PRIČA O DRUGOM

 

  Dvojica su odlučila poći. Ponijeli su sa sobom svoje svjetiljke i krenuli na put za koji su znali da će biti dug i sav život. Nakon nešto puta reče prvi: «Mnogo je još puta pred nama. Tko zna hoćemo li ikada dospjeti do njegova kraja? Odlučio sam, prije no što bude prekasno, vratit ću se.» Drugi mu odgovori: «Zašto odustaješ? Tek si krenuo. Ako se vratiš, izgubit ćeš sve što je pred nama. A, osim toga, kome ćeš se vratiti? Ondje nema više nikoga i nitko te ne čeka.» Reče prvi: «Zar da čitav život idem? Ne, ja ću se radije vratiti i živjeti u miru. Ovdje sam gladan, a tamo me čeka obilje hrane. Dočekat ću starost i umrijeti kao što umiru gotovo svi, u noći, dok ću spavati, a drugi neće ni osjetiti.» Drugi mu odgovori: «Ja ću nastaviti sam. Možda i neću prevaliti sav put, no, učiniti ću sve da dođem što bliže i da svoju svjetiljku odnesem što dalje. To što ću ići, davat će smisao mom životu. Na kraju puta pouzdano netko čeka i vjerujem da me treba. Ako mu ništa drugo nemam dati, mogu makar sav život ići k njemu. Bit će toplije umrijeti u njegovoj blizini, a i moja će mu blizina, možda dati topline.»

 

I pođoše svaki na svoju stranu. Nakon mnogo vremena i mnogo puta, drugi zastade umoran. Dok se opirao o štap, svojim je slabim očima gledao uz i niz put kojim je išao. Reče: «Star sam i malo je dana pred mnom. A toliko puta koliko sam prešao, još je pred mnom. Ne. Neću dospjeti. Daleko sam i odande otkuda idem i odande kamo idem. Umrijet ću, a da nisam učinio ništa. Neće mi biti toplo, niti sam dao topline.» Jedan glas, koji mu progovori iz blizine, učini da protrne. Glas reče: «Nisi daleko. Stigao si. Onog dana kad si krenuo k meni, krenuo sam k tebi. Tražio si me, a i ja sam tebe tražio. I sada, kad smo se sreli, zauvijek ćemo biti zajedno. I jer si osjetio što znači putovati, jer si osjetio život, saznat ćeš da smrt nije istina.»

 

Stjepan Lice