Ja sam tvoja zemlja, tvoje

rijeke, tvoje nizine, tvoje

more i tvoje gore:

šum, žubor, huk i jauk.

 

Ja sam tvoj Kaj, Ča i Što.

 

Tvoj jezik, tvoje tijelo,

duh, grob i spomenik.

Ja sam Jedina

Koju se ne zaboravlja:

amanet, oporuka, znamen

i Amen.

Ivan Tolj (Anima Croatorum – Duša Hrvata)

  Vukovar, ova prekrasna i, u isti mah, bolna riječ u našoj povijesti. Teško je opisati riječima veličinu žrtve koju su podnijeli svi nevini ljudi, poglavito naši branitelji, da bismo mi danas bili ovdje gdje jesmo. Što god mi rekli ili učinili, ili, možda, ne učinili, to nikad, baš nikad neće biti dovoljno: vukovarski mučenici opet misle na naše dobro kao i 18. studenoga 1991., moleći i zagovarajući nas kod Gospodina.

  U želji da im uzvratimo barem djelić njihove plemenitosti, nekoliko učenica našega Doma 15. studenoga sudjelovalo je u dostojanstvenom mimohodu u čast žrtvama Vukovara. Povorka sastavljena od mnogobrojnih građana, riječkih srednjoškolaca i branitelja iz mnogih hrvatskih krajeva s upaljenim lampionima i svijećama u rukama krenula je u tišini od Vukovarske ulice sve do Mosta hrvatskih branitelja, gdje su uz pjesmu i prigodnu molitvu koju je predvodio riječki nadbiskup mons. dr. Ivan Devčić svi nazočni iskazali beskrajnu zahvalu živim, nestalim i poginulim hrvatskim braniteljima te njihovim obiteljima.

  Bio je neizrecivo lijep osjećaj vidjeti toliko ljudi na jednom mjestu, kao i plamenove njihovih svijeća i lampiona uz Most koji, kao da predstavlja prelazak iz ovoga u vječni život, pa ondje čovjek osjeća određeni mir i spokoj kakvog, valjda, samo Bog može dati.

Ana B., 3. r. Medicinske škole u Rijeci