Na posljednju nedjelju došašća liturgija nam uprisutnjuje događaje koji su neposredno prethodili rođenju Mesije. Vrhunac je susret dviju majki u današnjem evanđelju pri kojem Elizabeta izriče vjerničku pohvalu Mariji što je povjerovala da će se ispuniti ono što joj je Gospodin najavio po anđelu prilikom navještenja.
Za zbornu molitvu ove nedjelje imamo onu što je molimo u tradicionalnoj molitvi "Anđeo Gospodnji". U njoj priznajemo da smo na anđelovu blagovijest upoznali utjelovljenje Krista, Božjeg Sina. Ujedno prosimo da po milosti Božjoj, snagom vjerničke pridruženosti križu Isusovu, budemo privedeni i k slavi uskrsnuća. U nedjelju pred Božić te na dnevnoj misi Božića liturgija nam ponazočuje otajstvo utjelovljenja kao jednu od središnjih istina kršćanstva.
Ove nedjelje misna čitanja skreću pažnju na onu po kojoj se dogodila otajstvo utjelovljenja, na Mesijinu majku. Prvo čitanje govori o Davidovu potomku iz Betlehema. Drugo čitanje naglašava Isusovu tjelesnost, jer je kao pravi čovjek s ljudskim tijelom i srcem vršio u svemu volju Božju. U evanđelju Elizabeta zove Mariju "Majkom Gospodina mojega" i priznaje da joj je čedo zaigralo od radosti u utrobi prilikom ovog susreta. S Elizabetom želimo i mi ove nedjelje dublje uroniti u događaje koji su Mariju učinili Majkom Gospodina našega.

Dok ne rodi ona koja ima roditi (Mih 5, 1-4a)

Mlihej je bio prorok socijalne pravde i kritike protiv formalističkog bogoslužja u hramu. Djelovao je u drugoj polovici 8. st. pr. Kr. te bio suvremenik Hošeje, Amosa i Izaije. Doživio je propast Samarije god. 721. i naglo povlačenje Sanheribove vojske ispod zidina Jeruzalema god. 701. pr. Kr.
U današnjem prvom čitanju imamo Mihejevu verziju Izaijina proročanstva o Emanuelu i njegovoj majci (usp. Iz 7, 10-25). Iz povijesti Izraela i Jude napominjemo da se proročanstvo o Emanuelu dogodilo u vrijeme opsade Jeruzalema u toku tzv. sirsko-efrajimskog rata. Kralj Ahaz ustrašen je za svoje prijestolje, jer ne vjeruje u trajni uspjeh pobune protiv Asirije. Želi poslati poruku asirskom vladaru da dođe smiriti svoje pobunjene vazale. Izaija mu u Božje ime poručuje neka to ne čini, ali kralj nema hrabrosti osloniti se samo na Boga. Izaija na to proriče da će spas narodu doći od jedne mlade žene i njezina djeteta koje će biti nazvano Emanuel jer će u vrijeme njegove vladavine Bog zaista biti uz svoj narod.
Mihejeva verzija proročanstva naglašava da će Emanuel biti iz Davidova grada Betlehema te da će mu majka također biti izvanredna žena. "Njegov je iskon od davnina, od dana vječnih" naglašava Emanuelovu ukorijenjenost u Božjem planu spasenja. Narod će biti pod tuđinskom vlašću "dok ne rodi ona koja ima roditi". To znači da je u Božjem planu Emanuelova majka sasvim konkretna žena po kojoj će Bog početi ostvarivati svoj plan obnove i spasenja.
"Ostatak će se vratiti" je najava povratka raspršenih i ponovnog ujedinjenja naroda, kao što su Davida priznala sjeverna i južna plemena za zajedničkog vladara. Idealni vladar neće biti autokrata ni izrabljivati podanike nego pravi pastir svoga naroda koji će uprisutnjivati pastirsku brigu Božju za pojedince i zajednicu. Bog će biti uz njega pa će zato "silom Gospodnjom na pašu izvoditi stado": U vrijeme Emanuelovo vladat će mir ne samo u izraelskom narodu nego "do krajeva zemaljskih". Ime će mu biti Šalom - Mir, a to podsjeća na mudrog Salomona čije ime znači također "Mir". Ovaj idealni vladar nadmašuje svaku povijesnu osobu u Izraelu i zato su već sami starozavjetni vjernici u njemu gledali budućeg Mesiju. Mi kršćani vidimo u njemu Marijina Sina, kako to svjedoči Matej kad prilikom raspitivanja mudraca o "novorođenom kralju židovskom" navodi ovaj Mihejev tekst (usp. Mt 2, 1-6).

