INTERVJU S VJEROUČITELJEM MIROSLAVOM RADIĆEM
Dugogodišnji vjeroučitelj mnogih naših učenica Miroslav Radić omiljeni je profesor, pun duha i znanja, s velikom je radošću pristao na ovaj intervju.
Za početak, možete li nam reći nešto o sebi? Koji su stupovi vaše duhovnosti?
Rođen sam 1962. godine u Bugojnu, a odrastao u Gornjem Vakufu-Uskoplju (BiH) gdje sam završio osnovnu školu i gimnaziju. Od 1981. godine živim u Rijeci. Magistar sam teologije, diplomirao pedagogiju i apsolvirao organizaciju kulturnih djelatnosti. Objavio sam tri knjige pjesama i knjigu meditacija. Bavim se novinarstvom i umjetničkom fotografijom. Radim kao vjeroučitelj u Prvoj riječkoj hrvatskoj gimnaziji i Glazbenoj školi Ivana Matetića Ronjgova. Oženjen sam i otac troje djece. Izdvojio bih deset stupova svoje duhovnosti:
- vjera i pobožnosti iz obitelji i franjevačke župe u kojoj sam odrastao
- studentske mise i tribine kod dominikanaca u Rijeci
- Taize susreti i ekumenske molitve i aktivnosti
- studij teologije i stručna usavršavanja
- posao vjeroučitelja i vođenje Molitveno-karitativne zajednice "Agape"
- hodočašća i duhovne obnove
- pomaganje siromašnima preko Udruge sv. Vinka Paulskog
- redoviti boravak u cistercitskom samostanu Stična u Sloveniji
- osobna i obiteljska molitva
- nedjeljna misa i dnevno čitanje duhovne literature
Svaki je navedeni duhovni stup jedno blaženstvo, a živjeti blaženstva znači živjeti milosno vrijeme. To je ono vrijeme koje smo dubinski proživjeli, Bogu i bližnjemu posvetili i darovali, a time i za susret u vječnosti sačuvali. Kada i kakav će to biti susret, kako pjesma kaže: kad se budemo gledali ja i ti sjeti se da sam samo čovjek, a Bog da si ti?!
Vi ste od početka u Ekumenskom odboru, sada već 21 godinu. Zašto ste se odlučili na ekumenizam i kako je sve to počelo u Rijeci?
Ekumenizam je pokret za jedinstvo kršćana, to je sve ono što se čini da povijesno razjedinjeni kršćani (katolici, pravoslavni i protestanti) budu što bliže jedni drugima. To je Isusova želja koju nalazimo u Ivanovu evanđelju (Iv 17, 21). Moj doticaj s ekumenizmom počeo je davno, 1982. godine u Taizeu kada sam prvi put otišao u to malo selo u Francuskoj u kojem je osnovana ekumenska zajednica na čelu s bratom Rogerom. Vodio nas je p. Mijo Horvat, legendarni dominikanac iz Rijeke, sada pokojni. Vidio sam da je to ono što želim živjeti, da želim drugima svjedočiti da je ekumenizam moguć i to najprije ovaj življeni, svakodnevni. To je moja preokupacija sve ove godine i nisam tu stao. Nastojim ekumenizam produbiti i teoretski i saznati o tome, nastojim moliti, nastojim posjećivati druge zajednice i kod nas i u drugim zemljama. U mom radu u školi s učenicima, s „Agape“, molitveno-karitativnom zajednicom koju sam osnovao prije 18 godina, njegujemo i živimo ekumenizam posjećujući druge kršćanske crkve, pravoslavne, baptiste, evangelike, a u samoj Gimnaziji već 13 godina organiziramo multimedijalne ekumenske molitve. Sudjelujem u radu Ekumenskoga odbora u Rijeci, pišem tekstove na web stranici zajednistvo.com, a posjećujem i druge ekumenske centre ili zajednice, kao što je Chevetogne u Belgiji. Inspiriran sam i dalje duhom i životom osnivača ekumenske zajednice Taize, bratom Rogerom (Rože). On je protestant i ja predlažem da Katolička crkva napravi presedan i da ga proglasi svetim. Za mene je on svet čovjek, umro je mučeničkom smrću, ubijen tijekom molitve 2005. godine. Sjećam se svojih susreta s njime – mjesecima sam živio samo od tih kratkih razgovora s njim. Pa i dok ovo govorim osjećam tu svetost – doista, on je svet.
