Iz povijesti ovog blagdana podsjetimo se da je u Europi srednjeg vijeka prevladao običaj pričešćivanja samo pod jednom prilikom, tj. posvećenim kruhom. U takvim prilikama rasla je vjera u punu prisutnost Krista pod prilikama kruha, također i nakon završenoga euharistijskog slavlja, u posvećenim hostijama koje su se čuvale za pričest bolesnika i za molitve vjernika u crkvama. Neposredan povod uvođenju blagdana bili su mistični doživljaji redovnice sv. Julijane iz Liegea (1192.-1258.). Godine 1209. imala je viđenja na temelju kojih je razumjela da Bog traži uvođenje posebnog blagdana tijela Kristova u liturgijsku godinu.
   Biskup Liegea uveo je 1246. takav blagdan u svoju biskupiju, a papa Urban IV. - koji je prije izbora na papinsku službu bio arhiđakon u Liegeu - uveo ga je 1264. za opću Crkvu. Heretičko učenje engleskog svećenika Johna Wycliffa ( +1384.) te kasnije Martina Luthera (1483.-1546.) o euharistiji pridonijelo je širenju euharistijskih procesija kod katolika u znak vjere u Kristovu zbiljsku prisutnost pod euharistijskim prilikama.
   Saborska reforma donijela je za ovaj blagdan nova misna čitanja kroz tri liturgijske godine te još jedno predslovlje euharistije u kojoj je istaknuto da je euharistija ne samo žrtva novoga Saveza nego i sakrament crkvenog jedinstva te gozba naroda Božjega.
   U ovoj liturgijskoj godini za prvo čitanje imamo odlomak iz Ponovljenog zakona u kojem Mojsije podsjeća sunarodnjake kako ih je Bog hranio u vrijeme hoda kroz pustinju. Za drugo čitanje imamo odlomak iz Prve Korinćanima o kršćanskoj svetoj gozbi sa središnjim obredom "blagoslivljanja čaše" i "lomljenja kruha". Za evanđelje imamo dio Isusova govora o kruhu života, koji je on sam: tko od tog kruha jede, ima život vječni već sada.
   Na temelju ovih čitanja želimo u ovoj godini doživjeti euharistiju kao vjerničku hranu na životnom putovanju. Službena teologija zove "popudbinom" pričest koju Crkva daje vjernicima na samrti. Međutim i kad smo zdravi te dok obavljamo svoje ljudske i zemaljske dužnosti redovno slavimo euharistiju kao kršćansku žrtvu i gozbu na kojoj se krijepimo Kristovim tijelom. Time dobivamo duhovnu hranu da kao putujući narod Božji vršimo svoje zajedničko i pojedinačno poslanje među narodima svijeta. Procesija koju zasad obavljamo u crkvi ili oko crkve neka nas podsjeća da smo putnici udruženi u Crkvu i potrebni duhovne hrane na svome vjerničkom putovanju.

Nemoj zaboraviti Gospodina, Boga svoga,
koji te u pustinji hranio manom (Pnz 8, 2-3. 14b-16a)

  Ponovljeni zakon sadrži Mojsijeve govore s propisima o štovanju jednog Boga, povezanosti Židova u jedan saveznički narod i bogoštovlju u jednom središnjem svetištu tog naroda. Iz govora se vidi povijesni razmak između Mojsija, koji je živio oko 1250. pr. Kr., i književne formulacije ovih zakonskih odredaba, jer se između redaka naslućuje da su Židovi već u obećanoj zemlji doživjeli mnoge nacionalne nesreće zato što nisu obdržavali Božje zapovijedi i spremni su se vratiti prihvaćenim obvezama Saveza s Bogom i međusobno.
   Ovaj odlomak dio je drugog Mojsijeva govora u kojem na temelju primjera iz prošlosti Izraelci bivaju potaknuti na vršenje Božjih zapovijedi. Sjećajući se Božjih zahvata u vremenu prolaza kroz pustinju, Izraelci su trebali izbjegavati pogansko praznovjerje i poganski nemoral u zemlji obećanja, a poganski su običaji bili to zavodljiviji što su starosjedioci kao narod bili razvijeniji od doseljenih Izraelaca, osobito Filistejci. "Sjećaj se svoga puta" (r. 2). Glavni spomen na put iz ropstva u slobodu bila je Pasha. Izraelci su se tako sjećali izbavljenja da su u trenutku slavljenja toga svoga blagdana blagoslivljali Boga za tadašnji dar slobode i saveza. Zato ovo "sjećanje" znači uprisutnjivanje, novo posvješćenje plodova Božje intervencije. Na putu kroz pustinju Izraelci su bili "kušani", tj. doživjeli su i zborno prihvatili svoju ovisnost o Bogu.
   Kroz četrdeset godina hoda pustinjom i područjem tuđih naroda Izraelci nisu sijali ni želi. Hranili su se manom i prigodnim plodovima prirode. To su doživljavali kao posebni znak Božje brige. Time je Bog pokazao "da čovjek ne živi samo o kruhu, nego da čovjek živi o svakoj riječi što izlazi iz usta Gospodnjih" (r. 3). Jedan od problema putovanja bila je i voda za ljude i stoku. U današnjem odlomku vjernici se sjećaju da je Bog putnicima davao ne samo hranu nego i da je "izvodio vodu iz stijene tvrde kao i kremen" (r. 15). Priznavajući da ih je Bog hranio i pojio u dugom kriznome razdoblju njihove povijesti, Izraelci su kao narod prihvaćali ovisnost o Bogu. Materijalna hrana i piće bili su im znak duhovne hrane, koja je riječ Božja.
   Ovo čitanje u našoj današnjoj misi podsjeća nas da smo kao zajednica krštenih putujući narod Božji, ovisan o materijalnoj i duhovnoj hrani kojom nas Bog hrani. Euharistija sa stolom riječi Božje i svete pričesti obilni je stol koji Gospodin pred nas prostire.

