EUHARISTIJA U ŽIVOTU MAJKE MARIJE KRUCIFIKSE KOZULIĆ, UTEMELJITELJICE DRUŽBE
Sakrament ljubavi, Presveta Euharistija najizvrsniji je dar u kojem nam Isus Krist daruje sama sebe, objavljujući beskrajnu Božju ljubav prema svakom čovjeku. U tom se čudesnom sakramentu očituje 'najveća ljubav' koja nas potiče da položimo život svoj «za svoje prijatelje» (Iv 15, 13). Doista, Isus je svoje «do kraja» ljubio (Iv 13, 1). Evanđelist Ivan ovim izričajem želi da shvatimo neizmjernu gestu Isusove poniznosti koju je učinio pranjem nogu učenicima prije nego će za nas umrijeti na križu.[1]
Isus je na posljednjoj večeri, one noći kad je bio izdan, ustanovio euharistijsku žrtvu svoga Tijela i Krvi, da ovjekovječi žrtvu na križu kroz stoljeća, sve dok On ne dođe, te da tako Crkvi, svojoj ljubljenoj zaručnici, povjeri spomen-čin svoje smrti i uskrsnuća, vazmenu gozbu na kojoj se Krist blaguje, duša se napunja milosti i daje nam se zalog buduće slave.[2]
Euharistija je u najuzvišenijem smislu «tajna vjere», odnosno «sažetak i ukupnost naše vjere»,[3] od koje kršćani žive stoljećima. Crkva slavi Euharistiju već dvije tisuće godina, poslušna Kristovoj zapovijedi, polazeći od iskustva Uskrsloga i izlijevanja Duha Svetoga. Zbog toga se, od samih početaka, kršćanska zajednica sabire na fractio panis u Dan Gospodnji.[4] Od apostolskih vremena kršćanska zajednica je postojana u nauku apostola, zajedništvu, lomljenju kruha i u molitvama.[5] Kroz dvotisućljetnu povijest Crkve koju Duh Sveti vodi, možemo se 'puni zahvalnosti diviti' povijesnom razvoju mnogostrukih obrednih oblika euharistije, sve do liturgijske obnove Drugoga vatikanskog koncila koji nas uči da je euharistijska žrtva «izvor i vrhunac cijeloga kršćanskog života»[6] i poslanja Crkve. «Doista iz rebra je Krista, usnulog na križu, proisteklo čudesno otajstvo čitave Crkve» (SC 5).
U povijesti je Crkve mnoštvo svetaca i mistika, a osobito u XIX. stoljeću, koji su u središte svoje duhovnosti stavili euharistiju. Poznato je da je župnik Arški, sveti Ivan Marija Vianney (1786.-1859.), u adoraciji znao izgubiti orijentaciju u vremenu. Euharistija je i u središtu duhovnosti Majke Marije Krucifikse Kozulić (1852.-1922.).
Štovanje Presvetoga Oltarskog Sakramenta u XIX. i početkom XX. stoljeća
Druga polovica XIX. i početak XX. stoljeća označeni su snažnim euharistijskim gibanjima. Dok se teologija toga doba trudila pokazati u kojem stupnju vjere treba prihvatiti neke vjerske istine, vjernici su svoju vjeru usredotočili na Kristovu stvarnu prisutnost u euharistiji, kao otpor tadašnjem laicističkom i često protucrkvenom mentalitetu. Do tog doba u Crkvi je bio naglasak na pobožnosti klanjanja Presvetom Oltarskom Sakramentu, a onda dolazi do češće pa i svagdanje pričesti. U isto vrijeme nastaju nove bratovštine i klanjateljska udruženja koja šire euharistijsku pobožnost s ciljem zadovoljštine za uvrede koje se nanose Isusu u Presvetom Oltarskom Sakramentu. Nastaju također i neke redovničke kongregacije koje se posvećuju kultu i apostolatu euharistije. U Italiji je osnovana 1856. Družba redovnika Presvetog Oltarskog Sakramenta (euharistinci) i Družba svećenika Presvetog Srca Isusova koju je osnovao 1878. u Francuskoj o. Leon Dehon (1843.-1925.). Umnažale su se procesije, klečanja i hodočašća u euharistijska svetišta. Širenju euharistijske pobožnosti i duhovnosti doprinijela je ustanova euharistijskih kongresa 1875., a prvi je Međunarodni euharistijski kongres osnovan 1881. godine. Važno je spomenuti da je papa Pio X. odobrio 1905. godine Dekretom češće pa i svakodnevno pričešćivanje i 1910. označio dob u kojoj se djeca mogu pričešćivati.
