Došašćem počinjemo novu liturgijsku godinu. Sjetimo se saborske nauke o smislu liturgijske godine: "Svake sedmice u dan što ga je nazvala Gospodnjim, Crkva slavi spomen Gospodnjeg uskrsnuća, koje uz to, zajedno s njegovom blaženom mukom, svetkuje i jednom u godini najvećim blagdanom Uskrsa. Tijekom pak godine Crkva razvija čitavo Kristovo otajstvo od utjelovljenja i rodenja do uzašašća... Slaveći tako otajstva otkupljenja, otvara vjernicima bogatstvo, kreposti i zasluge svojega Gospodina, da se tako ta otajstva na neki način u svako doba ponazočuju, kako bi vjernici mogli doći s njima u dodir i napuniti se milošću spasenja" (SC 102).
Tokom liturgijske godine slavimo otajstva spasenja, jednom dogođena i sada dostupna u uskrslom Kristu. U njima dobivamo udio združujući se jedni s drugima u svetim slavljima oko uskrslog Gospodina pod vodstvom zaređenih služitelja Crkve.
Došašće je vrijeme priprave na Isusov povijesni i eshatonski dolazak. Ovo očekivanje Isusova dvostrukog dolaska prisutno je u misnim molitvama od početka do kraja došašća. Tako na prvu nedjelju došašća predsjedatelj prosi u ime sabrane zajednice u zbornoj molitvi da Kristu idemo ususret "pravednim življenjem te nas, kad dođe, postavi sebi s desne". Slično u zbornoj molitvi večernje mise na Badnjak istaknuta je spremnost na radosno primanje Krista u božićnim blagdanima ali i molba "da ga bez straha ugledamo kao suca".
Liturgija prve nedjelje došašća više usmjerava pažnju sudionika na Isusov eshatonski dolazak nego na božićne blagdane. Za evanđelje imamo Lukinu verziju govora o propasti Jeruzalema i svršetku svijeta. Luka, više od Marka i Mateja, opaža da bi vjernici u vremenu odgođene paruzije mogli sustati. Tješi ih da je otkupljenje blizu i potiče na budnost usred zemaljskih životnih briga.

Gospodin je pravda naša, ne "moja" (Jr 33, 14-16)

Za prvo čitanje imamo dio iz Jeremijine knjige koji u širem odsjeku sadrži preradu mesijanskih proročanstava povijesnog Jeremije u vremenu obnove nakon povratka iz babilonskog sužanjstva (33, 14-26). Naš današnji odlomak je prerada Jeremijina proročanstva prilikom nastupa Sidkije. Babilonski kralj Nabukodonozor osvojio je 16. ožujka 597. pr. Kr. Jeruzalem, skinuo Jojakina s prijestolja, a "mjesto Jojakina postavio za kralja njegova strica Mataniju, ali mu je promijenio ime u Sidkija" (2 Kr 24,17). Hebrejski oblik ovog imena - Sidkijahu - znači "Moja pravda je Jahve". Razočaran lošom dotadašnjom upravom judejskih vladara, Jeremija je u Božje ime optužio pastire da rastjeruju narod Božji i najavio za budućnost idealnog vladara iz kuće Davidove. On će biti izdanak pravedni, Judeja i Izrael živjet će spokojno pod njegovom upravom pa će ga stanovnici ovih dviju zajednica jednog naroda Božjeg nazivati Jahveh sidkenu - Bog je naša pravda (Jer 23, 1-8). Očito da su povijesni slušatelji ove Jeremijine propovijedi razumjeli pod Davidovim izdankom novog vladara iz Davidove loze, koji će biti bolji od dotadašnjih. Po novom imenu "Jahve je pravda naša" on će biti sposoban da narod Božji okuplja u savezničku zajednicu onih kojima Bog garantira opstanak usred moćnih sila sa sjevera i s juga. Taj će vladar prvenstveno služiti zajednici. Na njemu će svi pripadnici naroda Božjeg doživljavati da je Bog zaštitnik svih, a ne prvenstveno vladarske kuće.
U vremenu obnove nakon povratka iz babilonskog sužanjstva, kad više nije bilo vladara iz Davidove loze, jedan prorok primijenio je povijesno proročanstvo Jeremije na situaciju zajednice koja se s mukom obnavlja. U njegovoj propovijedi značajno je što se Jeruzalem kao duhovno središte Božjeg naroda zove onako kako je kod Jeremije nazvan Izdanak iz roda Davidova: "I grad će se zvati: 'Gospodin - pravda naša'" (r. 16 današnjeg čitanja). To će se dogoditi "u one dane" (r. 15): zbunjeni povratnici ne vide idealnog vladara kojeg je najavio Jeremija, a prorok obnove najavljuje da će on nastupiti kad Bog htjedne, ne kad razočarani povratnici misle da im je najpotrebniji. Božja zaštita, koja će se vidljivo očitovati o nastupu idealnog Izdanka Davidova, već je zbilja u narodu Božjem. Bog je sada pravda naša.
Mi kršćani u ovom idealnom Izdanku Davidovu gledamo Mesiju koji je Krist Gospodin. On je trajni izraz Božje brige za vjerničku zajednicu i preko zajednice za pojedinca. Iz svoje utkanosti u Crkvu trebali bismo doživljavati da je Bog doista naša pravda u biblijskom smislu: bdije nad svojim svetim gradom.