Čaša koju blagoslivljamo i kruh koji lomimo (1 Kor 10, 16-17)

  Ovaj odlomak dio je odsjeka u kojem Pavao odgovara krštenim Korinćanima na pitanja o kupovanju mesa žrtvovana idolima i sudjelovanju na kultnim gozbama u čast idolima. U Korintu Pavlova vremena mnogi pogani žrtvovali su goveda i ovce na čast poganskim božanstvima, a onda meso od žrtvovanih životinja prodavali na tržnici. Takvo meso kršćani su smjeli nabavljati i blagovati. Međutim neki kršćani dobivali su od svojih poganskih rođaka poziv na obiteljske žrtvene gozbe. Na to je Apostol odgovorio negativno, jer se u Korintu onog vremena vjerovalo da gozba u čast božanstva povezuje sve sudionike s dotičnim božanstvom: "Pogani vrazima žrtvuju, ne Bogu. A neću da budete zajedničari vražji. Ne možete piti čašu Gospodnju i čašu vražju" (1 Kor 10, 20-21).
   U tom kontekstu Apostol podsjeća povijesne naslovnike i nas danas da kršćani imaju svoju svetu gozbu na kojoj se povezuju s Gospodinom Isusom i međusobno. Na toj gozbi ovlašteni predvoditelj "blagoslivlje čašu blagoslovnu" i "lomi kruh" koji daje udio u zajedništvu tijela Kristova. Ovo su izrazi iz obreda pashalne gozbe kod Židova. Domaćin je "blagoslivljao Boga" za dar slobode, Saveza i zemlje obećane, tumačeći ukućanima Pashu kao spomen na oslobođenje iz egipatskog ropstva, sklapanje Saveza s Bogom pod Sinajem i ulazak u zemlju kojom teče med i mlijeko. Domaćin je također lomio kruh i dijelio sustolnicima pri blagovanju pashalnog janjeta. Te domaćinske geste ugradio je Isus u svoju oproštajnu večeru s učenicima, a korintski kršćani naučili su od Pavla slaviti euharistiju kao spomen Isusove oproštajne večere, muke, smrti i uskrsnuća. Posvećeno vino čini prilikom pričesti sudionike zajedničarima krvi Kristove, a posvećeni kruh zajedničarima tijela Kristova. Euharistija nas povezuje s Kristovom smrću i uskrsnućem te nas hrani da ostanemo kršćanski putnici prema domovini nebeskoj među sugrađanima drukčijih vjera.
   "Jedno smo tijelo mi mnogi" (r. 17). Time Pavao uči da nas euharistija dublje veže s Kristom Gospodinom, ali i jedne s drugima. To je popudbina, hrana darovana vjerničkoj zajednici. Kad god se pričešćujemo, produbljujemo ovisnost o braći i sestrama u vjeri te prihvaćamo spremnost da budemo ljubazni i uslužni. Jesu li naše pričesti zbiljski znak ovisnosti o Kristu Gospodinu i o drugim krštenicima?

Jelo i piće istinito (Iv 6, 51-58)

 Ovo je odlomak iz dugačkoga govora o kruhu života koji i je Isus održao u kafarnaumskoj sinagogi. Među slušateljima bili su dijelom oni koji su dan ranije u nenastanjenu kraju blagovali od kruha i riba što ih je Isus čudesno umnožio za sve koji cijeli dan slušali njegovo izlaganje riječi Božje. Jedan dio slušatelja bili su ljudi iz Kafarnauma. U tom govoru Isus se predstavio kao kruh života koji je sišao s neba (usp. r. 34-35, zatim 41-42). Za povijesne slušatelje to je značilo da je on Mudrost Božja koja pred ljude prostire obilan stol riječi Božje (usp. Izr 9, 5; Sir 24). Kako je znao da ga čeka nasilna smrt, on je u kafarnaumskoj sinagogi najavio da će biti odbačena mudrost Božja, ali će Bog njegovu smrt i uzvišenje učiniti izvorom života za vjernike. Zato izreka: "Kruh koji ću ja dati tijelo je moje za život svijeta" (r. 51) uključuje Isusov pristanak na nasilnu smrt i vjeru da će Bog po njegovoj smrti darivati svijetu i pravi život. Njegova prolivena krv postat će piće istinsko i njegovo iscrpljeno tijelo postat će jelo istinsko. Kako su u židovskoj antropologiji krv i tijelo često slika za cijelu ljudsku osobu, Isus time najavljuje da će on po smrti i uzvišenju postati duhovno jelo i piće, životna hrana.
   Isusovi sljedbenici slavili su euharistiju od početka kao spomenčin Isusove smrti i uskrsnuća. Vjerovali su da je Isus prisutan u evanđelju koje biva naviješteno te u kruhu i vinu koji bivaju posvećeni. Tijelo Kristovo postaje jelo istinsko i krv njegova piće istinsko u euharistiji kao žrtvi i gozbi Crkve. Tko jede euharistijski kruh, živi punim životom već sada i živjet će uvijeke. Euharistijska hrana čini nas Božjim putnicima kroz povijest čovječanstva.

prof. dr. Mato Zovkić