Liturgijsko i privatno štovanje Trojstva razvilo se u Crkvi Istoka i Zapada kao vjernička reakcija na arijanizam i druge hereze koje su u brizi za isticanjem Božjeg jedinstva i jedincatosti zanijekale vjeru Crkve o jednakosti utjelovljenog Sina i Duha Svetoga s Ocem nebeskim. Na Zapadu se ova pobožnost proširila u 6. i 7. stoljeću, zatim je oko 800. godine uvedena prigodna misa u čast Presvetog Trojstva.
   Rimski pape ipak su stoljećima odbijali uvesti posebnu svetkovinu Trojstva zato što Crkva sve svoje liturgijske čine počinje u ime Oca, Sina i Duha Svetoga, što je u svoj časoslov i liturgiju uvela doksologiju: "Slava Ocu i Sinu i Duhu Svetome..." Konačno je papa Ivan XXII. za vrijeme avignonskog sužanjstva uveo 1334. ovu svetkovinu za cijelu Crkvu.
   Saborska liturgijska reforma donijela je nova čitanja za tri liturgijske godine na ovu svetkovinu. Iz njih više doživljavamo uključenost vjernika u život Oca, Sina i Duha Svetoga. Tako na liturgiji doživljajno spoznajemo da je Trojstvo otajstvo spasenja, a ne suha knjiška dogma o jednoj naravi u tri božanske osobe. U ovoj liturgijskoj godini imamo čitanja koja nam predstavljaju Boga trojstvenog i jedincatog kao naklonjenog saveznika koji je milosrdan i vjeran u odnosu na ljude. Iako u liturgijskoj godini A nedjeljama čitamo iz Matejeva evanđelja, na ovu svetkovinu u godini A imamo za evanđelje dio Isusova razgovora s Nikodemom. Bog tako ljubi svijet da mu šalje svoga Sina.
   U zbornoj molitvi ističemo vjeru da je Bog Otac poslao na svijet svoga Sina, Riječ istine, i Duha posvetitelja. Svrha tog slanja je: "... da ljudima objaviš tajnu svoga života". Objavljujući nam što je s obzirom na nas, Bog nam je odškrinuo vrata za pogled u njegovu otajstvenu nutrinu, objavio nam je nešto i o samom sebi. Zahvalni što nas Bog pripušta u svoj život, što nas kao ljudsku obitelj uključuje u zajedništvo Trojstva, danas radosno slavimo Oca, Sina i Duha Svetoga.

Bog milosrdni, milostivi i vjerni putuje sa svojim narodom (Izl 34, 4-9)

  Ovaj odlomak dio je izvještaja o obnovi Saveza s Bogom pod Sinajem. Knjiga Izlaska prikazuje kako su Izraelci nakon odlaska iz Egipta došli pod svetu goru. Dok je Mojsije kroz 40 dana boravio na brdu objave, narod je sebi napravio zlatno tele. Dobivši od Boga obavijest da su njegovi sunarodnjaci počinili grijeh idolopoklonstva, Mojsije se požurio u tabor, razbio dobivene ploče Saveza, spalio idol na vatri i naredio strogu pokoru za cijeli narod. Uvidjevši da su teško sagriješili, sunarodnjaci su ga zamolili da ih zagovara pred Bogom. On se ponovo popeo na Sinaj te u ime grešnih sunarodnjaka molio od Boga oproštenje i izrekao prošnju da Jahve i dalje s njima putuje pustinjom i tuđim područjem do ulaska u obećanu zemlju.
   Mojsije zove Boga imenom: "Jahve, Gospodin!" Prije mu se on objavio kao onaj koji jest (usp. Izl 3, 14s1). Jahve je ne samo čisti i apsolutni bitak, nasuprot ljudima i događajima koji dolaze i prolaze. On jest u smislu da je tu, da pomaže. Podsjećajući Boga na ime koje je sam objavio svome narodu, Mojsije moli: "Pođi s nama... primi nas za svoju baštinu" (r. 9). Između zaziva Božjeg imena i ove prošnje jest novo Božje očitovanje: "Gospodin! Gospodin! Bog milosrdan i milostiv, spor na srdžbu, bogat ljubavlju i vjernošću" (r. 6). To su saveznička svojstva Božja. U ono vrijeme saveze su sklapali bračni drugovi na početku braka, trgovci, prijatelji, plemena i države. Pisali su se dokumenti o sklapanju saveza. U njima su saveznici obećavali jedni drugima vjernost i pristajali na kaznu koja čeka prekršitelja.
   Ovim podsjećanjem na svoje savezničko milosrđe, ljubav i vjernost (hebrejski hesed i emeth) Bog najavljuje da oprašta svomu narodu te da ostaje i dalje saveznički zaštitnik svoga putujućeg naroda. Izraelci znaju da ne mogu doći u zemlju obećanja bez posebne Božje prisutnosti, da ne mogu opstati kao narod, vjernički narod.
   Iz ovog čitanja izlazi da je Bog najprije saveznik zajednice, da putuje sa zajednicom, štiti zajednicu. Preko zajednice štiti i pojedinca. Doživljavamo li Boga kao milosrdnog, vjernog, punog ljubavi - prema zajednici?

