Prikazanje Gospodnje ili Svijećnica
Radosno hrlimo Spasitelju u susret
Uočimo da se današnji blagdan zove Prikazanje Gospodnje. Uprisutnjuje događaj kad su Marija i Josip prikazali dječaka Isusa u hramu 40 dana nakon njegova rođenja i on se tom prilikom susreo sa Šimunom i Anom. Počeli su ga slaviti kršćani Jeruzalema od IV. stoljeća kao susret Isusa i svetih staraca, a uveli su ga na traženje hodočasnika koji su željeli molitvom i razmišljanjem obilježiti mjesta Isusova života. Kršćani Istoka vrlo rano uveli su i procesiju na ovaj blagdan koja je označavala spremnost sudionika za susret s Gospodinom koji dolazi.
Kad je tokom VII. stoljeća blagdan uveden i u Rimu, pape su procesiji dale pokorničko obilježje. Početkom veljače pogani Rima pravili su svečani ophod kroz grad uz popratne nemoralne običaje. Kršćani su zapaljenim svijećama željeli izraziti vjeru u Krista kao svjetlo svijeta. Obred blagoslova svijeća za tu procesiju nastao je u Francuskoj u X. stoljeću i postepeno prihvaćen u cijeloj crkvenoj zajednici Zapada. Od blagoslova svijeća i procesije nastao je hrvatski naziv "Svijećnica" za ovaj blagdan.
Na početku se obavlja svečani blagoslov svijeća kod kojega celebrant u uvodu podsjeća na susret dječaka Isusa sa Šimunom i Anom te potiče: "Tako i mi, Duhom Svetim sabrani, pođimo u dom Božji u susret Kristu. Naći ćemo ga i prepoznati u lomljenju kruha čekajući njegov slavni dolazak." U blagoslovnoj molitvi istaknuta je misao da svijeće nosimo na slavu Božjeg imena te prošnje da "idemo putem vjere i ljubavi dok ne prispijemo tebi, Svjetlu neugasivom." Blagoslov svijeća i pohod služi mjesto pokajničkog čina. Evanđelje donosi Lukin izvještaj o prikazanju Isusa u hramu, Marijinu čišćenju te susretu sa Šimunom i Anom. Uz susret Krista s vjernicima možemo u ovom izvještaju nalaziti poticaj na ljudsko i vjerničko susretanje između mladih i starih.
Kad je tokom VII. stoljeća blagdan uveden i u Rimu, pape su procesiji dale pokorničko obilježje. Početkom veljače pogani Rima pravili su svečani ophod kroz grad uz popratne nemoralne običaje. Kršćani su zapaljenim svijećama željeli izraziti vjeru u Krista kao svjetlo svijeta. Obred blagoslova svijeća za tu procesiju nastao je u Francuskoj u X. stoljeću i postepeno prihvaćen u cijeloj crkvenoj zajednici Zapada. Od blagoslova svijeća i procesije nastao je hrvatski naziv "Svijećnica" za ovaj blagdan.
Na početku se obavlja svečani blagoslov svijeća kod kojega celebrant u uvodu podsjeća na susret dječaka Isusa sa Šimunom i Anom te potiče: "Tako i mi, Duhom Svetim sabrani, pođimo u dom Božji u susret Kristu. Naći ćemo ga i prepoznati u lomljenju kruha čekajući njegov slavni dolazak." U blagoslovnoj molitvi istaknuta je misao da svijeće nosimo na slavu Božjeg imena te prošnje da "idemo putem vjere i ljubavi dok ne prispijemo tebi, Svjetlu neugasivom." Blagoslov svijeća i pohod služi mjesto pokajničkog čina. Evanđelje donosi Lukin izvještaj o prikazanju Isusa u hramu, Marijinu čišćenju te susretu sa Šimunom i Anom. Uz susret Krista s vjernicima možemo u ovom izvještaju nalaziti poticaj na ljudsko i vjerničko susretanje između mladih i starih.
Pročistit će ih kao zlato i srebro (Mal 3, 1-4)
Malahija je anonimni prorok (riječ Malki znači "Moj glasnik") koji je djelovao u Jeruzalemu između god. 450. i 430. pr. Kr. Po Božjoj odredbi kritizirao je zloporabe u hramskom bogoslužju te okrivljivao svećenike i vjerske vode za opadanje prave religioznosti.
