Povijest Družbe




POVIJESNI PREGLED
DRUŽBE SESTARA PRESVETOG SRCA ISUSOVA


 

Presveto Srce Isusovo na barjaku koji je u Rijeci 1892. godine
izradila u svili i zlatu Marija Kozulić


"Naše je zvanje spasenje duša."
Majka M. Krucifiksa
UVOD
Družba sestara Presvetog Srca Isusova (Societas sororum Sanctissimi Cordis Jesu – SCJ), autohtona je hrvatska redovnička zajednica i jedina nastala u gradu Rijeci potkraj 19. stoljeća. Družba je izrasla iz Pobožne udruge Kćeri Presvetog Srca Isusova. Osnovala ju je 1899. u Rijeci Majka Marija Krucifiksa Kozulić (1852.-1922.), pod vodstvom  kapucina o. Arkanđela iz Camerina (1821.-1900).*
Družba je nastala u vremenu kada europski kršćanski Zapad sve više zahvaća liberalizam, materijalizam, masonstvo i sekularizacija. To je poznato povijesno razdoblje po raznim pokretima koji su bili okrenuti protiv vjere i Crkve. Ljudi su se sve više udaljavali od Krista i Njegove ljubavi i baš ta situacija je dovela do socijalnih nepravdi i siromaštva u tadašnjoj nagloj industrijalizaciji i kapitalizaciji društva.  
Kao odgovor na tadašnje društvene i crkvene prilike nastaje buđenje i udruživanje katoličkog laikata u Crkvi. Niču brojni pokreti i pobožne udruge te mnoštvo ženskih, ali i muških redovničkih kongregacija, a neke su kongregacije proizašle iz pobožnih udruga. Redovničke kongregacije nastale u 19. stoljeću su apostolske i uglavnom su se posvetile socijalno-karitativnim i odgojno-obrazovnim djelima apostolata.
U 19. stoljeću događa se novi procvat pobožnosti prema Presvetom Srcu Isusovu, koji dobiva svoj impuls i oblik u Crkvi prema objavama i porukama koje je primila francuska redovnica, mističarka sv. Marija Margareta Alacoque u Paray le Monialu. Neki 19. stoljeće nazivaju i «stoljećem Presvetog Srca Isusova». Pape 19. stoljeća bili su zauzeti oko širenja pobožnosti Presvetom Srcu Isusovu, a posebno Leon XIII. koji je svojom enciklikom «Annum Sacrum» najavio posvetu cijelog svijeta Srcu Isusovu za jubilarnu Svetu godinu 1900. Isti je Papa obnovio i Treći red sv. Franje i uvelike poradio na njegovu širenju u cijeloj Katoličkoj crkvi.
U takvim je društvenim i crkvenim prilikama nikla Kongregacija Kćeri Presvetog Srca Isusova (Figlie del Sacro Cuore di Gesü) u Rijeci, koja ima svoje korijene u Udruzi Kćeri Presvetog Srca Isusova, koju je 1879. osnovao u Trstu kapucin o. Arkanđeo iz Camerina. Od Kongregacije Kćeri Presvetog Srca Isusova odijelila se i osamostalila hrvatska Družba sestara Presvetog Srca Isusova.
 