Kao hodočasnik prošli ste mnoga sveta mjesta diljem Europe i dalje.
Moje prvo hodočašće bilo je u Nin kada sam imao 17 godina. Od tada često hodočastim i to traje već 38 godina. Najviše sam hodočastio u ekumensku zajednicu Taize, zatim u marijanska svetišta: Lurd, Fatimu, Mariju Bistricu, Czestochowu u Poljskoj, Međugorje i druga velika i manja svetišta. Posebno bih izdvojio hodočašće u Svetu zemlju jer je ono kruna svega, pogotovo za kršćanina, za katolika. Kad u crkvi sada čujem npr. čitanje da je Isus došao u Kafarnaum, dolazi mi slika toga grada, ruševina sinagoga u kojima je Isus propovijedao, Petrove kuće i tolikih mjesta na kojima je Isus bio. To je sasvim drugi pogled.
Hodočasnik časti i hoda, časti Boga i čovjeka, i hoda do susreta. Hodočasnička mjesta su samo poticaj u duhovnom traženju, s hodočašća se vraćamo svojim domovima i duhovnu snagu koju smo dobili koristimo u svom životu na korist sebi i svojim bližnjima, na poslu, u zajednici.
Vjeroučitelj ste, bavite se fotografijom, pisanjem, suprug ste i otac troje djece i još uz sve to mnogo putujete. Kako sve to uspijevate uskladiti?
Uvijek se trudim utvrditi prioritete i vidjeti što je najvažnije, što manje važno, a što nevažno u životu, pa tako nastojim rasporediti svoje vrijeme i aktivnosti. Moje temeljno opredjeljenje u životu je biti, a ne imati. Biti dobar vjernik, suprug, otac, vjeroučitelj, prijatelj, sugovornik, suputnik, hodočasnik, susjed… Nastojim meni darovano vrijeme-kronos što više pretvoriti u milosno vrijeme-kairos. Milosno vrijeme je i onda: kada činimo dobro bez prisile, kada ljubimo neljubivo, kada praštamo neoprostivo i kada imamo samo ono što smo dali. Samo to sveto vrijeme nosimo Isusu u vječnost, a sve ostalo ostavljamo ovdje. Zato se jedna moja knjiga pjesama zove Sreća praznih ruku.
Kako bih imao što više vremena za molitvu, umjetnost, kulturu i duhovno u najširem smislu nemam televiziju uopće u kući, nemam ni mobitel ni facebook koji su danas ljudima veliki kradljivci vremena, a ja za njih nemam ni potrebe ni vremena. Radije čitam, odlazim u kazalište, kino, na tribine, promocije, koncerte, izložbe, šetnje uz more, razgovaram u obitelji, posjećujem prijatelje i potrebite… Dakle, živim punim plućima realnu, a ne virtualnu stvarnost i ne želim biti pasivni promatrač zbivanja oko sebe nego aktivno raditi na svom duhovnom i životnom rastu i tamo gdje mogu u skladu sa svojim talentima i mogućnostima doprinositi boljitku društva.
Upravo smo u Godini prenošenja vjere, aktivni ste u Crkvi, no znamo da vjera kreće ponajprije od obitelji. Bili ste voditelj radionica u Obiteljskoj školi Riječke metropolije. Kakvo je vaše sveukupno iskustvo s vjerom u obitelji?