Pripjevni psalam

Psalam 25, po književnoj vrsti, je individualna tužbalica, to jest nadahnuta pjesma pojedinca koji u nevolji zaziva Boga a zajednica njegovu pjesmu usvaja kao svoju. U hebrejskom izvorniku on je akrostih - svaki stih počinje novim slovom hebrejske abecede. U današnjem pripjevu psalmist uzdiže dušu Bogu, moli da upozna Božje putove i prosi snagu da hoda njegovim stazama. Njegovim riječima mi u liturgiji izražavamo vjeru da je Bog blizu te da spašava i onda kad nam se čini da ovako dalje ne ide.

Obilovali ljubavlju o Dolasku Kristovu (1 Sol 3, 12-4, 2)

Prva Solunjanima je poslanica zahvale Bogu za vjeru kršćana u gradu s većinskim poganskim stanovništvom i pouka vjernicima o Danu Gospodnjem ili drugom Isusovu dolasku. U današnjem odlomku imamo Pavlovu molitvu za povijesne naslovnike koja je nama danas pouka o aktivnom iščekivanju Gospodinova dolaska.
Apostol moli da vjernici rastu i obiluju ljubavlju jedni prema drugima i prema svima ljudima. Na početku poslanice zahvalio je Bogu što je njihova "vjera djelotvorna, ljubav zauzeta i nada postojana u Gospodinu našem Isusu Kristu pred Bogom i Ocem našim" (1, 3). U odsjeku prijelaza iz zahvale na dogmatsku pouku o paruziji on ističe da vjernici trebaju rasti u ljubavi unutar crkvene zajednice i prema onima vani. Riječ je, dakako, o aktivnoj ljubavi koja se sastoji u međusobnom podnošenju, prihvaćanju i usluživanju. Kad u r. 13 našeg odlomka moli da vjernička "srca budu besprijekorno sveta" za eshatonski nastup Krista, traži da se vjernici svojim ponašanjem razlikuju od poganskih sugrađana, da imaju hrabrosti biti drugačiji u onome što je sastavni dio njihova kršćanskog oslanjanja na Boga. Upozorava, nadalje, da su vjernici "primili" od misionara kako im se ponašati. Ovdje imamo najraniji novozavjetni spomen tradicije kao pouke koja u Crkvi teče od Apostola do naših dana.
Kao što misionarima vjera u Isusov drugi dolazak nije bila povod za prekid misionarskog naviještanja, tako ni vjernicima ne smije biti izlika za ustrašeno ponašanje koje bi kidalo mostove prema drugima u Crkvi i svijetu. Gospodin koji dolazi osposobljava nas i zadužuje da rastemo u ljubavi i svetosti.

