne i popodne, bila u kapeli pred svetohraništem. Osluškivala je svog Zaručnika i u njemu nalazila odmor svoje duše, mir i svoje utočište (usp. Ps 62, 6-9), tako da je „kapela postala njezin dnevni boravak“ (Svjedočanstvo s. Jeronime Vuglovečki).
  Sestre koje su živjele sa s. Benediktom svjedoče o njezinu uzornom redovničkom životu. Bila je vrlo pobožna, voljela je moliti i pjevati i, iako oslabljena zdravlja u posljednje vrijeme, nikako nije propuštala svetu misu. Rado je sudjelovala u molitvi zajednice, molila za sve sestre i nova duhovna zvanja, a kad više nije vidjela čitati, onda je samo držala otvoren Časoslov u rukama i, slušajući sestre, željela sudjelovati u molitvi Crkve (Svjedočanstvo s. Felicite Špehar).
  Skromna, jednostavna, strpljiva u bolesti, predana Gospodinu do zadnjega trenutka i zahvalna sestrama i na najmanjoj stvari te iskazanoj ljubavi, s. Benedikta dala je svjedočanstvo vedre, a tihe; nenametljive, a uvijek prisutne redovnice u zajednici.
  Sestru Benediktu ispratile su 16. siječnja sestre redovničke zajednice, njezina rodbina i nekoliko svećenika na groblju Donja Dubrava u Otočcu. Sprovodne obrede vodio je otočki župnik don Goran Antunović, a svetu misu zadušnicu slavio je bivši otočki župnik mons. Tomislav Šporčić, svećenik u mirovini. Izraze sućuti uputio je mons. Richard Pavlić, dijecezanski upravitelj Gospićko-senjske biskupije u kojoj je s. Benedikta djelovala nekoliko godina.
  Neka joj Gospodin udijeli lijepu vječnost, zajedno s našom utemeljiteljicom službenicom Božjom Majkom Marijom Krucifiksom Kozulić, a njegova milosrdna i blaga ljubav oprosti sve manjkavosti i propuste učinjene u slabosti.
  Draga s. Benedikta, hvala na lijepim danima provedenim zajedno na počecima redovničkog života. Hvala za svjedočanstvo života, ljubav, dobrotu, pažnju i svako dobro kojim ste obasipali i hrabrili sve nas na putu nasljedovanja Krista.

Počivala u vječnom miru i ljubavi Presv. Srca Isusova.