riječima o Riječi

Uzašašće Kristovo






Kristovo uzašašće i naše je uzdignuće

  Ova svetkovina po svom sadržaju sastavni je dio pashalnog otajstva: onaj Isus koji je umro na križu, uskrsnuo je i ušao u proslavljeno stanje. To u misnom Vjerovanju izričemo biblijskom slikom: "Sjedi s desne Ocu". Sadržaj svetkovine izvrsno je utkan u misne molitve i prefacije. U zbornoj je istaknuta vjera da je "Kristovo uzašašće i naše uzdignuće, jer smo u nadi svi pozvani u slavu, kamo je pred nama ušao Krist, naša Glava". U darovnoj prosimo da se "po ovoj razmjeni darova i mi vinemo put nebesa". U prvom Predslovlju (koje je novost saborske reforme za ovu svetkovinu) uzašašće je prikazano kao Isusova pobjeda nad grijehom i smrću, ustoličenje za suca svijeta i gospodara svega stvorenja. On nas uzašašćem ipak nije napustio nego nam "dade nadu da ćemo kao njegovi udovi biti s njime u istoj slavi gdje je on, naša Glava i prvijenac". U drugom Predslovlju istaknuto je spasenjsko značenje uzašašća: "Pred njihovim se očima uzdigao na nebo, da nas učini dionicima svoga božanstva. "
  U popričesnoj zahvaljujemo Bogu što nas već na zemlji čini dionicima nebeskog slavlja i molimo da naša srca upravlja k nebu "gdje Krist kao prvi čovjek sjedi tebi s desna".
  Ovo je svetkovina ljudskog dostojanstva, jer je Isus kao pravi čovjek i ujedno Sin Božji uzdignut u ozračje Božjeg života i slave. U njemu su uzdignuti svi ljudi zato što su ljudi. Ono što se Isusu dogodilo o uzašašću, dogodit će se ostalim ljudima o uskrsnuću mrtvih. Vjera u Isusovo uzašašće potiče nas na otkrivanje i poštovanje dostojanstva svakog čovjeka.

Što stojite i gledate u nebo (Dj 1, 1-11)?

  Ovaj odlomak sadrži predgovor (r. 1-5) i prikaz uzašašća. Predgovorom Luka objašnjava prijelaz od Isusa kao središta povijesti spasenja na Crkvu kao zajednicu Isusovih sljedbenika koji u povijesnom i promjenjivom svijetu svjedoče dostupnost spasenja u Kristu sveopćem Spasitelju. Drugi svezak svoga djela Luka posvećuje istom Teofilu kojemu je posvetio i evanđelje. Teofil je slika svih koji već jesu u Isusovu pokretu ili se za nj zanimaju nastojeći Isusa i Crkvu smjestiti u ljudsku zajednicu. Povijesni Isus je činio, učio te po Duhu Svetom izabrao apostole da mu budu svjedoci. Ovim odabranim svjedocima Isus je pokazivao da je živ, ukazujući im se i propovijedajući o Božjem kraljevstvu. Pod 40 dana Luka misli na dovoljni vremenski razmak između uskrsnuća i uzašašća u kojem su apostoli mogli usvojiti pouke Uskrsloga da slušateljima i krštenicima sigurno i autentično naviještaju što je Isus činio i govorio. U r. 4. "dok je s njima blagovao" na temelju grčkog izraza može se razumjeti i kao "dok ih je imao na okupu uza se". Grupu svojih ustrašenih učenika, koji su se razbježali na dan njegove smrti, Isus je iza uskrsnuća ponovno sabrao te ih osposobio za svjedočko djelovanje u svijetu. Za svoje poslanje bit će "kršteni Duhom Svetim", tj. bit će "uronjeni" u snagu Duha, bit će Duhom ispunjeni (Dj 2, 2.4) te tako ojačani za naviještanje spasenja po Uskrslome među Židovima i poganima.
  Pitanje o skoroj uspostavi Izraelova kraljevstva nije nacionalistički san o izgonu Rimljana i uspostavi samostalne židovske države, nego upit o skorom nastupu paruzije ili konačne Božje vladavine. Isus odgovara da vjernici trebaju Bogu prepustiti "vremena i zgode", a na njih spada da svjedoče sveopće spasenje dostupno u Kristu "u Jeruzalemu, po svoj Judeji i Samariji i sve do kraja svijeta". Za "'bi uzdignut" Luka upotrebljava isti grčki glagol kojim je prikazano uzdignuće Ilije (2 Kr 2, 9-11) i Henoka (Sir 49, 14). To je slikoviti izraz za razdvajanje od zemaljskog i uključivanje u nebeski svijet. To je Isusov prijelaz u puno udioništvo na slavi Očevoj. Posljedica tog prijelaza je misijsko djelovanje Crkve: "Što stojite i gledate u nebo? Ovaj Isus koji je od vas uznesen isto će tako doći... " Doći će u slavi, a dotle Crkva treba radno čekati njegov povratak. Ovo pitanje u r. 11, kao i ono o kraljevstvu u r. 6 odaje nestrpljivost nekih ljudi Crkve u doba kad Luka piše. Oni bi željeli da se Isus što prije vrati, a Luka im u njegovo ime poručuje da "na kraj svijeta", tj. ondje gdje jesu i kamo evanđelje još nije doprlo budu svjedoci proslavljenog Krista.
  Psalam 47 slavi Božju vladavinu u procesiji u kojoj je kovčeg saveza bio nošen. Izraelci su u tom ophodu klicali Bogu koji uzlazi uz klicanje. Mi danas tim psalmom kličemo Kristu koji uzlazi u proslavljeno stanje i diže na novo dostojanstvo ljudsku osobu.

