Iz života

Rijeka - Preminula s. Leonija Rođak

petak, 17. siječanj 2014, 22:07:00 Uredila: s. Lidija


s. Leonija Rođak
(16. rujna 1923. - 16. siječnja 2014.)
 
Okružena sestrama redovničke zajednice, u četvrtak 16. siječnja 2014. godine preminula je u Kući matici sestara Presvetog Srca Isusova, u 91. godini života i 63. godini redovništva s. Leonija Rođak. Sprovodne obrede na starom drenovskom groblju 17. siječnja u 12,30 sati predvodio je mons. Nikola Uravić, a svetu misu zadušnicu u samostanskoj kapeli sestara Presvetog Srca Isusova na Donjoj Drenovi slavio je potom riječki nadbiskup mons. Ivan Devčić u koncelebraciji s mons. Gabrijelom Bratinom i don Nikicom Jurićem, župnikom BDM Karmelske. Na vječni počinak s. Leoniju je ispratilo pedesetak sestara na čelu s vrhovnom glavaricom Družbe s. Nives Stubičar.

 
Kratak životopis s. Leonije Rođak
 
„Smrt je svršetak čovjekova zemaljskog hodočašća,
svršetak vremena milosti i milosrđa koje mu Gospodin pruža
da ostvari svoj ovozemni život prema Božjem nacrtu i
da odredi svoju konačnu sudbinu.“
(KKC, br. 1013.)
 
Marica s. Leonija Rođak rođena je 16. rujna 1923. godine u Feričancima kod Našica od oca Stjepana i majke Ane r. Vedriš. Krštena je dan poslije i na krštenju je dobila ime Marija. U Feričancima je pohađala i završila pučku školu, a osnovni vjerski odgoj primila je u uzornoj obitelji zajedno s još četiri brata i četiri sestre. Krizmu je primila 1936. godine od zagrebačkog nadbiskupa, sada blaženog kardinala Alojzija Stepinca.
Potaknuta Božjom milošću i osjetivši poziv da nasljeduje Isusa čista, siromašna i poslušna, odlučila se za redovnički život u 26. godini života. U Družbu sestara Presvetog Srca Isusova stupila je 1949. godine u Crikvenici gdje je i započela redovničku formaciju. Nakon godinu dana priprave ušla je u novicijat. U samostanu Presvetog Srca Isusova u Crikvenici položila je prve redovničke zavjete 1951. godine, a doživotne šest godina poslije. U prvim godinama redovničkoga života s. Leonija je živjela svoje posvećenje poslužujući zajednicu sestara u Crikvenici. Kada su poglavarice prepoznale njezin dar za glazbu, omogućile su joj da ga razvije koliko je to tada bilo moguće. Baš u to vrijeme Družba se otvarala konkretnim potrebama Crkve u tadašnjoj Senjsko-modruškoj biskupiji, tj. župnom apostolatu šaljući sestre u župni pastoral i izvan samostanskih sjedišta. Nakon osnovne poduke u liturgijskom sviranju s. Leoniji je bilo povjereno poslanje u župnom apostolatu. Štoviše, bila je jedna od prvih dviju sestara poslanih na župu Divjake u Gorski kotar, 5. studenoga 1955. godine. Prvu noć na župi s. Leonija je provela na tavanu zajedno sa s. Agnezom Čikole. O tome u kakvim su prilikama živjele svjedoči sama: „Trebaš kuhati, a nemaš od čega i što. S. Agneza je kuhala, a ja, jadna, znala sam svirati s dva prsta.“ Danas se možda možemo pitati kako su se „održale“ u takvim prilikama, a svjedoci koji su s njima živjeli odgovaraju nam: „Dobrotom i molitvom!“. Ne izmičući najrazličitijima poslovima, uz najrazličitija poniženja, a ipak s uspjehom, iako nepripremljena za pastoralni rad u župama, najveći dio svoga redovničkoga života i apostolskoga djelovanja s. Leonija je provela upravo kao suradnica u župnom pastoralu u vremenu komunističkoga režima, u teškim uvjetima za život i djelovanje, koji joj, međutim, nikada nisu oduzimali vedrinu i polet. Sigurno je toj radosti doprinosio i razvoj Družbe koja je upravo u razdoblju najtvrđega komunizma doživljavala procvat zvanjima, čemu je zasigurno doprinijela i prisutnost sestara u župama. Među njima je bila i s. Leonija koja je djelovala u župama u Divjakama, Brinju, Krasnu, Bakru, Cerniku, Kostreni, Pećinama, Ravnoj Gori i Kraljevici. Uređivala je crkveni prostor, osnivala ili obnavljala župne zborove, odraslih i one dječje; pomagala je u župnom kućanstvu; posjećivala je potrebite svjedočeći svojom prisutnošću i djelovanjem ljubav Kristova Srca osobito u neposrednim susretima i srdačnim razgovorima sa župljanima. Uz to povjeravane su joj i službe vođenja zajednice sestara u Brinju i u Crikvenici upravo u razdoblju pokoncilske obnove.
Ovozemni život naše s. Leonije bio je obilježen radosnim služenjem, neposrednošću u komunikaciji, razboritošću i umjerenošću u prosuđivanju prilika i situacija. Spremno je odgovarala potrebama vremena i tako ostvarivala zvanje služeći Crkvi i narodu kao sestra Presv. Srca Isusova, prije svega onim što je ona kao redovnica bila po svojoj naravi i darovima. Oni koji su je poznavali svjedoče o njezinu prepuštanju u Božju volju s odlučnošću i vedrinom, o njezinoj požrtvovnosti, zanimanju za životnu situaciju onih s kojima je dijelila život, svjedoče o umijeću dijaloga koji je i u najtežim trenutcima završavao vedrim tonovima vjere i laganim ritmom oduševljenja kako bi se moglo uvijek ići dalje lakše i s osmjehom na licu. Ta vedrina nije s njezina lica nestajala ni u danima visoke starosti. Već onemoćala, premještena je 2009. godine iz samostana Bezgrješne Djevice Marije u Kraljevici u Kuću maticu na Drenovi gdje je noseći svoj križ nastojala živjeti prikazujući molitve i poteškoće koje sa sobom donose godine. Sve do Badnjaka 2013. godine sudjelovala je u životu zajednice na primjeran način. Posve onemoćala i bez snage, od Božića se polako, kao istrošena svijeća, „gasila“ i „ugasila“ pred očima sestara u četvrtak 16. siječnja 2014. godine u 00,30 sati.
Zahvalni za dar života i redovničkoga posvećenja s. Leonije, molimo za nju da posve oslobođena svega ovozemaljskoga ugleda Isusovo milosrdno lice, uđe u radost neba kojeg je bila tračak radosti na zemlji te otpočine na Isusovu Srcu kojem je za života vjerno služila.
 
Neka joj Gospodin podari vječni mir!
 
s. Marijana Mohorić