Bog ljubavi i mira bit će s vama (2 Kor 13, 11-13)

  Ovo je završni odlomak Druge Korinćanima u kojoj je Pavao branio svoj napadnuti apostolski autoritet te poticao vjernike na izmirenje međusobno i s Bogom. U završnom odlomku još jednom sažima poruku cijele poslanice.
"Radujte se, usavršujte se, tješite se, složni budite, mir njegujte!" (r. 11). Za "radujte se" stoji u grčkom izvorniku imperativ prezenta kojim Apostol zapovijeda nastavak stanja u kakvom Korinćani već jesu. Unatoč određenom stupnju posvađanosti te unatoč nevoljama življenja u svijetu, oni su vjernički radosni. U takvoj - vjerničkoj, pobožnoj radosti trebaju ustrajati. Osobito je Poslanica Filipljanima poziv na vjerničku radost unutar crkvene zajednice i u svijetu. Takva radost traži da vjernici jedni druge usavršuju i tješe. To čine kad se međusobno pomažu u dobru i u podnošenju zla, kad vide vremenite i duhovne nevolje bližnjih te im zbiljski pomažu. Radost se postiže i slogom te čuvanjem mira u obiteljima, u Crkvi, u građanskom društvu.
   Ako tako budemo postupali, "Bog ljubavi i mira bit će uvijek s nama" (r. 11). Bog je sama ljubav i mir u sebi. Tu ljubav i mir prenosi na ljude, jer ljubi i smiruje.
   "Sveti cjelov" kojim vjernici trebaju jedni druge pozdraviti prilikom čitanja Apostolove poslanice na bogoslužju spominje se i u drugim Pavlovim poslanicama (usp. Rim 16, 16; 1 Sol 5, 26; 1 Kor 16, 20). To je znak spremnosti na međusobno opraštanje zato što Božje oproštenje trebamo. Znak zajedništva i međusobnog prihvaćanja. U obnovljenoj liturgiji dajemo takav znak jedni drugima pred pričest u misi, jer se ne želimo pričestiti tijelom Kristovim prije nego zamolimo braću i sestre za oproštenje.
   Milost je u SZ i NZ savezničko svojstvo Božje. Ljubav također, a isto tako i zajedništvo. Želeći vjernicima milost Kristovu, ljubav Očevu i zajedništvo Duhovo Pavao nam objavljuje da je Bog s nama kao svojim putujućim narodom. I to Bog kao samilosni Sin, ljubeći Otac i zajedničarski Duh. "Zajedništvo Duha" jest i Crkva koju Duh sabire i povezuje. To je Pavlova duhovna dimenzija nauka o Trojstvu.