Dakle, u tom razdoblju dosta se toga svodilo na štovanje stvarne Isusove prisutnosti u euharistiji i euharistijska pobožnost i duhovnost toga doba označena je s dva temeljna vidika: klanjanjem i zadovoljštinom.[7]
Važnost ovih gibanja i nove euharistijske pobožnosti u Crkvi bila je priprava i poticaj da se krene od jedne individualističke euharistijske pobožnosti, usredotočene više na adoraciji kao praktične nadoknade u antikatoličkom svijetu, prema zajedničkom trenutku euharistije koja je dobila svoj izražaj tek na Drugom vatikanskom koncilu.
EUHARISTIJA SREDIŠTE DUHOVNOSTI MAJKE UTEMELJITELJICE
U skladu sa zadanom temom u ovom prilogu želim progovoriti o životu jedne žene, redovnice u ovom našem gradu Rijeci, Majke Marije Krucifikse, utemeljiteljice naše Družbe sestara Presvetog Srca Isusova, koji je bio sav prožet vjerom u euharistijsku prisutnost.
Majka Krucifiksa je bila žena euharistije, molitve i kontemplacije, koja ima mistične oznake. Ona je u svom radikalnom nastojanju oko savršenosti i svetosti čeznula svim bićem za sjedinjenjem s euharistijskim Isusom Kristom i Euharistija joj je bila trajan izvor na kojem je hranila svoj život vjere i crpila snagu za svoja velika apostolska djela.
Euharistijska duhovnost i pobožnost Majke Krucifikse usko je vezana uz štovanje otajstva Presvetog Srca Isusova, koje je ona osobito štovala, a koja se očitovala u adoraciji i zadovoljštini.
Ovdje donosim kratki prikaz o tomu kako je euharistija bila središte vjerničkog života obitelji Kozulić, iz koje Majka Marija Krucifiksa potječe, a potom kako se ona sama pripremala za susret s Isusom u sv. misi, kako ju je doživljavala i proživljavala i s kojim osjećajima i vjerom, te kako je molila na početku sv. mise, za vrijeme sv. mise (jer se slavila na latinskom). Potom je kratki osvrt o tome kako je ona gledala na druge sakramente u svjetlu euharistije, te o njezinim euharistijskim pobožnostima te euharistiji i njezinu poslanju.
Cijeli prikaz o Euharistiji u životu Majke Marije Krucifikse Kozulić, temelji se na njezinim pismima i zapisima kao i pismima njezinih duhovnika.
Kršćanski život obitelji Kozulić bio je «u skladu s nedjeljom»
Korespondencija obitelji Kozulić, iz koje potječe naša utemeljiteljica Marija Kozulić, otkriva njihovo vedro obiteljsko kršćansko ozračje i duboku pobožnost, a sv. misa je bila središte njihova vjerničkog života.
U obitelji Kozulić očitovala se povezanost između euharistije i kršćanskog života, jer je živjela u «skladu s nedjeljom» (iuxta dominicam viventes), onako kako je kršćane opisao sv. Ignacije Antiohijski.[8]
Svi članovi obitelj Kozulić redovito su svake nedjelje odlazili na sv. misu, i razumije se, i na sve zapovijedane crkvene blagdane, te na razne druge pobožnosti. Roditelji su Mariju odgajali u vjeri osnaženi snagom sjedinjenja s Kristom i Crkvom u svetoj pričesti.
Kad je Marija u svojim mladenačkim godinama otišla iz roditeljskog doma i živjela u Trstu, njezina joj majka piše: «Javi mi ideš li katkad na sv. misu…»[9] Dok je o sebi izvješćuje, da ona nakon povratka iz Trsta, nedjeljom ide na sv. misu u crkvu sv. Vida. I dodaje, to je: «Crkva koja mi se dopada s malo ljudi i prikladna je za mene».[10]
Dakle, obitelj Kozulić je živjela euharistijskim životom, to jest hranila se kruhom Božjim koji je s neba sišao – za život svijeta (usp. Iv 6, 51).