Koje li nade u pozivu njegovu (Ef 1, 17-22)

  Ovaj odlomak je Apostolova molitva za kršćansku zajednicu sastavljenu od obraćenih pogana i Židova. Želi da upoznaju "koje li nade u pozivu njegovu". To je poziv na novo dostojanstvo, na "zapečaćenost Duhom", na priključenje Kristu u Crkvi. Proslavljenog Krista Bog je ustoličio za Novog Adama kojemu su podložna duhovna bića u zraku (Vrhovništva, Vlasti, Moći, Gospodstva), a ljudi prvog stoljeća bojali su se tih bića smatrajući da ona određuju ljudsku sudbinu. Proslavljeni Krist je glava Crkve koja je njegovo tijelo i punina Krista u svijetu. U ovoj "punini" je i misijska zadaća Crkve: Krist postaje ujedinitelj obnovljenog čovječanstva time što Crkva dublje živi i aktivnije svjedoči spasenje u njemu dostupno.

Rasta se od njih i uznesen bi na nebo (Lk 24, 46-53)

  Ovaj odlomak sadrži uskrsnu odredbu Kristovu i prikaz uznesenja. Uskrsli Krist tumači apostolima svoju smrt kao ostvarenje Božjeg plana o nevinom patniku čiju patnju Bog čini spasonosnom za ljude. Reci 46-47 navedeni su kao citat iz Starog zavjeta, ali u tom obliku ne stoje nigdje u starozavjetnim knjigama. To je ipak zbiljski smisao Božjeg plana o spasenju ljudi koji je zacrtan u starozavjetnim knjigama. "U njegovo će se ime propovijedati obraćenje i oproštenje grijeha po svim narodima" očituje božansko dostojanstvo uskrslog Krista, jer se do Isusa samo snagom Jahvinog imena moglo postići oproštenje grijeha, a proroci su zvali na obraćenje kao povratak Bogu savezniku.
  "Vi ste tome svjedoci" je dar i zadatak: obratili su se i dobili oproštenje grijeha snagom Kristova imena i to svoje duhovno iskustvo trebaju dijeliti s ljudima svih naroda. Za "narodi" ovdje je grčka riječ koja znači pogane, nežidovske narode (ethne). Ovo svjedočko djelovanje ima početi od Jeruzalema gdje je Isus završio svoje poslanje i protezati se "do kraja svijeta" u geografskom i povijesnom smislu. Da bi ovu zadaću uspješno obavljali, Isus im obećava "Silu odozgor", tj. Duha Svetoga.
  Pred uzašašće Isus blagoslivlje apostole. To je u Sir 50, 1.20 gesta velikog svećenika Šimuna sina Onijina koji je bio veliki svećenik između god. 220. i 195. pr. Kr. Time Luka prikazuje Isusa kao mesijanskog velikog svećenika koji je posrednik između Boga i ljudi. U činu blagoslivljanja ili izručivanja pod Božju zaštitu Isus biva uznesen na nebo. "Rasta se od njih" je prestanak ukazanja, prijelaz na novi način prisutnosti u zajednici učenika. Zato uznesenost na nebo izriče proslavu, a ne odlazak od učenika. "Oni mu se ničice poklone" je ponizno primanje blagoslova, kao što su starozavjetni vjernici padali ničice pred Šimunom "da prime blagoslov Svevišnjega" (Sir 50, 21). U ovom padanju očitovana je i vjera u božanstvo proslavljenog Krista. Učenici se "s velikom radošću" vraćaju u Jeruzalem te sve vrijeme "blagoslivlju Boga". Radosno priznaju unutarnju radost koju daje Duh Kristov i zahvaljuje za spasenje doživljeno u Crkvi i s Crkvom.
  Radost i zahvalnost učenika na dan uzašašća po današnjoj svetkovini prelazi na svakoga od nas. Zborna molitva ove liturgije glasi:
Svemogući Bože,
obdari nas svetom radošću i zahvalom:
Kristovo uzašašće i naše je uzdignuće,
jer smo u nadi svi pozvani u slavu,
kamo je pred nama ušao Krist, naša Glava.
Vjerujući da smo s Kristom dobili novu podlogu svoga ljudskog dostojanstva, prihvaćajmo i promičimo dostojanstvo svake ljudske osobe.
prof. dr. Mato Zovkić