UDRUGA KĆERI PRESVETOG SRCA ISUSOVA U TRSTU


fra Arkanđeo iz Camerina
Pobožnu udrugu Kćeri Presvetog Srca Isusova osnovao je prije 130 godina u Trstu o. Arkanđeo iz Camerina, kapucin.
O. Arkanđeo krsnim imenom Agapito Bianchini rođen je 29. kolovoza 1821. u Camerinu u pokrajini Marche u Italiji. Bio je franjevac kapucin, redovnik i svećenik iz venetske kapucinske provincije. Dvadeset je godina pastoralno djelovao u pokrajini Marche, a potom je premješten u Trst. U Trstu je najprije kao bolnički kapelan skrbio za bolesne, a potom se sav posvetio katehizaciji djece i mladeži. Osnovao je Treće red pri kapucinskom samostanu u Trstu. Fra Arkanđelu je kao siromašnom redovniku, sljedbeniku Asiškog siromaška, trajno u srcu bila briga za siromašne, osobito siromašna djeca i mladež. Zato se osim pastoralne djelatnosti posvetio i socijalnim djelima apostolata i osnivač je karitativnih i socijalnih ustanova u Trstu. U njegovo je vrijeme u Trstu, koji je u to vrijeme bio pod austro-ugarskom vlašću, na sve strane bilo sirotinje.
Bio je apostol i zaljubljenik Srca Kristova i kao dijecezanski ravnatelj apostolata Presvetog Srca Isusova od 1876. do svoje blažene smrti 20. ožujka 1900., osnovao je brojna društva Presvetog Srca Isusova, od kojih je najznačajnija Pobožna udruga Kćeri Presvetog Srca Isusova. Njezino se djelovanje proširilo i izvan Italije u Hrvatskoj i Albaniji.
Udrugu Kćeri Presvetog Srca Isusova o. Arkanđeo je osnovao 25. studenog 1879. godine. Među prvih dvanaest članica Udruge bila je i Riječanka Marija Kozulić te njezine rođene sestre Emilija i Irena. Udruga Kćeri Presvetog Srca Isusova je imala sva obilježja javnog vjerničkog društva u Crkvi. O. Arkanđeo je svojeručno napisao Statut (Statuto) i Konstitucije za članice Pobožne udruge Kćeri Presvetog Srca Isusova (Costituzioni per le ascritte al Pio Sodalizio delle Figlie del Sacro Cuore di Gesù), koje je odobrio 1882. tršćansko-koparski Ordinarijat.
Članice su Udruge bile podijeljene u tri skupine. Maloljetnice su se zvale službenice, djevojke koje su napunile 21 godinu zvale su se kćeri, a one djevojke koje su bar jednu godinu bile članice Udruge i položile zavjete Treće reda sv. Franje zvale su se zaručnice. Svaka je članica u vrijeme pristupa Udruzi obavila čin posvete Presvetom Srcu Isusovu. Udruga je imala ravnatelja koje je morao biti redovnik kapucin, poglavaricu, učiteljicu novicijata, blagajnicu i veći ili manji broj savjetnica (usp. Konst. 5-6).
U vodstvo Udruge birale su se samo zaručnice to jest trećoredice i one su zapravo bile nosioci glavnih dužnosti ili odgovornosti u upravi, formiranju mladih članica, te duhovnom i apostolskom životu Udruge.
Svrha je Udruge bila savršena ljubav prema Bogu, iskrena ljubav prema sebi, i žarka i djelotvorna ljubav prema bližnjemu iskazana poglavito promicanjem štovanja Presvetog Srca Isusova i vjerskom poukom djevojčica, osobito siromašnih i napuštenih (usp. Konst. br. 1-2.). Mnoge su članice Udruge imale svoja laička zanimanja u svijetu, a neke su bile učiteljice, i one su osobito bile pogodne prenijeti djeci i mladeži temelje vjerskog i moralnog odgoja.