Današnji odlomak govori o Božjem pohodu radi pročišćavanja svetišta i služitelja u svetištu. Bog najprije šalje svoga glasnika, zatim dolazi sam. Božji pohod bit će "kao oganj ljevačev i kao lužina bjeliočeva", što znači da će pročišćavati uz patnju onih kojima je potrebno duhovno čišćenje. "Sinovi Levijevi" su hramski službenici koji su krivi za degenaraciju bogoslužja i vjerski nemar u narodu. "Kao u drevne dane i kao prvih godina" je poticaj na religioznu revnost iz vremena izlaska iz Egipta i prolaska kroz pustinju. U ovom prorokovu tekstu mi kršćani gledamo najavu obnovljenog bogoslužja u kojem će Krist Gospodin biti žrtva i žrtvovatelj. Prilikom prikazanja u hramu on je počeo obnavljati bogoslužje svoga naroda i svih ljudi na svijetu.
Psalam 24 je pjesma za liturgiju ulaska, kad se kovčeg saveza svečano unosio u hram. Sudionici stoje pred hramskim vratima i pjesmom traže da se ona otvore. S njima i mi preuzimamo ovu pjesmu prateći Isusov ulazak u hram.
U svemu braći sličan (Heb 2, 14-18)
Pisac poslanice Hebrejima u širem odsjeku, iz kojeg je uzeto ovo čitanje, govori o utjelovljenju Sina Božjeg koji je "ovjenčan slavom i čašću zbog pretrpljene smrti" (2, 9). Kao pravi čovjek "ne stidi se zvati ljude braćom", što zapravo znači: ponosi se da je postao jedan od ljudi. Naš današnji odlomak ističe solidarnost utjelovljenog Sina Božjeg sa svim ljudima jer ima s njima "zajedničku krv i meso". "Krv i tijelo" je čovjek ukoliko je slab, podložan grijehu i smrti. Iz svog proslavljenog stanja "zauzima se za potomstvo Abrahamovo", tj. za ljude koji su mu krštenjem pridruženi i kroče kroz zemaljski život poput Abrahama vjernika.
Utjelovljeni Sin u svemu je sličan ljudskoj subraći, jer je bio u toku svog zemaljskog života iskušavan i pretrpio smrt. On je zato veliki svećenik koji je milosrdan i ovjerovljen. Milosrdan, jer ima sućuti prema ljudskoj subraći. Ovjerovljen, jer njegovo posredništvo prihvaća Otac nebeski i ljudi koje se ne stidi zvati svojom braćom. Prvim dolaskom u hram i susretom sa Šimunom i Anom Isus počinje velikosvećeničku službu solidarnosti s ljudskom subraćom.
Starac Šimun proglasio ga slavom Izraela i svjetlom naroda (Lk 2, 22-40)
Današnje evanđelje govori o susretu Isusa te Šimuna i Ane. Šimun je bio "pravedan, bogobojazan, iščekivaše utjehu Izraelovu". Pravednost je predanje u volju Božju, bogobojaznost je svjesno obavljanje molitava i liturgijskih čina. Iščekivanje Izraelove utjehe je spremanje na Mesijin dolazak. Duh Sveti potaknuo je Šimuna da dođe u hram onog dana kad su Marija i Josip donijeli dječaka Isusa da izvrše i više nego je Zakon propisivao. Zakon je tražio da roditelji prinesu žrtvu za prvo dijete u znak zahvalnosti što se Bog poslužio njihovom ljubavlju i prvi puta im darovao dijete. Nisu trebali donositi dijete u hram. Zakon je također tražio da majka kroz 40 dana nakon rođenja muškog djeteta ne ide na subotnje bogoslužje i ne pojavljuje se u javnosti. Rađanjem je dobila udio na Božjoj stvarateljskoj sposobnosti pa se kroz vrijeme oporavka nakon poroda nije smjela miješati s "profanim", svagdanjim stvarima. Ni majkama Zakon nije naređivao da dođu u hram.
Šimun na poticaj Duha prepoznaje Dječaka te blagoslivlja Boga i majku Dječaka. "Blagoslivljati" ovdje znači zahvaljivati za iskazanu milost, odnosno "blagoslovi ih i reče Mariji" (r. 33) znači ukazati na veličinu dara koji im je Bog dao u Dječaku.