Životne brige u svjetlu "onog Dana" (Lk 21, 25-36)

Evanđelje je završetak Isusova eshatološkog govora prema Luki. Iz nastanka evanđelja sjetimo se da su evanđelisti u eshatološki govor stavili gradu o razorenju Jeruzalema i o eshatonskom dolasku Sina čovječjeg na koncu povijesti da sudi žive i mrtve. Luka je više od Mateja i Marka svjestan razdoblja Crkve između uzašašća i paruzije. Zato u 21, 24 ima vlastitu rečenicu da će "Jeruzalem gaziti pogani dok se ne navrše vremena pogana". Nakon te napomene slijedi dio koji imamo za današnje evanđelje.
U prvom odlomku, recima 25 do 28, su apokaliptičke slike o znakovima koji prethode paruziji. Najava kozmičkih katastrofa kao što je zamračenje sunca, padanje zvijezda i pokretanje sila nebeskih je uobičajeno ruho književne vrste apokaliptike ili otkrivenja. Njime pisac želi pokazati da priroda prati Božje intervente u ljudsku povijest. Te se slike, dakako, ne trebaju uzimati doslovno. To najbolje vidimo iz Petrova govora na Duhove. Apostol ondje citira Joelovo proročanstvo o pomračenju sunca i pretvaranju mjeseca u krv, a iz Lukina opisa je očito da ništa od toga nije bilo na Duhove (usp. Dj 2, 17-21).
U apokaliptičke slike spada i "oblak" na kojem dolazi Sin čovječji. Sam izraz je iz apokaliptičkog dijela Danijelove knjige (Dan 7, 13-14) gdje nadahnuti pisac progonjenim sunarodnjacima u vrijeme Antioha Epifana (oko 167-164. pr. Kr.) poručuje neka izduraju još malo, jer Bog samo što nije intervenirao u prilog svome narodu.
Kršćane koji povijest svijeta doživljavaju apokaliptički Isus po Luki bodri: "Uspravite se i podignite glave, jer se približuje vaše otkupljenje" (r. 28). To je poziv na razvedravanje uslijed povijesnih događaja jer je blizu Božji spasotvorni zahvat. "Otkupljenje" se spominje samo ovdje u evanđeljima, dok Pavao u svojim poslanicama donosi taj izraz sedam puta. Sadržaj "otkupljenja" ne smijemo gledati kao nešto slično ondašnjem otkupljivanju robova za novac. To je Božji intervent, sličan velikim Božjim zahvatima u prilog savezničkom narodu u SZ. Otkupljenje je blizu, što znači da Bog djeluje u ljudskoj povijesti.
Drugi dio današnjeg odlomka je poziv na budnost. Ono što bi moglo vjernike duhovno uspavati su proždrljivost, pijanstvo i životne brige. Proždrljivost i pijanstvo su mane koje čovjek može izbjeći, ali od životnih briga ne može pobjeći. Ovaj redak je vlastiti Luki. Slično je u tumačenju parabole o sijaču za zrno koje pada u trnje Luka rastumačio da su to "oni koji poslušaju, ali poneseni brigama, bogatstvom i nasladama života, uguše se i ne dorode roda" (Lk 8, 14). "Poneseni brigama!... Pazite da vam srca ne otežaju u životnim brigama!" Ovdje vidimo Lukinu svijest da Bog za Isusove sljedbenike ne stvara neki drugi, romantični i bezbrižni svijet. Zove ih na vjeru iz konkretnog svijeta i ostavlja ih u svijetu punom briga za kruh svagdašnji, za školovanje djece, za krov nad glavom, za bolesne ukućane i sumještane. Pritisnut takvim zakonitim i opravdanim brigama vjernik bi mogao zaboraviti da ide ususret Gospodinu koji dolazi u "onaj Dan".
Današnje evanđelje završava pozivom na stalnu molitvu u kojoj produbljujemo svijest ovisnosti o Bogu i tražimo snagu za ispravno obavljanje svojih zemaljskih obaveza. Naše uključivanje u nedjeljnu euharistiju najizvrsnija je molitva koja nas osposobljava da stanemo pred Sina čovječjeg bilo o završetku osobnog zemaljskog putovanja bilo "u onaj Dan".
Jedan od triju zaziva koji kličemo nakon pretvorbe u obnovljenoj liturgiji glasi: "Tvoju smrt, Gospodine, naviještamo, tvoje uskrsnuće slavimo, tvoj slavni dolazak iščekujemo!" To je ispovijest vjere kojom sebi posvješćujemo što zajedno činimo svakom misom. Nastojmo ove nedjelje i cijelog došašća taj usklik svjesno recitirati i osobno prihvaćati. Došašće je radosni hod ususret Gospodinu koji dolazi. Njegovo je otkupljenje već sada blizu, ali će se u punini očitovati "u onaj Dan". Znademo li povezivati iščekivanje Gospodina s vršenjem svojih ljudskih i zemaljskih obaveza?

prof. dr. Mato Zovkić