Blagdani i sveti zaštitnici Udruge bili su: Presveto Srce Isusovo, Bezgrješno Začeće Djevice Marije, Navještenje Gospodinovo, sv. Josip, sv. Franjo Asiški zaštitnik Udruge i bl. Margareta Marija Alacoque (usp. Konst. str. 4).
U Udruzi se njegovalo osobito zajedništvo i duboki duhovni život kojemu su doprinosile dvostruke mjesečne konferencije koje su se održavale posebno za sve članice Udruge i odvojeno za one koje su bile trećoredice (usp. Konst. 11).
Kad je o. Arkanđeo osnovao Udrugu Kćeri Presvetog Srca Isusova on je odmah planirao i utemeljenje redovničke zajednice. Stoga je u Konstitucijama na str. 20 u br. 14, napisao: «Susestre sabrane u redovničku zajednicu, uz odobrenje ordinarija obvezuju se na zajednički život u svemu i obdržavat će što je moguće savršenije tri evanđeoska savjeta: siromaštvo, čistoću, poslušnost, prema vlastitim Konstitucijama.»
U dodatku Konstitucija je stavio tekst Pravilnika koji je ogledalo molitvenog i duhovnog života članica. Pravilnik zapravo više nalikuje dnevnom redu jedne redovničke zajednice, nego li osoba u svjetovnim poslovima, a to je samo znak da je o. Arkanđeo od početka usmjeravao članice Udruge prema redovničkom životu. Članice su prema Pravilniku imale određeni sat ustajanja, jutarnju i večernju molitvu, dnevni ispit savjesti, dnevno prikazanje Presvetom Srcu Isusovu, rad, sastanke, svetu misu, svetu krunicu, dnevno pola sata meditacije, duhovno štivo, čestu svetu ispovijed i propisane molitve Udruge. U Konstitucijama je stavljen naglasak na duh meditacije, odnosno vježbu prijelaza od usmene molitve na meditaciju. To je stoga što je duhovnost Srca Isusova prije svega kontemplacija kako je to rekao sv. Bonaventura, jer kroz tu vidljivu ranu Kristova probodena boka promatramo nevidljivu ranu Božje ljubavi. U duhovnosti je Udruge posebno bio naglašen duh molitve zadovoljštine i adoracije za obraćenje i spasenje svih ljudi u duhu štovanja otajstva Kristova Srca.
Godine 1882. o. Arkanđeo je osnovao prvi dječji vrtić i blagdanski oratorij za vjerski odgoj djece i mladeži u Trstu, a 1893. radionice za raznoliki ručni rad i krojačnicu za poučavanje djevojčica i ženske mladeži. Članicama Udruge u radu s djecom i mladeži stavio je u srca načelo: «Molitva, rad i rekreacija». Osnovao je i Zavod Presvetog Srca Isusova (Istituto del Sacro Cuore di Gesu) na brežuljku Montuzza u blizini kapucinskog samostana. U Zavodu je bilo smješteno sirotište i blagdanski oratorij. Međutim, svečana inauguracija te veličanstvene ustanove bila je samo par mjeseci poslije njegove blažene smrti u svibnju 1901. godine.
O. Arkanđeo je sažeo program Udruge u riječi: «Utažiti žeđ raspetom Bogu»! Njemu je bila sva i jedina briga «Sve činiti na slavu Božju i privesti što više duša Kristovu Srcu.» Osnutak je redovničke zajednice ostvario zajedno s veoma aktivnom članicom Udruge Marijom Kozulić, kasnije utemeljiteljicom Družbe posvećene Presvetom Srcu Isusovu.
 