Sveta misa
Kad je Marija Kozulić boravila u Udinama, dok je skrbila za jednu bolesnu gospođu, također nije mogla svaki dan prebivati na sv. misi. Ona je stoga proživljavala duhovnu čežnju za sjedinjenjem s euharistijskim Isusom i te svoje duhovne poteškoće povjeravala je svom duhovniku o. Samuelu Mauroviću, kapucinu. No, on je tješi ovim riječima:
«Istina, nećete imati toliko mogućnosti da idete u crkvu, da primate Božanskog Zaručnika u sv. Pričesti, ali ćete biti zadovoljni što ste učinili tu žrtvu iz ljubavi prema Isusu i Mariji. Prije nego što krenete možete reći da idete s dopuštenjem vaših dragih roditelja, koji žele da vam bude dopušteno svake nedjelje i blagdanima pribivati na sv. misi. Drugih uvjeta nemojte postavljati, misu na radne dane možete slušati u duhu. Sjetite se života onih velikih svetaca u pustinji i kako su oni dospjeli do tako visoke svetosti. Zar možda tako da su svaki dan išli u crkvu, ili se često pričešćivali, ili tako što su čitali mnoštvo duhovnih knjiga, ili slušanjem propovijedi. Ništa od toga!»[11]
O važnosti koju Marija pridaje Presvetoj Euharistiji čitamo i iz sljedećih njezinih riječi: «Pribivanje svetoj misi i pohod Presvetom Oltarskom Sakramentu, plodna su sredstva za postizanje ljubavi prema Isusu.»[12]
U zrelijim godinama
Euharistija je dar koji izvire iz Srca Kristova, koji je po svojoj neizmjernoj ljubavi prema nama ljudima ispunio svoje obećanje: «I evo, ja sam s vama u sve dane – do svršetka svijeta» (Mt 28, 20).
Sveta misa je vrhunac molitve i središte duhovnog života Majke Marije Krucifikse. Ona je sve sakramente doživljavala u sv. misi i kroz sv. misu. Sv. misa joj je bila svakodnevna hrana. Tu je tražila snagu i jakost za dnevni apostolat. Vrlo su poticajna njezina razmatranja pod svetom misom. Sv. misa je za nju plamen ljubavi Božjega Srca. Majka Krucifiksa je jednostavno kroz sv. misu otkrivala i doživljavala Božju ljubav, ljubav Božjega Srca i doticala to Srce, svoju Ljubav, agape, agape...[13] Majka Krucifiksa je mističarka u svojoj molitvi i ujedno strastvena pjesnikinja euharistijskog Isusa. Njezine su molitve, himne, hvale i zahvale nakon susreta s Gospodinom u sv. pričesti, odjek duše koja je zaljubljena u Euharistiju, duše koja sva želi pripadati i darivati se Bogu. Ona je gajila nježnu pobožnost i ljubav prema Božanskom Spasitelju u Presvetoj Euharistiji. Živjela je od Euharistije. Pa dopustimo da se i naše duše otvore promatranju cilja kojemu žude naša srca u trajnoj čežnji za ispunjenjem vječnim mirom i radošću:
Čujmo njezin himan na početku sv. mise:
«Želim se nastaniti u Srcu mog dobrog Boga, tu ću i ja gorjeti od vatre tamo gdje izgara moj Isus. Zatvoreno u Njegovu Božanskom Srcu, moje će srce živjeti od ljubavi. S oltara gdje se žrtvuje za ljubav svoje djece, noću i danju šalje nam slatke pozive dobri Isus. O, ljubavi istinite škole, uzmi moje, a daj mi svoje srce. Nek' se u svakom času slavi moj Isus u Hostiji. Doći će dan kad će uzalud vapiti za Isusovom milošću. Ali moje se srce priklanja Njemu i neće ga moći odvojiti od Isusa ni zla kob ni smrt…»[14]
Na početku sv. mise Majka Krucifiksa ovako moli:
«Kličimo, sestre, skupljene oko Srca, koje svu svoju ljubav čovjeku htjede dati. Potom radosne ovdje u hramu zazovimo Gospodina i sjedinjene pjevajmo: Neka živi Isus!