Ovo je dobro i za vjernika uvijek aktualno pitanje. Vjera je Božji dar ili sjeme koje je posijano uglavnom na krštenju. Međutim, to sjeme za svoj rast treba sunce, kišu, pažnju, odnosno plodnu zemlju. Obitelj je ta plodna zemlja i pošto sam ja temelje vjere primio u obitelji to nastojim prenijeti u svoju obitelj. Temelj duhovnog života u mojoj obitelji je molitva koja je raznovrsna. Nekad je to cijela krunica, jedna desetica ili krunica Božanskog milosrđa koja je kraća, tu je pjevanje duhovnih pjesama, molitva prije jela, čitanje Biblije i drugih duhovnih knjiga ili meditacija i česti duhovno-teološki razgovori. Naravno, glavna hrana našoj vjeri je nedjeljna misa koju ne propuštamo.
Dok su djeca bila manja uvijek smo išli svi zajedno, a sada ili skupa ili po dogovoru kad kome s obzirom na vrijeme i mjesto najviše odgovara. Također smo kao obitelj često odlazili na duhovne sadržaje organizirane na razini nadbiskupije, a sada kad su djeca odrasla supruga ide na svoje duhovne vježbe preko Zajednice kršćanskog života, ja idem na one za vjeroučitelje, a djeca na duhovne obnove ili susrete za mlade.
Na svim tim sadržajima uvijek nastojimo biti aktivni i svoje bogato vjerničko iskustvo podijeliti s drugima. Osim molitve i drugih duhovnih sadržaja, nastojimo svoju vjeru djelima pokazati. To činimo supruga i ja konkretnim pomaganjem bližnjima u potrebi djelujući od 2008. godine u Udruzi sv. Vinka Paulskog. Osim toga voditelj sam Molitveno-karitativne zajednice „Agape“ koja djeluje u Prvoj riječkoj hrvatskoj gimnaziji.
Čuli smo da je „Agape“ ovih dana proslavila svoj 18. rođendan. Recite nam nešto više o tome?
Sve je počelo daleke 1999. godine kada sam na jednom satu vjeronauka govorio učenicima kako naša vjera ne smije biti samo teorija nego moramo i djelovati iz vjere. Nakon sata su došli neki učenici i rekli da žele djelovati. U svom je dosadašnjem radu Molitveno-karitativna zajednica „Agape“, sa svojih oko sto osamdeset članova, ostvarila 224 razne akcije. Uz ime Agapea posebno se vežu Multimedijalna ekumenska molitva i akcija „Maturanti brašno ne bacajte nego ga darujte siromašnima“ koje se već dugi niz godina provode u Prvoj riječkoj. Cilj nam je među vršnjacima širiti ideje o potrebi molitve, humanosti, suosjećanja, pomaganja, kulture, zaštite okoliša, duhovne ekologije, ekumenizma, prijateljstva i ljubavi. Želimo biti primjer drugim mladima u školi, gradu i šire da je moguće na pozitivan način koristiti svoje vrijeme, znanje i sposobnosti. Nastojimo pokazati da vjeronauk u školi može biti poticajan i za život učenika koristan i pozitivno prepoznatljiv i vrednovan u društvu, Crkvi i medijima.
Povodom desetogodišnjeg rada Grad Rijeka dodijelio nam je Zlatnu plaketu „Grb Grada Rijeke“, a tom prigodom primili smo i pismenu čestitku pape Benedikta XVI. Povodom 18 godina djelovanja primio nas je nadbiskup Ivan Devčić, a susreli smo se s predsjednicom Republike Hrvatske, Kolindom Grabar-Kitarović koja je pohvalila naš dugogodišnji molitveno-karitativni rad.
Radosni, sretni i zadovoljni zbog svega do sada ostvarenoga nastavljamo dalje djelovati vođeni Duhom Svetim i riječima Evanđelja: „Što god učiniste jednomu od ove moje najmanje braće meni učiniste!“ (Mt 25, 40).
Na koji način ste povezani s našom Riječkom Majkom? Kada i kako je počela ta povezanost?