Riječki ogranak Udruge Kćeri Presvetog Srca Isusova


       
Marija s djevojčicama Zavoda
Krajem 19.stoljeća lučki se grad Rijeka naglo gospodarski razvijao posebno s izgradnjom željeznice, čime nastaje i stalan prirast hrvatskog stanovništva, ali i drugih narodnosti. U političkom je smislu Rijeka tada bila neprirodno izdvojena i pripojena Ugarskoj. Mađari su podupirali Talijane i obrazovni jezik je bio talijanski. U tom je razdoblju Rijeku najviše povezivalo s Hrvatskom njezina pripadnost Senjsko-modruškoj biskupiji. Crkveni život se odvijao oko jedine riječke župne i zborne crkve Marijina Uznesenja. U gradu Rijeci u to su vrijeme bile jake nacionalne podijeljenosti, koje su uvjetovale i podijeljenost unutar mjesne Crkve, a koje su se odrazile i na Udrugu Kćeri Presvetog Srca Isusova. U takvim je društveno-političkim prilikama vjerski život u gradu slabio, a istodobno su vladale teške socijalne prilike.
Riječanka Marija Kozulić(1852.-1922.), bila je deset godina od 1879. do 1889. u Trstu članica Udruge Kćeri Presvetog Srca Isusova. Bila je učiteljica glazbe i zabavišta. Radila je u radionici i trgovini crkvene odjeće da bi pomogla obitelji u financijskim poteškoćama i istodobno se sva posvetila vjerskoj pouci djece, osobito siromašnih i napuštenih djevojčica, a skrbila je i za siromašne i umiruće po obiteljima privodeći ih k Bogu po svetim sakramentima.
U Trstu je Marija, stekavši veliko duhovno i apostolsko iskustvo u Udruzi, stvorila odluku da se u Rijeci posveti siromašnim djevojčicama i ženskoj mladeži. U svoj se rodni grad Rijeku vratila 1889. gdje je pod vodstvom o. Arkanđela, nastavila svoje vjerničko laičko djelovanje, svoju misiju, kao ravnateljica tršćanskog ogranka Udruge u Rijeci, prije 120 godina. Konstitucije je za riječki ogranak Udruge Kćeri Presvetog Srca Isusova odobrio 27. rujna 1892. senjsko-modruški biskup Juraj Posilović (1876.-1894.).
Ravnatelje je Udruge u Rijeci imenovao o. Arkanđeo iz Trsta, a bili su najprije riječki kapucini: o. Samuel Maurović (1841.- 1900.) i o. Karlo iz Pordenonea (1848.- 1907.), potom isusovac o. Feliks Pozzi (1844.-1917.), te zatim izravno riječki župnici i drugi svećenici. Do češćih je promjena ravnatelja dolazilo zbog podjela na nacionalnoj osnovi u gradu Rjeci i među riječkim klerom.
          Marija se u Rijeci najprije sva posvetila vjerskoj pouci djece i mladeži, a zatim karitativno-socijalnom radu, odnosno zbrinjavanju siromašnih djece. Međutim, zbog nacionalnih nesuglasica unutar mjesne Crkve, u pripremi brojne djece za svete sakramente, bez obzira na nacionalnost, prolazila je kroz razne kušnje. Sa svojim je siromašnim djevojčicama išla od kapucina do crkve sv. Jeronima gdje su bili isusovci, i čak na Trsat, te napokon u Zavod koji je za njih sagradila. To je bilo stoga što su i riječki župnici polazeći od nacionalne osnove kojoj su bili priklonjeni, čas bili naklonjeni riječkim kapucinima koji su bili na hrvatskoj strani, a čas isusovcima koji su bili na talijanskoj strani.
Uvidjevši siromaštvo u svom gradu Rijeci, Marija se osim pastoralnog rada posvetila i karitativno-socijalnom djelovanju te je kao laikinja, utemeljila Zavod Presvetog Srca Isusova 1895. u kojem je našlo smještaj šezdesetak siromašnih djevojčica. U Zavod su se primala sva djeca bez obzira na vjeru i narodnost, a jedini uvjet bilo je siromaštvo. Iste je godine otvorila dječji vrtić i blagdanski oratorij. Osim skrbi za djecu Zavoda Marija je brinula i za mnoštvo djece izvan Zavoda koja su dolazila na prehranu i vjersku pouku. U osnivanju blagdanskog oratorija potpora joj je bio isusovac o. Feliks Pozzi, iz Kraljevice. Kasnije je pri Zavodu otvorila i radionice u kojima su članice Udruge poučavale djevojčice i žensku mladež raznim ručnim radovima, krojenju, šivanju, pletenju, vezenju, te izrađivanju crkvene odjeće. Vrsnim radovima doprinosilo se uzdržavanju Zavoda. U Zavodu je Marija otvorila i posudbenu pokretnu biblioteku religiozno-moralnog sadržaja.
Tako je Marija kroz zauzeti apostolski rad i duboki molitveni život dozrela u svojoj odluci da sama postane redovnicom i osnuje redovničku zajednicu. Do tog časa pratio ju je i vodio o. Arkanđeo. Mariji je u vezi Udruge Kćeri Presvetog Srca Isusova o. Arkanđeo 19. listopada 1893. ovako pisao: «To je Udruga 'Sui generis' jer je više nego obična bratovština i uređena je na način redovničkog života, ali da biste bile priznate kao redovnice nedostaje vam samo formalno uniforma.»
 