Stari čovjek u nama nek' se promijeni, nek' se podigne i ojača nadom palih, radošću uskrslih. Blažena riječ koja otvara nebo i prikazuje Hostiju, Hostiju istinitu, kruh jakih, Bogočovjeka, našega Kralja. Kličimo, sestre…
O, slatki zavjete ljubavi vječne, neizreciva Tajno, zalog naše vječne nagrade. Vjerujem, klanjam se! Ako ja i klonem, Ti podrži, Ti uzmi: moju vjeru, svu radost i moju pamet. Kličimo, sestre…»
Zdravo Krvi Isusova, (poslije Pretvorbe)
«Zdravo o Krvi milosti, milosti i spasenja! Siđi, siđi na ovu skrušenu dušu. Ti je operi, lijepom je učini, Ti joj vrati prvotni sjaj.
Zdravo, o uzvišena Žrtvo, uzvišena i čašćena, koja si jedina bila dostojna velikog svevišnjeg Boga. Neka živi, neka živi Vječni koji vlada s prijestolja slave i ljubavi.» [15]
Sveta pričest
Marija Kozulić se želi zadržati u molitvi što duže nakon sv. pričesti, odnosno želi biti s Onim koji ispunja njezino srce svojom ljubavlju. Kao žena duboke kontemplacije, ona poput sv. Velike Terezije, preporučuje da je nakon susreta s Isusom u sv. pričesti, potrebno zadržati se i nasamo prijateljski porazgovoriti s Ljubljenim, koji nas je prvi ljubio (usp. 1Iv 4, 19.). Međutim, kad je radila u Trstu i morala se žuriti natrag na posao poslije sv. mise, o tome se žali opet svom duhovniku o. Samuelu, koji joj ovako odgovara:
«Nemoj se uznemirivati ako se poslije sv. pričesti ne možeš zadržati u crkvi. U crkvi ostani ne koliko želiš, nego koliko možeš, dovoljno je da imaš Isusa u svom srcu na svakom mjestu. To što se moraš baviti nužnim svjetskim stvarima, ne treba te to uznemirivati, ako ti je srce kod Isusa.»[16]
Majka Krucifiksa vjeruje da je u Euharistijskom Otajstvu, onaj isti Isus, Bogočovjek utjelovljen po Duhu Svetom i rođen od Djevice Marije u Betlehemu, raspet na Kalvariji, umro i uskrsnuo i uprisutnjuje se čitavim svojim ljudsko-božanskim bićem pod prilikama kruha i vina. Kliktajem duše i u jednostavnosti svoga srca ovako je ona zapisala:
«Uistinu, Isus je prije nego što je podnio muku i umro za nas, morao najprije iz ljubavi prema nama postati čovjek i malo Dijete.» I dalje ona kliče: «Jaslice, križ, euharistija. To su tri čuda Božje ljubavi!»[17]
A što se tiče zahvale nakon sv. pričesti, evo što Majka Krucifiksa preporučuje: «Nakon zahvale ne treba misliti da je s time sve gotovo, nego upravo tada moramo stvarno započeti potpuno novi život posvećen Bogu, koji je sišao zaposjesti naše srce.»[18]
Dok u jednom svom spjevu, također nakon sv. pričesti, Majka opijeva stanje svoje duše, poput sv. Pavla, koji reče: «Živim, ali ne više ja, nego živi u meni Krist» (Gal 2, 20).
Himni poslije sv. pričesti:
«Nisam ja više koja živim,
Bog je onaj koji živi u meni, u mojim grudima.
Poznam ga po slatkoj utjehi kojom me ispunja.
Poznam ga po novom žaru u mom srcu koje me zahvaća.
Nađoh Ljepotu vječnu.
Nikad Te više neću ostavit!
Naklonost Tvoga smiješka, prije nego mi raj otvoriš,
Tvoje Kraljevstvo ću uživati: Pit ću utjehu radosti
Koja blaženstvom srce mi preplavljuje.
Osjećajući nebo, duša Ti moja pjeva zahvaćena:
Nađoh mog Boga, moj Život.
Nikad Te više neću ostavit.»
***
«Mojom hranom postade moj ljubljeni Zaručnik, koji je umro za mene.
Moje Dobro si Ti, moj Život, moj zalog, moja hrana: Isus.»
***
«Blažene li mene, kako sam sretna. Našla sam svoju Ljubav;
sjedinjena sam s mojim Bogom, već ga nosim u svom srcu.
Zbog ovog uzvišenog događaja nek' se zajedno sa mnom raduje priroda.
