Što je vječnost? Razmišljamo li ikada o njoj? Ova je riječ toliko iščezla iz uporabe da se čini kao da više nema niti smisla. Ukoliko i upotrebljavamo vječnost najčešće čujemo da ništa nije vječno. Mali je postotak ljudi koji uistinu vjeruju i žive za vječnot.
    U Vjerovanju potvrđujemo: «Vjerujem u uskrsnuće mrtvih i život budućega vijeka», no ipak vjerujem li uistinu tako? Hans Urs von Balthasar će zaborav na vječnost  oštro ali istinito izreći: «To je kao da je modernom čovjeku prerezana žila, tako da više ne može ići za prijašnjim ciljem, kao da su mu podrezana krila, kao da mu je obamro duhovni organ za transcendenciju. Odakle sve to dolazi?» U Lukinu evanđelju čujemo zakonoznanca kako pita Isusa: «Učitelju, što mi je činiti da život vječni baštinim?» (10,25) Karta za život vječni je ljubav. Zvuči da i nije toliko teško, ali kako do karte?
    Čovjek je izgubio smisao pitati se o Bogu, kao da je nastala «kriza Boga». Okovan je zemaljskim stvarima i toliko zaslijepljen zemaljskim «dobrima» da ne osjeća potrebu pitanja o Bogu. Bog je prezahtjevan, Njegova «pravila» su nemoguća, većinom šuti; jednostavno: ne treba mi Njegova pomoć da u ovom životu uspijem. Ne upućuje li ovo na krivu sliku poimanja Boga? Što je s našim gledanjem Boga, promatramo li Ga?
    Evanđelje jasno govori da je svakome dano da se spasi, da zadobije vječnost gledanja Boga. Vječni život je moguć jer Bog želi i ima suživot s nama: a to je Krist. Tko prima Kristovo tijelo živjet će uvijeke (usp. Iv 6, 58). Ignacije Antiohijski duboko će izreći da je euharistija «lijek besmrtnosti», ono što nam već u ovom životu daje predokus budućega i garantira besmrtnost.
    Augustin, koji je dobro iskusio prijevare zemaljskog svijeta, razmišljajući o očekivanju vječnoga života usred sadašnjega govori: «Djevojka kaže svom ljubljenom: 'Ne nosi ovaj kaput', i on to ne čini. Zimi mu kaže: 'Najviše te volim u kratkoj tunici', i on će radije zepsti nego nju ražalostiti. Je li sigurno da ona nema moći da ga kazni? Ne, on se boji samo jednoga: 'U protivnome te ne bih nikada više pogledala'». U ovome je dakle bit vječnosti: naučiti ljubiti Božji pogled i ne izgubiti ga iz vida jer bez njega smo izgubljeni. A Božji pogled je svaki moj bližnji kroz čije oči me Bog gleda i čeka.
    Vječnost je život usred vremena, ali na meni je kako ću odgovoriti – hoću li zatvoriti oči pred bližnjim ili se pak ohrabriti i širom imati otvorene oči?