POČECI DRUŽBE KĆERI PRESVETOG SRCA ISUSOVA
 

   
Konstitucije Družbe
             iz  1899.
Marija Kozulić se svojim krjeposnim životom i djelom potvrdila u pobožnoj Udruzi da postane redovnica i utemeljiteljica redovničke zajednice. Za nasljedovanje Krista siromašnog i predanog u Očevu volju, ona se radikalno opredijelila čitavim svojim bićem, odrekavši se svakog posjedovanja i navezanosti na zemaljska dobra. Živjela je siromašno i stavila se na stranu siromašnih i potrebnih u kojima je prepoznavala Kristovo lice.
O. Arkanđeo je godine 1893. napisao Konstitucije za redovničku zajednicu u Rijeci. Marija je započela novicijat 2. listopada 1896. zajedno s nekoliko svojih suradnica, sestara, ali je polaganje zavjeta dugo odgađala jer je čekala na otvorenje samostana u Trstu, za kojeg je o. Arkanđeo planirao da to bude Kuća matica redovničke zajednice iz Rijeke. Marija je postojeće Konstitucije proširila uz pomoć o. Arkanđela i poslala ih senjsko-modruškom biskupu dr. Antunu Mauroviću (1895.-1908.), koji ih je odobrio 6. srpnja 1899. godine. Time je crkveno-pravno osnovana nova redovnička zajednica Kćeri Presvetog Srca Isusova (Figlie del Sacro Cuore di Gesù) u Rijeci, na hrvatskom tlu. Redovničko odijelo je obukla i prve je svete zavjete Marija položila s još četiri sestre, na blagdan Gospe Pompejske, 8. svibnja 1904., uzevši ime Krucifiksa (Raspeta).
Nova redovnička zajednica je kontemplativno-aktivna, to jest apostolska zajednica karitativnog usmjerenja. Prvenstvo u ljubavi sestara i apostolskom djelovanju imaju siromašni. Apostolska dimenzija karizme ili svrha Družbe je općeljudski i vjerski odgoj te obrazovanje siročadi, siromašne i napuštene djece.


Majka M. Krucifiksa s djecom

Utemeljiteljica je svojoj Družbi udahnula kristocentričnu i marijansku duhovnost. To znači da je sva upravljena prema Kristu i nebeskoj Majci Mariji. Središte je te duhovnosti štovanje otajstva Kristova Srca, osobno predanje i posveta Presvetom Srcu Isusovu pod zaštitom Bezgrješne Djevice. Sjedinjene s Kristom Raspetim i živeći po svetim zavjetima u zajednici, sestre u jednostavnosti, poniznosti i ljubavi daruju svoj život za svetost Crkve i spasenje svih ljudi.
Godine 1914. Utemeljiteljica je otvorila prvu filijalu izvan Rijeke, Sirotište Sv. Josipa u Risiki na otoku Krku. Krčki je biskup Antun Mahnić (1897.-1920.), rado odobrio djelovanje sestara u svojoj biskupije, koje se uklopilo u njegova nastojanja oko socijalnog, duhovnog i nacionalnog preporoda svoga puka. U vrijeme Prvog svjetskog rata Utemeljiteljica je bila u službi siromašne djece oko tri i pol godine u Risiki. Od godine 1916. do 1919. sestre su radile u Dječačkom sjemeništu porečko-pulske biskupije u Kopru, koje se moralo zatvoriti zbog posljedica rata.
Utemeljiteljica se iz Risike u Rijeku vratila 1919. zbog bolesti, a inače je bila veoma krhka zdravlja čitava života. Međutim, nakon Prvoga svjetskog rata i zloglasne D' Annuncijeve okupacije grada Rijeke dolazi do podjele mlade Kongregacije na hrvatsku i talijansku zajednicu. Križ podjele zajednice koju je osnovala Majka Krucifiksa, čini se, da je doprinio pogoršanju njezina ionako slaboga zdravlja. Umrla je na glasu svetosti 29. rujna 1922. svjesno govoreći: «Rado ostavljam zemlju jer sam ostvarila svoje djelo.»
 
HRVATSKA DRUŽBA SESTARA PRESVETOG SRCA ISUSOVA
 
Sva složenost društveno-političkih prilika u gradu Rijeci u 19. i početkom 20. stoljeća našla je svoj odraz u riječkoj mjesnoj Crkvi. Međutim, posebno su se te prilike odrazile na jedinoj redovničkoj zajednici koja osnovana u Rijeci, a koja se podijelila na talijansku i hrvatsku zajednicu. Nakon Prvog svjetskog rata i D' Anuncijeve okupacije Rijeke 1919., sestre Hrvatice su u svibnju 1920. morale napustiti grad i prebjegle su u novoosnovanu Državu Srba, Hrvata i Slovenaca, u Crikvenicu i u Risiku i Vrbnik na otok Krk. Rimskim sporazumom 1924. Rijeka je i stvarno pripojena Italiji.