Oh, blažene li moje sudbine, našla sam svoje Blago.
Kako li je divno lice Gospodnje za kojim čeznem.
Nema zvijezde u svemiru koja bi se mogla usporediti s njegovim sjajem.
Ah, tko ga nosi u srcu, ima u grudima, mora ga ljubiti iznad svega.
Oh, blažene li moje sudbine, našla sam svoje Blago…»!
Ah, ako me bol u mojim grudima u osamljene vodi doline,
Po strmim vrletnim stazama, našavši Gospodina moga,
Bit ću potpuno nagrađena za sve žalosti, za sve brige.
Oh, blažene li moje sudbine, našla sam svoje Blago…!»
Majka Krucifiksa je, kako je zabilježeno, bila među prvima u Monarhiji, koja je pisala papi Piju X., samo nekoliko dana nakon što je izdao Dekret 1910. godine, kojim određuje da djeca u ranijoj dobi mogu pristupiti k stolu Gospodnjem. Ona je sva radosna zbog te vijesti molila blagoslov Njegove svetosti za djecu Zavoda Presvetog Srca Isusova, koju je pripremila sa sestrama za Prvu sv. Pričest u dobi od sedam i osam godina. Odgovor je iz Vatikana stigao 3. listopada iste godine, koji je potpisao mons. Giovanni Bressan, a koji izvješćuje da je Sveti Otac s radošću primio vijest o Prvoj sv. pričesti u Zavodu Srca Isusova u Rijeci i udjeljuje svoj djeci i sestrama svoj Apostolski blagoslov.[19]
Euharistija i sakrament pomirenja
Majka Krucifiksa je na sakrament pomirenja gledala u svjetlu Euharistije, odnosno ljubav prema euharistijskom Isusu Kristu, vodila ju je sve većem poštovanju, vrjednovanju i pristupanju sakramentu pomirenja. Stoga, da bi što dostojnije pristupala k stolu Gospodnjem, ona budno bdije nad čistoćom srca, prema upozorenju sv. Pavla: «Neka se dakle svatko ispita pa tada od kruha jede i iz čaše pije» (1 Kor 11, 28).
Maka Krucifiksa je često pristupala sakramentu pomirenja, a o velikim crkvenim blagdanima preporučuje veliku sv. ispovijed. Ona je bdjela nad čistoćom srca jer je za nju sakrament pomirenja bio put k najtješnjem sjedinjenju s Isusom.[20]
Euharistija i bolesničko pomazanje
Majci Krucifiksi je kao kćeri Crkve koju je osobito ljubila i za nju molila bilo trajno na srcu: Slava Božja i spasenje svih ljudi. Ona je i u Konstitucijama Družbe zapisala: Naše je zvanje spasenje duša. U tom se smislu može razumjeti njezina velika briga za obraćenje grješnika za koje je trajno molila. Zato je ona osobito revno duhovno skrbila za bolesne i umiruće, da se okrijepljeni svetim sakramentima, dakle uz sakrament bolesničkog pomazanja i euharistijski kruh koji Crkva nudi kao popudbinu,[21] presele iz ovozemnog života na vječnu «svadbu Jaganjčevu», vjerujući Kristovim riječima: «Tko blaguje tijelo moje i pije krv moju, ima život vječni; i ja ću ga uskrisiti u posljednji dan» (Iv 6, 54).
Primjerice, kad je Majka Krucifiksa, dakako milošću Božjom, uspjela privesti neku osobu da primi svete sakramente, ona naprosto kliče zahvaljujući Bogu za tu milost i druge potiče da mu za to zahvale.[22]
Euharistijsko klanjanje
«Čašćenje Euharistije izvan sv. mise neprocjenjiv je dar u životu Crkve»,[23] riječi su Sluge Božjega Ivana Pavla II. Dok papa Benedikt XVI. kaže: «Primiti Euharistiju znači staviti se u stav klanjanja Onomu koga primismo.»[24]
Majka Krucifiksa je svoj osobni odnos i jedinstvo s Kristom produbljivala u klanjanju pred Presvetim Otajstvom. Za nju je adoracija, zapravo kontemplacija neizmjerne ljubavi Božjega Srca, jer: «Uistinu Bog je tako ljubio svijet te je dao svoga Sina Jedinorođenca da nijedan koji u Njega vjeruje ne propadne» (Iv 3, 16).