Šimunov "blagoslov Bogu" je pjesma kojom molitelji Časoslova završavaju dan. Prepoznavši Dječaka kao utjehu Izraelovu Šimun pristaje da svakog trenutka završi zemaljski život. Dočekao je vrijeme ispunjenja, svojim očima gleda spasenje Božje - Dječaka koji je slava Izraela i svjetlost poganskih naroda. Time Šimun najavljuje Isusa kao univerzalnog Spasitelja, kao što su ga predstavili anđeli u noći rođenja. Šimunova pjesma na usnama molitelja Časoslova znači zahvalnost Bogu za još jedan dan, u kojem smo doživjeli njegovo spasenje i svjetlo, te spremnost da u snu koji je slika smrti prekinemo svjesno stanje. Iz sna bismo mogli i ne ustati. Zato ovom pjesmom prihvaćamo i smrt, kad Bog htjedne i gdje On htjedne.
U r. 33 Josip i Marija se dive onome što Šimun govori o Dječaku. Za njih je razlog divljenja Šimunova pjesma prema kojoj je Isus spasenje Božje pripravljeno ne samo Izraelu nego i poganskim narodima. Još im nije jasno kako, ali su spremni na učenje i suradnju s Bogom.
Mariji Šimun govori da će Isus biti osporavani znak Boga među ljudima. Navikli smo da se proročanstvo 0 "maču koji će probosti Marijinu dušu" odnosi na nasilnu smrt Marijina sina koji će biti odbačen od vjerskih poglavara svoga naroda. Međutim "duša" o kojoj je ovdje riječ jest osoba, cijeli Marijin život. Luka je u 8, 19-21 zabilježio kako je Marija tražila Isusa u toku njegova ministerija, a on nije htio prekinuti propovijedanje da je "primi" nego odgovorio da su njegova majka i braća svi "koji riječ Božju slušaju i vrše". U svjetlu tog događaja Šimunovo proročanstvo valja razumijevati kao novi odnos između odraslog Isusa i Marije. Mač su Marijine poteškoće u uviđanju da Isusova poslušnost Ocu i njezina poslušnost dogođenoj riječi Božjoj uključuje nadilaženje uobičajenih obiteljskih veza između majke i sina. Za Anu je važno uočiti da predstavlja jednu od triju svetih žena u Isusovu djetinjstvu. Uz Elizabetu kao majku preteče i Mariju kao majku Mesije ona je za Luku jedna od žena koje stoje na prijelazu od vremena obećanja u vrijeme ispunjenja te izbliza sudjeluju u ostvarenju Božjeg plana spasenja. U času kad prepoznaje Dječaka u hramu ona je udovica u dobi od 84 godine. Luka kao da podsjeća na Isusovu izreku o bezbračnosti radi kraljevstva nebeskog (usp. Mt 19, 12; Lk 18, 29). Također podsjeća na udovice u prvoj Crkvi o kojima stoji u 1 Tim 5,9-16 da se unose u posebni popis udovica, da svojom gostoljubivošću omogućuju djelovanje putujućim misionarima te da obdržavaju "prvotnu vjernost Kristu".
Ana je u današnjem evanđelju i najava žena koje će Isusa pomagati od svojih materijalnih dobara u toku njegova mesijanskog djelovanja (Lk 8, 1-3). Žene Jeruzalemke iskazat će sućut prema osuđenom Galilejcu i pod križem će biti svjedoci događaja. Na uskrsno jutro dobit će od anđela poruku da ne trebaju tražiti Živoga među mrtvima (usp. Lk 23, 27-31.49; 24, 5-6).
Budući da su Šimun i Ana starci, potiču nas na razmišljanje o susretanju i upotpunjavanju generacija. Josipu i Mariji oni najavljuju što će Dječak biti te donekle pokazuju kako ga trebaju odgajati. Isus se u njima susreće sa svim starcima i staricama te poručuje da Njemu činimo što činimo nemoćnima (usp. Mt 25, 31-46).
Ovaj događaj divno tumači i primjenjuje na sudionike liturgija prefacija današnjeg blagdana koja u svom sržnom dijelu glasi:
Danas je Majka Marija
tvoga vječnog Sina prikazala u hramu,
a starac Šimun, nadahnut Svetim Duhom,
proglasio ga slavom Izraela i svjetlom naroda.
Stoga danas i mi
radosno hrlimo Spasitelju u susret
i s anđelima te i svetima hvalimo bez prestanka.
Ovaj je blagdan susretanje Boga s ljudima, ljudi s Bogom te ljudi međusobno. Neka nam to susretanje bude radosno i plodno!
prof. dr. Mato Zovkić