Sestre i djevojčice Zavoda
u Crikvenici
Hrvatskim je sestrama u njihovu opstanku i osamostaljenju pomogao crikvenički župnik mons. Antun Rigoni (1865.-1941.), i hrvatski književnik i pjesnik Vladimir Nazor (!876.-1949.), koji ih je primio u Dječji dom u Crikvenici, gdje je on bio ravnatelj. U Crikvenici su se postupno osamostalile i 1927. otvorile Matični samostan i Zavod Srca Isusova za siromašnu djecu. Sve do 1971. u Crikvenici je bila Kuća matica, te su sestre dugo bile poznate pod nazivom «crikveničke sestre». Godine 1971. Kuća matica je preseljena u Rijeku i postaje središte redovničke formacije. Sestre Hrvatice su iz Rijeke ponijele živo sjećanje na Majku Utemeljiteljicu Mariju Krucifiksu Kozulić i nastavile su karizmatsko poslanje zajednice kojoj su pripadale. Godine 1923. krčki Ordinarijat je odobrio djelovanje hrvatskih sestra uz uvjet da se pridržavaju Pravila i Konstitucija, odnosno svrhe Kongregacije kojoj su pripadale u Rijeci, a potom je i senjsko-modruški Ordinarijat odobrio 1929. djelovanje sestara u Crikvenici, uz isti uvjet, to jest da se pridržavaju Pravila i Konstitucija Kongregacije u Rijeci kojoj su pripadale. Bilo je pokušaja s obje strane da se sestre ujedine, ali to nije dopustio riječki biskup Isidor Sain (1922.-1932.).Od tada se svaka zajednica talijanska i hrvatska samostalno razvijala. Godine 1934. hrvatska zajednica sestara je dobila biskupsko odobrenje od Svetog Zbora za redovnike iz Rima.
Pjesnik Vladimir Nazor je godine 1931. pozvao sestre u Dječji dom na Josipovac u Zagreb, gdje je bio ravnatelj. Godine 1933. sestre su preuzele vođenje kućanstva u biskupskom sjemeništu u Senju. Samostan i sirotište otvorile su sestre 1936. na Jordanovcu u Zagrebu i 1937. samostan i sirotište u Slatini u Slavoniji. Tako su svi samostani Sestara Presvetog Srca Isusova do iza Drugoga svjetskog rata bili i zavodi za siromašnu djecu.
 
DJELOVANJE DRUŽBE POSLIJE DRUGOGA SVJETSKOGA RATA
 

S. Rozalija Težak
s prvopričesnicima
Tek što se mlada hrvatska redovnička zajednica Sestara Presvetog Srca Isusova osamostalila, nadošle su nevolje Drugoga svjetskog rata. Nakon što je Mirovnim ugovorom u Parizu 1947. Rijeka vraćena matici zemlji Hrvatskoj u bivšoj Jugoslaviji, riječki je biskup Ugo Camozzo otišao s dosta svećenika u Italiju. Istodobno su i sestre talijanske zajednice Kćeri Presvetog Srca Isusova (Figlie del Sacro Cuore di Gesù) napustile Rijeku i otišle u Italiju, zbog straha pred Titovim komunističkim režimom.
Sestre Hrvatice su se u isto vrijeme vratile u Rijeku. Sva su sestarska sirotišta komunisti zatvorili i sestrama zabranili rad s djecom, a u Rijeci su im kuće oduzeli i kasnije nacionalizirali. Sestre su uspjele trajno, uz velike teškoće, ostati u suterenskim prostorijama. Prisjetimo se i da je bl. Kardinal Alojzije Stepinac na montiranom sudskom procesu 3. listopada 1946. rekao sljedeće: «Naše katoličke škole, izgrađene s toliko žrtava, oduzete su nam. Naša sirotišta onemogućena su nam.»
Sestre više nisu mogle djelovati sukladno vlastitoj karizmi, ali su našle odgovor u poslušnosti pastirima mjesne Crkve i tako su odgovorile na konkretne potrebe svoga naroda i nove izazove u komunističko doba u našoj domovini. Najprije su preuzimale djelovanje u crkvenim ustanovama, u riječkom biskupskom sjemeništu preuzele su vođenje kućanstva 1947. i biskupskom domu u Rijeci 1952. godine. Potom su se sestre raspršile dvije po dvije po župama diljem senjsko-modruške, a kasnije riječko-senjske nadbiskupije, po Lici, Kordunu, Gorskom kotaru i Primorju, zatim u porečko-pulskoj biskupiji, zagrebačkoj nadbiskupiji i u Bosni i Hercegovini. Na župama su u počecima preuzimale župna kućanstva, sakristansku službu i uređenje crkvi, a potom katehizaciju djece i vođenje crkvenog pjevanja. Sestre Presvetog Srca Isusova su dale bez sumnje veliki doprinos domovinskoj Crkvi svjedočanstvom svoga života i djelovanja u ništa manje nego na oko šezdeset župa, pretežito na području Riječko-senjske nadbiskupije. No, nadbiskup mons. Josip Pavlišić, pod čijom je upravom zajednica dugo bila, jedino je podupirao župni apostolat i pomoć svećenicima u komunističko doba u našoj domovini. Sestre su imale živi osjećaj za potrebe Crkve i svoga naroda. Bilo je to providonosno djelovanje ne samo naše zajednice u župnom apostolatu nego i gotovo svih ženskih redovničkih zajednica u Hrvatskoj i B i H. Sestre se svojim djelovanjem na župama nisu iznevjerile svojoj karizmi nego je to bila, na neki način, samo nadopuna karizme Družbe.
Žensko redovništvo je u doba komunističkog režima u našoj domovinskoj Crkvi podnijelo glavnu žegu dana u mnogostrukoj pastoralnoj djelatnosti na župama. Uostalom, to je jedinstveni fenomen djelovanja ženskog redovništva na župama u Crkvi, ali koji još nije, čini se, proučila naša domaća crkvena javnost.
 
