TEBI, GOSPODINE, IZRIČEM SVOJ NEOPOZIVI "DA"
Gospodin reče Abramu:
"Idi iz zemlje svoje, iz zavičaja i doma očinskog, u krajeve koje ću ti pokazati".
Post 12,1
Dvadeset i prvog kolovoza 1996. godine poput Abrahama napustih očinski dom i krenuh u nepoznate krajeve. Za razliku od tako brojnih vjernika Banjalučke biskupije koji napustiše svoja ognjišta zbog ljudske mržnje i nasilja, spašavajući vlastiti život, napustih dom i krenuh u nepoznato kako bih odgovorila na poziv Onoga kojemu nisam mogla niti željela reći «NE».Kamo idem? Gdje i s kim ću živjeti? Što me čeka u budućnosti? Hoću li se moći naviknuti na novu sredinu, ljude…? Samo su neka od brojnih pitanja na koja nisam mogla odgovoriti. Srce je znalo i bilo sigurno samo u jedno: Ja moram poći! Bog koji me zove bit će sa mnom.
Silvana, Isus te voli. Računa s tobom. Budi mu vjerna, riječi su biskupa Franje Komarice koje mi je uputio samo nekoliko tjedana prije mog odlaska u samostan, prilikom podjele sakramenta svete potvrde. Bile su to riječi poziva koje srce nije moglo prečuti i ne postati njihovo plodno tlo.
Dolaskom u «malu» zajednicu sestara Presvetog Srca Isusova u Lašćinskoj ulici u Zagrebu, započeo je moj put redovničke formacije. Tada, daleka 2008. godina, godina polaganja doživotnih zavjeta bila je san, san u koji sam čvrsto vjerovala, za koji sam iz dana u dan živjela i za koji sam bila uvjerena kako će jednoga dana postati moja življena stvarnost.
Iako je priprema za polaganje doživotnih zavjeta, na neki način započela samim dolaskom u zajednicu, intenzivna je priprava, prema pravilima Družbe započela godinu dana prije izricanja doživotnog «DA». Vrhunac priprema bile su osmodnevne duhovne vježbe.
Dana 14. kolovoza, danas s pravom mogu reći, bio je moj najsretniji dan. Teško mi je u nekoliko rečenica opisati sreću i zadovoljstvo koje sam osjećala, sreću koja mi je dala krila i podigla me prema visinama, k Onome kojemu sam se tog dana u nazočnosti svoje obitelji, sestara, prijatelja….u potpunosti darovala, želeći i moleći samo jedno: Biti u svakom trenutku svojega života, potpuno sva Njegova. Tada više nego ikada u životu uvjerila sam se u istinitosti riječi, meni tako dragog duhovnog pisca Phila Bosmansa: Voljeti i biti voljen najveća je životna sreća.
Samo su Bogu poznate molitve, žrtve, odricanja, nadanja, radosti, žalosti…tolikih meni dragih osoba koje su u svakom trenutku bile tu pa i onda kada su fizički bile daleko, osoba koje su mi svojom podrškom, povjerenjem i ljubavlju davale snagu za svaki novi korak, a da toga, možda, nisu bile niti svjesne. Poput svjetionika čvrsto utemeljena na obali mojega života ulijevale su sigurnost i nadu u sretan svršetak plovidbe pod vodstvom sigurnog kormilara, kojemu sam predala sebe i cijeli svoj život. Mnogo je osoba poput kamenčića ugrađeno u mozaik moga života i duhovnog poziva. Sve su one poput zvijezda zasjale na mojemu nebu, svojim svjetlom osvijetlile, a svojom nazočnošću uljepšale put, ostavivši tako neizbrisiv trag i obvezujući me na trajnu molitvu i zahvalnost.
Nemoguće mi je svakome poimence zahvaliti na svemu…. Srce ispunjeno ljubavlju svoju najveću hvalu upućuje obitelji za darovani život, sretan obiteljski dom, vjeru i odgoj, ljubav, razumijevanje, pomoć i podršku kojom me neumorno kroz život prati. Što je riba bez mora to bih bila ja bez svoje obitelji.
Govoriti o svom duhovnom pozivu kao i putu njegova ostvarivanja a ne spomenuti mons. Vladu Lukenda, voljenog župnika bez kojega mala Silvana danas ne bi bila s. Silvana, nemoguće je! Ako sam najljepši cvijet njegova svećeništva, kao što je to s ponosom rekao na sam dan zavjetovanja onda se usuđujem reći da je moj župnik najsjajniji i najdragocjeniji kamenčić u mozaiku mojega poziva.
Hvala svakoj ali zaista svakoj pojedinoj sestri Presvetog Srca Isusova jer se u ovoj Družbi osjećam kao u svojoj obitelji. To je vaša zasluga i najveći dar koji ste mi mogle darovati. Molitve, žrtve, radost, ljubav, brige, nastojanja da ispunite i najmanju moju želju i suze radosnice s kojima ste se pripremale i zajedno sa mnom dočekale dan polaganja doživotnih zavjeta ostat će trajno urezane u moje srce kao najočitiji znak međusobne prihvaćenosti i ljubavi.
Hvala i svim mojim prijateljima, koji su hodali ispred mene osvjetljavajući mi put, pored mene podižući me u trenucima kušnja ili trčeći zajedno sa mnom u trenucima radosti i sreće, iza mene tiho prateći svaki moj korak, spremni u svakom trenutku priteći u pomoć. Život bez vas bio bi siromašan, hod težak, sreća nepotpuna, a radost darivanja umanjena.
Gospodinu koji je moja snaga i pjesma, upućujem svoju najveću molitvu hvale za sva primljena dobra i milosti, za dar Njegova poziva i mojega odaziva, za ljubav kojom me ljubi…
A što sada nakon položenih doživotnih zavjeta? Ne stojim na raskrižju života misleći kamo dalje poći, što činiti, komu služiti… Moj život ide dalje, u istom smjeru, k istom cilju, s istom radošću i u istom predanju. Na tom putu potrebna mi je i dalje sigurna očinska ruka, sestrinska ljubav i prijateljska podrška.
Stoga vas iskrena srca molim da me i dalje pratite svojom molitvom kako bih Bogu jednom obećano radosno živjela i u svakodnevnom životu svjedočila.
Gospodin je moja snaga i pjesma. Neka tako i bude!
s. Silvana Fužinato