Počela je daleke 2006. godine kada sam skupa s članovima Agapea sudjelovao na duhovnoj obnovi u vašem Domu. Od tada redovito dovodim učenike iz Prve riječke hrvatske gimnazije u obilazak ovoga svetišta. Tu uvijek nailazimo na topao prijam i otvoreno srce i ruke časnih sestara. Osobno sudjelujem i na drugim duhovno-kulturnim događanjima koji se ovdje organiziraju. Nedavno je ovdje bila i promocija moje treće knjige pjesama Sreća praznih ruku koja je posvećena budućoj blaženici Mariji Krucifiksi Kozulić. Tu dovodim i moje goste iz Hrvatske ili inozemstva. Moje dvije sestre su bile ovdje i postale su širiteljice pobožnosti prema Riječkoj Majci. Pročitao sam njezinu biografiju i napisao jednu pjesmu o njezinu životu. Naravno, molim se njoj za pomoć i zagovor i već se dogodilo jedno uslišanje u mojoj obitelji. Mislim da mnogi vjernici i građani Rijeke još nisu svjesni kakvo duhovno blago imamo u centru grada i svi moramo još više upoznavati život i djelo Riječke „Majke Tereze“ i češće navraćati u ovu duhovnu oazu.
Znamo da ste bili na mnogim duhovnim obnovama. Je li teško održati duhovnost na visokoj razini u današnjem svijetu i na koji način Vi održavate svoju?
Temelj duhovnosti je molitva koja je čovjeku neophodna, bez nje je kao list otrgnut s grane koji se suši. Duhovno gledano, bez molitve mi polako umiremo, jer nismo povezani s izvorom života. Nemamo pristupa onoj životnoj snazi koju nam samo Bog može dati. U molitvi smo povezani s beskrajem, sa Svemogućim jer mi smo, kako znamo, stvoreni, a on je Stvoritelj i stvorenje ne može opstati bez povezanosti sa Stvoriteljem. Molitva je ispružena ruka Bogu i naša duhovna kap koja se stapa s oceanom Božje ljubavi te mi postajemo njezin dio već sada. Ona je jasan stav želje za susretom s vječnošću u našoj prolaznosti pa možemo reći: Molim, dakle jesam! Ako ne molim, zatvaram svoj život za vječno, prekidam nit s Nebom. Po molitvi ta nit postaje izvor života.
Kao što čovjek treba svaki dan jesti tri puta, a neki i više puta, tako je čovjeku svaki dan potrebna duhovna hrana. Molitva je redovita duhovna hrana pa stoga svaki dan započinjem i završavam s molitvom. Šire gledano duhovna hrana je čitanje Biblije i druge duhovne literature, slušanje duhovne glazbe, duhovni razgovori, umjetnički film, koncert, šetnja uz more, hodočašće, dobra djela… a vrhunac duhovne hrane je sveta misa gdje primamo samog Isusa u hostiji kao hranu, bez koje osobno ja ne mogu više živjeti. Osim dnevne duhovne hrane dvaput godišnje mi vjeroučitelji imamo vikend duhovne vježbe. Već više od deset godina odlazim preko ljeta ili za veće blagdane u Stičnu, zatvoreni cistercitski samostan blizu Ljubljane gdje zajedno s monasima u molitvi i radu provedem tjedan-dva. U toj duhovnoj oazi napunim svoje duhovne baterije za duže vrijeme i napišem poneku pjesmu i meditaciju. Nastojim kad god mogu iskoristiti priliku za svoj duhovni rast i obogaćenje ne samo zbog svoje osobne sreće nego da mogu i drugima davati duhovne poticaje, a da bih to mogao, moram sam biti duhovno bogat. U korijenu riječi bogatstvo je bog, tko ima više Boga u svome životu on je više bogat, a tko nema Boga on je najveći siromah. Mogu samo reći da mi je žao nevjernika!? Nadam se da među čitateljima ovog lista nema mnogo takvih.
Što vi mislite, kako steći i kako zadržati istinskog prijatelja?