U čežnji za češćim pričešćivanjem, ona naglašava potrebu poklonstvenog štovanja i klanjanja pred Presvetim Oltarskim Sakramentom. U molitvi klanjanja ona Isusu donosi svijet grješnika, siromahe, potrebe cijele Crkve, Svetoga Oca i osobito moli za jedinstvo među klerom te za jedinstvo svih kršćana.[25]
Kao osoba adoracije, pod vidom zadovoljštine, Majka kaže: «Dođimo pred tabernakul, divimo se Isusu, zbog Njegove velike ljubavi što je ustanovio Presvetu Euharistiju i tu slušajmo što će nam Isus u srcu govoriti po svojoj neizmjernoj dobroti i blagonaklonosti. Pristupimo, dakle, Tabernakulu i tamo ostanimo s Isusom u molitvi za sve grješnike».[26]
Zatim, dodaje : «Tko ne može doći u crkvu pred Tabernakul, neka se kod kuće trudi da u svojim mislima bude s Isusom, da mu damo zadovoljštinu za tolike počinjene grijehe.»[27]
Koliko je Majka Krucifiksa bila žena adoracije govore nam i ove riječi kojima ona češće završava svoja pisma: «…ostavljam Te unutar zlatnih vratašca svetoga tabernakula.»[28]
Tijelovo
Majka Krucifiksa je svoju ljubav prema Euharistiji izražavala svetkujući na poseban način svetkovinu Tijelova. Za taj blagdan ona je 1892. izvezla poseban barjak u svili i zlatu. A tek s kolikom se radošću pripremala i proživljavala tijelovsku procesiju. O tome izvješćuje o. Arkanđela iz Camerina: «Evo me radosna srca, moj velečasni Oče, da izrazim neizmjerno zadovoljstvo zbog trijumfa Presv. Srca Isusova! Njegov je barjak (koji je prekrasno uspio), bio veoma svečan u procesiji za Tijelovo. Bila je to najljepša zastava grada Rijeke… Slika Presv. Srca je velika, jer sam ja tako htjela da bude, pa su je svi lijepo mogli vidjeti izdaleka. Hodalo je tako dostojanstveno to Presv. Srce po prvi put po ulicama Rijeke! Za njim su išle Kćeri i Službenice, obučene u crnu (odjeću) s crnim velima, s crvenom vrpcom i svijećom u ruci. Žao mi je dao nisam mogla svim Službenicama napraviti crveni pojas zbog nedostatka novca… Dakle sve se svidjelo Riječanima… Barjak je blagoslovio Monsinjor, jer se radio do zadnjeg trenutka i nije bio gotov kad je dolazio o. Stefan.»[29]
Euharistija i apostolski život
Radost zbog spoznanja velike Božje ljubavi koju slavimo u Euharistiji, nije moguće zadržati za sebe nego je priopćiti ovom svijetu koji je potreban Božje ljubavi i susreta s Isusom Kristom i vjere u Njega. Zbog toga je Euharistija izvor i vrhunac života Crkve i njezina poslanja.[30] U Euharistiji Crkva crpi potrebnu duhovnu snagu kako bi ispunila svoje poslanje, koje je u vezi s Kristovim poslanjem: «Kao što mene posla Otac i ja šaljem vas» (Iv 20, 21).
Majka Krucifiksa je sav svoj život posvetila i istrošila u službi siromašne i nezbrinute djece i ženske mladeži. Ona se sva razdala u svom pastoralnom karitativnom i odgojno-obrazovnom radu s nezbrinutom djecom i mladeži. Još kao veoma aktivna laikinja članica Udruge Kćeri Presvetog Srca Isusova, a onda kao redovnica i Utemeljiteljica, na stotine je djece pripremila za svete sakramente. Mnoštvu je djece i mladeži osigurala kršćanski odgoj i školsko obrazovanje, odnosno mnoge je gladne nahranila, žedne napojila, gole odjenula… (usp. Mt 25, 35).
Euharistijski Isus i bližnji u potrebi, jedna su te ista ljubav Majke Krucifikse, prema Kristovim riječima: «Što god učiniste jednomu od moje najmanje braće, meni učiniste (Mt 25, 40)! Ona koja je živjela od uprta pogleda u Isusa, prema riječima Svetoga pisma: «Gledat će Onoga koga su proboli» (Zah 12, 10; Iv 19, 37), prepoznavala je Njegovo lice u siromašnima i potrebitima svake vrsti.