Pripjevni psalam

Psalam 80 je zajednička tužbalica u kojoj vjernici sadašnja zla što ih podnose suprotstavljaju Božjim milosnim zahvatima u svojoj prošlosti. Pripjev koji je odabran za današnju liturgiju ujedno je pripjev u ovom psalmu, jer se ponavlja tri puta. "Nasad desnice Božje" je cijeli Božji narod. On je ujedno i "sin kog za se odgoji". S ovim starozavjetnim vjernicima i mi molimo Boga da nas obnovi, poživi i spasi te obećavamo da se nećemo više odmetati od njega.

Tijelo si mi pripravio (Heb 10, 5-10)

Poslanica Hebrejima je jedini novozavjetni spis s naukom o Kristu kao vječnom svećeniku. Uspoređuje sličnost, razliku i nadmoć Isusova svećeništva nad starozavjetnom svećeničkom službom.
Današnji je odlomak uzet iz Heb zato što spominje tijelo Isusovo kao nužnog partnera u ispunjavanju mesijanske zadaće i velikosvećeničke službe. U ovom je odlomku pretpostavljena biblijska antropologija prema kojoj čovjek jest tijelo i1i duša, ovisno od toga što u njemu želimo naglasiti. Naš odlomak dio je veće cjeline u kojoj sveti pisac pokazuje kako su starozavjetni svećenici neprestano morali prinositi krvne žrtve životinja za grijehe naroda i svoje vlastite, a Isus je jednom zauvijek prinio samog sebe.
Na liniji rabinske alegorizacije sveti pisac u ovom odlomku pripisuje Sinu Božjem prilikom utjelovljenja riječi Psalma 40, 7-9. U tom psalmu izbavljeni vjernik zahvaljuje Bogu te prilikom prikazivanja žrtve zahvalnice podsjeća sebe i prisutne sudionike na nauku proroka o potrebi da vjernici uz prikazivanje žrtava stalno vrše volju Božju u svagdanjem životu (usp. Am 5, 21-27; Iz 1, 10-20). Nabrojivši četiri vrste uobičajenih žrtava on priznaje da mu je milije vršiti volju Božju onako kako je ona zapisana u svetim knjigama objave. Pisac Heb kaže: "On ulazeći u svijet veli" i pri tome misli na utjelovljenje Sina. Sinu stavlja u usta riječi nadahnutog pjesnika iz Ps 40 te ih razrađuje kao razgovor Sinov s Ocem prilikom utjelovljenja. Naš pisac citira Sedamdesetoricu, prijevod SZ na grčki koji su priredili Židovi Aleksandrije za svoje liturgijske potrebe. U tom prijevodu postoji odstupanje od hebrejskog izvornika u r. 7 Psalma 40. U hebrejskom tekstu stoji: "Nisu ti mile žrtve ni prinosi nego si mi uši otvorio." Aleksandrijski prijevod, i s njime pisac Heb, ima: "... nego si mi tijelo pripravio". U obje varijante naglasak je na vršenju volje Božje. Starozavjetni vjernik sluša uhom riječ Božju a onda je svim srcem prihvaća i provodi u svagdanjem životu. Tijelo mu je pripravio Bog kao sastavni dio osobnosti, jer bez tijela ne bi mogao vršiti kao čovjek volju Božju. U trenutku Sinova utjelovljenja pisac Heb vidi važnost Mesijina tijela po kojem je pravi čovjek, solidaran s ljudskom subraćom i spreman na punu vjernost Ocu u svim zgodama i nezgodama ljudskog života. Ovo nas čitanje potiče da vjernički gledamo Isusovu i vlastitu tjelesnost.