DJELOVANJE DRUŽBE IZVAN DOMOVINE
 

S. Marina Tadić Šutra
u službi bolesnih
Hrvati su, nažalost, odavna iseljenički narod. Tijekom svoje trinaeststoljetne povijesti često su morali seliti iz svoje domovine. Iseljavanje u prekooceanske zemlje u Južnu Ameriku, zatim Australiju, Novi Zeland i Južnu Afriku, započelo je prije stotinjak godina. Iza Drugoga svjetskog rata, u vrijeme bezdušnog komunističkog režima, imamo osim političke, i ekonomsku emigraciju jer je između šezdesetih i sedamdesetih godina 20. stoljeća nastao pravi egzodus Hrvata, na privremeni rad u zapadnoevropske zemlje.
I sestre Družbe Presvetog Srca Isusova dijelile su sudbinu svoga iseljeničkoga hrvatskog naroda, jer su morale prijeći prag domovine kako bi pomogle razvitku vlastite zajednice. Između šezdesetih i sedamdesetih godina mlada je redovnička zajednica bila u svom usponu razvoja i procvatu zvanja, ali bez svojih samostana i uopće normalnih uvjeta za život i djelovanje, kao niti potrebnih sredstava za školovanje mladih članica Družbe. U tom je razdoblju slično stanje bilo i s drugim redovničkim zajednicama u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Trebalo je poći u inozemstvo radeći u karitativno-socijalnim, zdravstvenim i prosvjetnim ustanovama kako bi se našla materijalna podloga za razvitak ženskog redovništva u nas. Sestre su radile na više mjesta kraće ili duže vremensko razdoblje jer nisu uvijek naišle na dobro razumijevanje i primjerene uvjete života i djelovanja, a ponekad su i zbog svojih potreba formirale nove zajednice, pa su postojeće morale napustiti. U Austriji su radile u bolnici u Ostermiethingu od 1967. do 1969. godine. U crkvenim ustanovama u kapucinskom samostanu od 1967. do 1969. u Laubeggu i u katoličko-obrazovnom domu bečke nadbiskupije u Grossrussbachu od 1967. do 1975. godine. U odgojnom zavodu Školske braće kršćanskih škola u Beču od 1967. do 1987. te u Dječjem domu u Alkovenu kod Linza od 1968. do 1986., s djecom oštećenom u razvoju.
U Njemačkoj su sestre bile u službi bolesnih i starijih osoba od 1975. do 2006. u Caritasovu domu u Karlsfeldu kod Münchena. Od 1968. još i danas pet sestara skrbi za kronično bolesne i starije osobe u socijalnom domu u gradu Neussu kod Düseldorfa.
Financijskim sredstvima od rada sestara u inozemstvu Družba je sagradila 1975. Kuću maticu na Drenovi u Rijeci.
Proširenje djelatnosti sestara u inozemstvu, na područja na kojima nisu do tada djelovale, ponekad je dovodila u pitanje djelovanja sukladno vlastitoj karizmi Družbe. Međutim, djelovanje u spomenutim najčešće karitativno-socijalnim ustanovama u inozemstvu nije sestre udaljio od vlastite karizme, nego se očitovala trajna težnja i nastojanja da se i u novim oblicima apostolske djelatnosti održi duh Družbe, odgovori na potrebe Crkve i pomogne najpotrebnijima.
 
