Iz života

Rijeka - Preminula s. Asunta (Marta) Srakić

četvrtak, 09. prosinac 2010, 16:03:00


     Rođena je 16. srpnja 1930. u Ivanovcima od oca Marka i Kate r. Orešković. Krštena je 17. srpnja 1930. u Harkanovcima. Otac Marko bio je vrlo pobožan čovjek, a majka Kata pobožna i plemenita duša za koju neke osobe koje nisu pripadale toj obitelji kažu da im je bila druga majka. Oboje su bili trećoreci. Imali su petero djece od kojih je dvoje izabralo duhovni poziv Marta - s. Asunta i sadašnji đakovačko-osječki nadbiskup i metropolit mons. dr Marin Srakić.
     Pet razreda pučke škole Marta je završila u Ivanovcima. Odgojena u vrlo pobožnoj obitelji u svojoj dvadesetoj godini odlučuje se za duhovni poziv na poticaj svoga oca Marka i fra Antonija kapucina koji je tada bio u Osijeku, a jedno vrijeme službovao u Rijeci u crkvi Gospe Lurdske na Žabici. Tu se upoznao sa sestrama Presvetog Srca Isusova, a posebno sa s. Serafinom tadašnjom poglavaricom kojoj je obećao da će djevojke koje osjećaju duhovni poziv poslati u njihov samostan.
     U samostan je stupila 4. svibnja 1950. u Crikvenici. Prije ulaska u samostan zajedno sa svojom kolegicom Anom Kovačević, našom s. Konsolatom molila je devetnicu kao bi otkrile zove li ih Bog na taj poziv. Godine 1950. na vlasti u državi bili su ljudi koji nisu bili zato da djevojke odlaze u samostan, odlazak u Osijek, a onda i u Rijeku bio je pomalo skriven i u strahu od UDBE koja je nekoliko dana prije zabranila s. Konsolati da ide u samostan. Uz pomoć dobrih ljudi, a najviše svojih roditelja i rodbine one su uspjele stići do Rijeke. Privremene zavjete položila 16. rujna 1952. u Crikvenici, a doživotne 3. listopada 1958. u Crikvenici.
     Kao sestra djelovala je u ovim mjestima: u samostanu Presv. Srca Isusova u Rijeci, Bogoslovskom sjemeništu u Rijeci, u Nadbiskupskom domu u Rijeci, Slatini, Lukovdolu, Jelenju, Podravskim Podgajcima, Jezerane, Dobrinju, u Brodu na Kupi, Ravnoj Gori, u Istri (Sv. Lovreč, Marčana, Barban), na Krasnom, Gospiću, u Zagrebu, u Kući matici u Rijeci na Drenovi.
     Svugdje gdje je bila uspostavljala je dobre odnose s ljudima. Bila je od velike pomoći svećenicima s kojima je djelovala tako da je 1. kolovoza 1978. dok je sestra Asunta bila u Gospiću tadašnji nadbiskup Josip Pavlišić u jednom pismu napisao: «Ne mogu Vam kazati koliko olakšavate skrb nadbiskupa kada se nesebično dajete na raspolaganje za rast Kraljevstva Božjega u dušama. Vaše molitve, samozataje, dobra djela, nesebična ljubav su također velika propovijed ljudima koja zna stizati dublje i šire od lijepih riječi koje nastojimo govoriti ljudima. Prati Vas moja molitva i poštovanje i ohrabrenje i osobito topla zahvala za sve dobro što ste do sada činili i za mnoga dobra koja ste nesebično pripravne nastaviti činiti uz naše drage mladomisnike koji se vesele Vašem primjeru i zavjetima koja su garancija svjetla Kristova».
     U zajednici je obnašala razne službe: bila je orguljašica, sakristanka i kućna poglavarica u nekoliko zajednica. Na Drenovi, u Kući matici je od kolovoza 2003. U životu je rado štrikala i izrađivala goblene. Imala je smisla za šalu.
Nakon zadnje operacije kuka teže se kretala, ali je nastojala prisustvovati svim točkama dnevnog reda.
     Unatoč bolesti uvijek je rado prema svojim mogućnostima pomagala sestrama kada i gdje je bilo potrebno. Sudjelovala je u životu zajednice svojom molitvom. Rado je navraćala u kapelicu i tu sjedeći Bogu preporučivala potrebe svijeta, Crkve, Družbe i svoje osobne. Zahvaljivala je Gospodinu za sve milosti. Radovala se dolasku novih članica u zajednicu.
Rano ujutro 6. prosinca preselila se Gospodinu kojemu je kroz život nastojala služiti u braći ljudima gdje ju je providnost postavila i sestrama u svojoj redovničkoj zajednici. Za sve dobro koje je učinila Bogu zahvaljujemo, a ono što je po ljudskoj slabosti pogriješila molimo Gospodina da joj bude blag sudac, te da je primi u svoj Očinski dom.
     Sprovodne obrede predvodio je mons. dr. Ivan Devčić uz prisustvo tridesetak svećenika i šezdesetak sestara redovnica, rodbine, prijatelja i župljana. Od pokojnice se u ime Družbe Sestara Presvetog Srca Isusova oprostila s. Nives Stubičar pročitavši biografiju s. Asunte. Nadbiskup Devčić o s. Asunti u prigodnoj homiliji rekao je: «Nju je Bog pozvao da mu se poput Marije posve preda dajući mu svoje srce kako bi se u njemu po djelovanju Duha Svetoga mogao začeti i roditi Krist. I na nju je, neznatnu seosku djevojku, on pogledao i uzvisio je, kako bi zajedno s Marijom mogla Bogu pjevati zahvalni Veliča: 'Veliča duša moja Gospodina, klikće duh moj u Bogu, mome Spasitelju, što pogleda na neznatnost službenice svoje' (Lk 1, 46-47). I ona cijeli svoj život nije ništa drugo činila nego riječima i djelima donosila ljudima Krista, pomažući da se on i u njihovim srcima rodi. To je srž poziva svakog Isusova učenika, a na poseban način onih koje on izabire da ga slijede životom evanđeoskih savjeta».
Misu zadušnicu u župnoj crkvi BDM Karmelske na Donjoj Drenovi predslavio je mons. dr. Marin Srakić, đakovačko-osječki nadbiskup, brat pokojne s. Asunte u koncelebraciji s mons. dr. Ivanom Devčićem, riječkim nadbiskupom i dvadeset svećenika.
     U nadahnutoj propovijedi Nadbiskup je istaknuo: «Danas smo otpratili na ovozemni počinak sestru Asuntu koja je iščekivala Gospodina. Ona je nosila Gospino ime: Asunta - uzeta, uznesena. Prije šezdeset godina odlučila je nasljedovati Mariju i poći za Isusom. Kao vjernica - redovnica svaki put je zajedno s nama na sv. misi klicala: 'Tvoj slavni dolazak iščekujemo'. Za nju je Došašće završilo, za nju je nastupio vječni Božić. Završilo je čekanje, počela je radost susreta, koji neće biti nikad prekinut. Za nju Bog nije više Bog - koji - dolazi nego Bog što ga posjeduje, što ga gleda licem u lice i zajedništvu vječne sreće. U toj perspektivi, usprkos tuzi što je u ovom trenutku osjećamo zbog gubitka nje kao sestre, naš se rastanak od nje ispunja mirom i vedrinom, s vjerom da je za svoj život primila nagradu. Sestra Asunta je iz čekanja prešla u stvarnost gledanja. Mi ostajemo u svom Adventu, u svom čekanju».
s. Nives Stubičar