Prijateljstvo je božanska vrijednost. Isus je imao prijatelje i čak je plakao za svojim prijateljem Lazarom. Prijateljstvo je potrebno graditi i u njega ulagati. Da, to je kao cvijet kojem treba kiša, sunce, hrana, okopavanje i onda on procvjeta. Mnogi imaju puno poznanika, a malo pravih prijatelja. To je i stoga što prijateljstvo traži žrtvu i sebedarje-nesebičnost, a to nije uvijek lako. Prijateljstvo se i uči. To sam iskusio u školi prijateljstva koju sam pohađao tjedan dana u Francuskoj. Voditelj te škole, sada moj veliki prijatelj i kum, naglašava da je za pravo prijateljstvo potrebno ostvariti dubinsku komunikaciju, a ona se ne može postići na razini tijela ili glave nego na razini srca. Za steći pravog prijatelja potrebne su godine zajedništva, pomaganja, slušanja, dijeljenja raznih životnih situacija… a zadržati pravog prijatelja može iskrenost, plemenitost, požrtvovnost i zajednički cilj. Danas je izazov i virtualno prijateljstvo, ali o tome ja trebam pitati vas jer vi to prakticirate, meni je takvo prijateljstvo nepotrebno.
Kako pronaći iskrenu ljubav u našim godinama?
Nije svaka ljubav – ljubav. Prava se ljubav gradi i trajno ostaje. Ona počinje u srcu jer je u srcu Bog, a Bog je ljubav. Potrebno je razbiti oklop oholosti oko srca (kao orahovu ljusku) i onda će iz našeg srca poteći ljubav koja će onda prepoznati istu takvu ljubav u drugom srcu. Takva ljubav onda nema kraja jer je tu i Bog nazočan. Takva se ljubav onda posijana u svijetu, kroz naš odnos s bližnjima nama vraća u obliku unutarnje sreće koju nam nitko ne može uzeti. To su te iskre raja, iskre Božje blizine, koje nam služe kao signal vječnog života u punini s Bogom. Možda vam se zaključak sam nameće, a on glasi: Ovakvu ljubav je teško postići u vašim godinama. Bitno je znati da ona postoji, da je moguća i njoj treba težiti ne ostajući na nižim razinama shvaćanja ljubavi.
Neki mladi ljudi, nažalost, biraju put droge, nasilja, alkoholizma i raznih novih ovisnosti i negativnosti. Kako utjecati na mladog čovjeka da izabere put dobra?
Treba početi od obitelji, škole, Crkve, Doma, medija i svugdje naglašavati pozitivne primjere, primjere mladih koji su dobri, pošteni, uspješni, sretni. Također naglašavati vrijednost rada, stvaralaštva, duhovnosti, poštenja… Ukazivati mladima da osim imati, postoji i biti, a biti se ne postaje skraćenim putem. Mlade treba razumjeti, biti s njima, slušati ih i iznad svega voljeti. Da, sve! Pa i one koji su zakratko zalutali u slijepu ulicu. Put dobra se izabire čineći dobro, a tko čini dobro sličniji je Bogu, a time je i više čovjek.
I za kraj možete li nam darovati neki svoj stih ili cijelu pjesmu?
VIŠE NEBA
Više Neba svijet treba;
Zemlja je tvrda i teška,
Nebo je svijetlo i lako.
Više duše svijet treba;
Duša je prozračna i laka,
Materija zna biti mračna.
Više ljubavi svijet treba;
Jer ljubav je vječna.
Manje mržnje koja boli,
Nju samo mrzitelj prolazno voli.
Više riječi blagih i nježnih,
Manje psovki ružnih i tužnih,
Više molitve, ona uvis diže,
Manje oholosti koja srce steže,
Više ispruženih ruku koje mire i daju,
Manje šaka koje prijete i udaraju,
Više zvukova crkvenih zvona,
Manje buke vojnih aviona,
Više uskličnika,
Manje upitnika,
Više dvotočki,
Manje točki
Više ti,
Manje
Ja.
Puno Vam hvala na ovom razgovoru.
Razgovor vodila Nela