Dakle, Majci Krucifiksi, kao velikoj apostolskoj duši, euharistija je bila izvor i središte njezina duhovnoga i apostolskoga puta i života.
Utemeljiteljica je i svojim duhovnim kćerima Sestrama Presvetog Srca Isusova preporučila u Pravilima i Konstitucijama da budu revne u ljubavi prema euharistijskom Isusu i neka im euharistija bude u središtu njihova života i apostolata. I neka se: «Svaki put kad uđu u kapelu sjedine s anđelima nebeskim koji okružuju Isusa u Presvetom Sakramentu da bi mu zajedno s njima prikazale svoj poklonstveni dar.»[31]
Stoga, sestre dnevno sudjeluju na sv. misi i obavljaju klanjanje pred Presvetim Oltarskim Sakramentom i tako svojom molitvom, osobnim predanjem i apostolskom djelatnošću u duhu naknade i zadovoljštine nastoje pridonositi rastu kraljevstva Božjega na zemlji i spasenju svih ljudi.[32]
[1] Usp. Benedikt XVI., Sacramentum Caritatis, Sakrament Ljubavi, Postsinodalna apostolska pobudnica Svetoga Oca Benedikta XVI. o euharistiji, izvoru i vrhuncu života i poslanja Crkve, upućena biskupima, kleru, osobama posvećenog života i vjernicima laicima, II. izd. KS, Zagreb, siječanj 2008., br. 1.
[2] Usp. Konstitucija «Sacrosanctum Concilium» (O svetoj liturgiji, nadalje SC), br. 47, u: Drugi vatikanski koncil, Dokumenti, latinski i hrvatski, KS, Zagreb 1970.
[3] Katekizam Katoličke Crkve, Hrvatska biskupska konferencija, Glas Koncila, Zagreb, 1994., Tisak, «Zrinski» -Čakovec, br. 1327.
[4] Usp. Benedikt XVI., Sacramentum Caritatis, n. dj. br. 37.
[6] Konstitucija «Lumen Gentium» O Crkvi, br. 11.
[7] Usp. Eulogio Pacho, Storia della Spiritualità moderna, Terseanum –Roma 1984., str. 292-293.
[8] Usp. Sacramentum Caritatis, br. 72.
[9] Majčino pismo, 9. svibnja 1888.
[11] Pismo o. Samuela Maurovića, (1880.).
[12] Pismo Marije Kozulić, upućeno Amaliji Doležal, Rijeka, 2. prosinca 1889.
[13] Usp. A., Jendričko – D., Mlakić, Život i djelo Marije Kozulić, Rijeka, 1992., str. 103.
[16] Pismo o. Samuela, bez datuma.
[19] Usp. Charitas Almanacco per l ' anno 1912, Editore l' Istituto del S. Cuore di Gesù, in Fiume, str. 26-27; usp. Naša Gospa Lurdska, mjesečno ilustrirano glasilo, odgovorni urednik: O. Bernardin Škrivanić, provincijal kapucina u Rijeci, Izdaje: «Kuća dobre štampe» OO. Kapucini, Tiskarski umjetnički zavod «Mirjam», Rijeka, br. 4/1. travnja 1911., str. 64.
[20] Usp. Pismo o. Samuela, Rijeka, 27. siječnja 1885.
[21] Usp. Katekizam Katoličke Crkve, 1499-1531.
[22] Usp. Marijino pismo Ireni, bez datuma.
[23] Ivan Pavao II., Enciklika Ecclesia de Euharistia, Verbum, Split, 2003., 25.
[24] Sacramentum Caritatis, 66.
[26] Marijino pismo Ireni, bez datuma.
[29] Pismo Marije Kozulić, 19. lipnja 1892.
[30] Sacramentum Caritatis, 84.
[31] Konstitucije Kćeri Presvetog Srca Isusova, Rijeka, 1904, Tisak Durieux, Zagreb, 1996., str. 44.
[32] Usp. Konstitucije Družbe, Rijeka, 1992., II/6.
_____________________________________________
Predavanje održano na mjesečnoj konferenciji za redovnice,
u dvorani Nadbiskupskog doma u Rijeci, 18. travnja 2010.