Majka Gospodina mojega (Lk 1, 39-45)

Marijin pohod Elizabeti "u Gorje, u grad Judin" Luka je tako prikazao da podsjeća na prijenos kovčega saveza iz kuće Obed Edomove u Jeruzalem. Elizabetino pitanje "Otkuda mi da majka Gospodina mojega dođe k meni?" (r. 43) podsjeća na Davidovo: "Kako bi mogao doći k meni kovčeg Jahvin?" (2 Sam 6, 9). Krstiteljevo radosno poigravanje u utrobi majke podsjeća na Davidov religiozni ples pred Bogom (2 Sam 6, 16). Ovo radosno poigravanje podsjeća na starozavjetne tekstove u kojima je izraženo glasno radovanje siromaha nad prisutnim spasenjem (usp. Ps 114, 6, Iz 35, 6, Mal 3, 20).
Igranje Elizabetina čeda u utrobi majke znak je da Preteča prepoznaje onoga kojemu će pripravljati put te mu se unaprijed podlaže. Elizabeta objavom Duha Svetoga doznaje za Marijinu trudnoću i radosno pozdravlja Mariju kao najblagoslovljeniju, jer ovdje je Luka pod utjecajem hebrejskog načina uspoređivanja u kojem nema superlativa kao oblika ali ima isticanje najboljih usporedbom s ostalima. Marija je najblagoslovljenija zato što je "majka Gospodina mojega". Elizabeta je objavom doznala da je Marijino dijete obećani Mesija koji već od djetinjstva počinje biti Gospodin (usp. također Lk 2, 11 Isus u noći rodenja predstavljen kao "Gospodin"!). Gospodin je zato što Bog po njemu počinje izvoditi svoj plan spasenja. Među Židovima novozavjetnog vremena veličina majke mjerila se važnošću njezina djeteta. Marija je najblagoslovljenija jer je majka djeteta koje u najvišem stupnju ima udio na Božjem blagoslovu i dijeli ga ljudima. Ovim blagoslovom Mesijinoj majci Elizabeta nagoviješta ono što će jedna žena uskliknuti u toku Isusova mesijanskog djelovanja (usp. Lk 11, 27), istaknuvši Marijinu ulogu u spremanju Isusa za mesijansku zadaću.
Elizabetina pohvala Mariji dostiže vrhunac u komplimentu: "Blažena ti što povjerova da će se ispuniti što ti je rečeno od Gospodina!" Ona nije saznala od Marije za događaj navještenja pa niti za Marijin pristanak. Napunila se o Marijinu dolasku u njezin dom Duhom Svetim i bilo joj je jasno što se događa. Blaženost je unutarnja sreća osobe, sretno stanje u kojem se netko nalazi, a ne tek pojedinačno djelo ili predmet koji osobu čine momentalno sretnom. Marija je blažena zato što je povjerovala. U grčkom izvorniku stoji particip aorista s članom he pisteusasa. To je inhoativni aorist - otpočela je vjerovati i sada je u stanju vjerovanja. Luka će u događajima Isusova djetinjstva istaknuti kako ih je Marija pamtila i o njima u srcu razmišljala (2, 19.51). To znači da joj nije odmah sve bilo jasno o njezinu sinu i o njoj samoj. Morala je vjernički istraživati i uvijek iznova prihvaćati volju Božju u promjenjivim događajima života. U tome nam je svima uzor i poticaj .
Zaharijina kuća bila je prema tradiciji u Ain Karimu, gradiću koji je bio 8 kilometara zapadno od Jeruzalema. Marija nije došla na piknik nego da bude na uslugu svojoj rođakinji pred porod i neposredno iza poroda. Otvorenost za suradnju s Bogom učinila ju je još otvorenijom za ljude koji trebaju pomoć. Neka nam i u tome bude uzor.

prof. dr. Mato Zovkić