DJELOVANJE DRUŽBE DANAS
 

S papom Ivanom Pavlom II.
u Rijeci 2003.
Družba sestara Presvetog Srca Isusova dobila je papinsko odobrenje 1992., od Sluge Božjega pape Ivana Pavla II., o sedamdesetoj obljetnici blažene smrti utemeljiteljice Majke Marije Krucifikse Kozulić. Dakle, u istoj godini kada je i naša domovina Hrvatska priznata kao samostalna i suverena država. Naime, može se reći kako su gotovo sudbonosno ukorak išla povijesna zbivanja naše domovine i naše Družbe sestara Presvetog Srca Isusova.
            U vrijeme teške jugosrpske agresije, odnosno obrambenog Domovinskog rata i sestre Presvetog Srca Isusova su se uključile u pomoć tisućama prognanika i izbjeglica, tako što su im otvorile širom sva vrata svih svojih samostana. Sve zajednice cijele Družbe i pojedine sestre tijekom cijeloga rata usmjerile su, prema mogućnostima, svoje snage, rad i vrijeme s prognanicima i izbjeglima, kako u karitativnom tako i na duhovnom planu da bar malo ublaže teške patnje pučanstva. Na nekim područjima primjerice u Lici i sestre su iskusile ratne nevolje, a od mnogih je sestara stradala ili prognana i najbliža rodbina. Osim toga, Družba je primila u Kuću maticu u Rijeci i u Samostan Srca Isusova u Crikvenici oko trideset djevojčica prognanih, izbjeglih ili poginulih branitelja, kojima je osigurala osnovno i srednjoškolsko obrazovanje.
Demokratskim promjenama u našoj domovini otvorile su se i nove mogućnosti djelovanja Družbe prema vlastitoj karizmi, te se zajednica sve više vraća svom izvornom karizmatskom poslanju. Družba je u Lici u Otočcu otvorila 1997. prvi ženski samostan nakon turskih vremena. Izgradila je i otvorila 1998. u Rijeci na Drenovi Dječji vrtić «Nazaret». Kuću utemeljenja i Samostan Srca Isusova (Sacro Cuore) u Rijeci, gradske vlasti Grada Rijeke su vratile Družbi 2002. godine. Samostan i nekadašnji Zavod Presvetog Srca Isusova Družba je u potpunosti morala obnoviti i otvorila je 2006. Ženski učenički dom Marije Krucifikse Kozulić, s pravom javnosti.
Danas, dakle, sestre rade u odgoju djece u vrtićima i apostolatu mladeži, katehiziraju u školama i na župama, skrbe za starije i bolesne, te rade u nekim crkvenim ustanovama. Vjerujemo da je ona zbog svoga djela i krjeposna života proslavljena kod Boga i molimo i nadamo se da će biti uzdignuta na čast oltara. Želja nam je da preko nas, svake pojedine sestre Družbe Presvetog Srca Isusova, po svjedočanstvu života i djela, osobito po molitvi, ljubav Božjega Srca zahvati sve ljude jer Gospodin Isus reče: «Oganj dođoh baciti na zemlju i što hoću drugo, nego da sve zahvati» (Lk 12, 49).

s. Dobroslava Mlakić

       


* Budući da je autorica ovih redaka u ranijim svojim radovima pisala o utemeljiteljici Majci Mariji Krucifiksi Kozulić i povijesti Družbe, stoga se u ovom pregledu neće navoditi pisani izvori. Vidi: A. Jendričko i D. Mlakić, Život i djelo Marije Kozulić, Rijeka, 1992., i s. Dobroslava Mlakić, Družba sestara Presvetog Srca Isusova, Povijesni pregled (1899.- 1999.), Zagreb – Rijeka, 1999.