Sin Jedinorođenac - trajni znak ljubavi Očeve (Iv 3, 16-18)

  Ovaj odlomak dio je Isusova razgovora s Nikodemom u Jeruzalemu. O svojoj prvoj Pashi u svetom gradu tijekom mesijanskog djelovanja (usp. Iv 2, 13). Isus je primio na noćni razgovor "uglednog Židova Nikodema" (Iv 3, 1-2). Krovovi palestinskih kuća u ono doba (i danas) bili su ravni. Ozbiljni razgovori vodili su se na krovu. Kao sljedbenik farizejske teološke struje Nikodem nije mogao prihvatiti Isusov poziv na obraćenje radi nastupa kraljevstva Božjeg, a s druge strane priznavao je da znamenja što ih Isus čini svakako potvrđuju Božju prisutnost u Isusovim riječima i djelima. Farizeji su naime naučavali da kraljevstvo Božje vjernici zaslužuju svojim dobrim djelima i vršenjem Božjih zapovijedi, a Isus je tvrdio da je kraljevstvo Božji dar kojemu se ljudi trebaju ponizno otvoriti.
   U dijelu razgovora koji prethodi našem odlomku Isus je istaknuo potrebu preporoda iz vode i Duha za ulazak u Kraljevstvo (usp. 3, 4-13). Zatim se predstavio kao Sin Čovječji koji "ima biti uzdignut", tj. proslavljen po nasilnoj smrti, te uskrišen u skladu s Božjim planom o Sluzi Patniku. Tko bude vjerovao u Sina tako "uzdignutog", imat će život vječni.
  U našem današnjem odlomku Isus objavljuje - nekoć Nikodemu i nama danas - da je on Sin Jedinorođenac, poslan u svijet kao trajni znak Očeve ljubavi prema svima ljudima. Tko vjernički prihvaća ljubav Očevu dostupnu u Sinu, ne srlja u vječnu propast, nego već sada ima život vječni. U r. 17 naglašeno je da Bog ne uživa u kažnjavanju i osuđivanju grešnika. Šalje Sina da bi se svijet po njemu spašavao. Prvi stupanj spašenosti je vjerničko i učeničko pristajanje uz Očeva Jedinorođenca, vjera u utjelovljenog Sina Božjega. Tko vjeruje, već sada je izbavljen od buduće eshatonske osude. Tko svojom krivnjom ne vjeruje, već sada je osuđen. "Vjerovati u ime jedinorođenoga Sina Božjega" znači životno se oslanjati na Isusa kao Sina Božjega, u njemu gledati životni put koji vodi u vječnu istinu (usp. Iv 14, 6).
   Iz Isusova razgovora s Nikodemom uočimo Isusovu spremnost da razgovara s jednim ustrašenim čovjekom, koji se bojao javno pristupiti sa svojim zanimanjem za Isusa. U vremenu kad se mnogi vraćaju Crkvi svoga djetinjstva, a prije su se bojali javno dolaziti na vjerničke skupove, trebali bismo takve povratnike dočekivati s ljubavlju te im ulijevati snagu da se uključe među nas. Ne bismo svojim ruganjem ili osornošću u njima smjeli slomiti hrabrost da pristupe među vjernike praktikante.
   Ovaj Isusov razgovor s Nikodemom potiče nas također na ispravljanje krive slike o Bogu. Kao što je u Nikodemovo vrijeme Bog ljubio svijet, tako ga i danas ljubi. Ne uživa u rušenju i kažnjavanju, ne raduje se ljudskim nevoljama i paklenim kaznama. Kakva je naša slika o Bogu? Doživljavamo li Boga više kao strogog suca ili kao dobrog Oca? Za nas, ali i za druge.
  Iz ovog odlomka, nadalje, učimo i kakav je Bog u sebi. Ako je Isus proglasio sebe Jedinorođenim Sinom Božjim, koji je poslan u svijet za znak Očeve ljubavi, onda su on i Otac jedno. Takav Isusov govor o Ocu omogućio je Crkvi da tijekom stoljeća dorekne svoju vjeru o bitnoj jednakosti Oca, Sina i Duha Svetoga.

prof. dr. Mato Zovkić