Na početku putovanja najprije smo se pomolili za dan koji je bio pred nama, za siguran put, a ostatak vremena proveli smo u odličnom raspoloženju, razgovarajući i šaleći se. Kada smo stigli u Rijeku dočekale su nas sestre Tajana, Martina i Marijana koje su nas s velikim osmijehom uvele u svoj samostan, a ondje su nas dočekale i djevojke iz Vrbovskog i Kukuljanova. Sestre su cijeli dan bile s nama i vodile duhovnu obnovu na vrlo zanimljiv način.

Nakon što smo se svi upoznali, krenuli smo s duhovnom obnovom. Sestre su smislile zanimljivu igru kako da same otkrijemo temu duhovne obnove. Pogađale smo pojmove dok nismo došle do konačnog rješenja koje je bilo „Milosrđe“. Budući da nas se okupio velik broj, u manjim skupinama smo razgovarale o tome što za svaku od nas znači riječ milosrđe. A da milosrđe nije bilo kakva riječ čuli smo u katehezi o pozivu na milosrđe koji nam dolazi od Boga čije je ime Milosrđe. Tijekom kateheze pogledale smo i dva kratka videa o temi koji su nas se vrlo dojmili i potaknuli na razmišljanje o tome kako mi primamo i dajemo milosrđe drugima i zašto je to bitno činiti. Poslije toga je uslijedio vrlo zanimljiv i maštovit zadatak – pisanje našega križnog puta, prema tjelesnim i duhovnim djelima milosrđa u četrnaest skupina. U kapelici samostana imali smo molitvu, a potom je slijedio ručak. Nakon okrepe s. Tajana nas je povela u obilazak dječjeg vrtića u kojem smo doživjele vrlo lijepe i prekrasne trenutke kao u malom raju. Nakon što smo se dobro izigrale krenuli smo svi zajedno moliti križni put koji smo same napisale. Bilo je vrlo lijepo i vrijeme nas je „slušalo“, a put do Velog vrha za neke je bio malo naporan, no svi smo stigli do cilja i poslušali mons. Gabrijela Bratinu koji nas je dočekao kod kapelice, ispričao nam poučnu priču o činjenju dobra i izbjegavanju zla i blagoslovio nas.

Na povratku do samostana razgovarale smo o tome kako je dan vrlo brzo prošao, ali smo se jako dobro osjećale. Stigavši u samostan dočekao nas je ukusni kolač i osvježavajući sok, malo smo se počastile i slijedilo je još jedno iznenađenje sestara - igra za kraj. Igra je bila vrlo zanimljiva: na svakoj stolici je nešto pisalo i mi smo se spajanjem rečenica pretvorili u parove, rečenice su bile vezane za djela milosrđa, prispodobe o milosrđu i blaženstva. Kada smo se spojili u parove, a nakon toga i u skupine, krenuli smo s igrom hodanja zavezanih očiju uz slušanje uputa. Bilo je vrlo zabavno. To je, nažalost, bila zadnja igra i došlo je vrijeme da se oprostimo od sestara i krenemo kući.
  Sestre su nam predale tijekom dana neke bitne poruke za život, a svatko ih je primio na svoj način, jer je svaka od nas bila prisutna na toj duhovnoj obnovi s vlastitom dušom i srcem.