Svetkovina Krista Kralja
Kraljevstvo pravde, ljubavi i mira
Godine 1925. slavila je Katolička crkva 1600. godišnjicu nicejskog sabora na kojem su sabrani biskupi definirali dogmu o bitnoj jednakosti utjelovljenog Sina s Ocem nebeskim. To je bio povod da papa Pijo XI. ustanovi novu svetkovinu Krista kralja svega stvorenja (rex omnis creaturae). Odredio je da se novi blagdan slavi na posljednju nedjelju u listopadu, pred Sve svete da vjernici na zemlji glasno naviještaju slavu onoga koji se proslavio u svim svetima i spašenima. Papa je također želio da katolike potakne na svjesno življenje kršćanskih vrijednosti u modernom svijetu, protiv tzv. laicizma koji područje religije sužava na strogo unutrašnje područje duha i duhovnog. Srž blagdana izražena je u misnom predslovlju u kojem se ističe da je Otac nebeski pomazao Krista za vječnog svećenika i kralja svemira. On je smrću i uskrsnućem "dovršio otajstvo spasenja." Sada njegovo djelo u svijetu polagano napreduje, a kad o koncu povijesti "svojoj vlasti podloži sva stvorenja", predat će Ocu "vječno i sveopće kraljevstvo, kraljevstvo istine i života, kraljevstvo svetosti i milosti, kraljevstvo pravde, ljubavi i mira".
Saborska reforma odredila je da se ova svetkovina prenese na završetak liturgijske godine kako bi se bolje istaklo eshatonsko obilježje Isusova kraljevskog dostojanstva. Kvalitetna novost su svetopisamska čitanja, različita za tri liturgijske godine. Latinski izraz rex omnis creaturae preveden je u Časoslovu ispravno s "kralj svega stvorenja", a u službenom Misalu nespretno "kralj svega svijeta." Svetopisamski korijen naziva je u Kol 1, 15: "On je slika Boga nevidljivoga, Prvorođenac svakog stvorenja... da u svemu bude Prvak". "Svijet" ima politički prizvuk ovozemaljskih država. "Stvorenje" je svijet ljudi i prirode, svijet ukoliko od Boga potječe i u uskrslom Kristu dobiva puni smisao. Sabor izvrsno tumači: "Riječ naime Božja, po kojoj je sve stvoreno, sama je postala tijelom da kao savršen čovjek sve spasi i u sebi sve rekapitulira.
Gospodin je cilj ljudske povijesti, točka prema kojoj smjeraju želje povijesti i civilizacije, središte ljudskoga roda, radost svih srdaca i punina njihovih težnji" (GS 45, 2).
Saborska reforma odredila je da se ova svetkovina prenese na završetak liturgijske godine kako bi se bolje istaklo eshatonsko obilježje Isusova kraljevskog dostojanstva. Kvalitetna novost su svetopisamska čitanja, različita za tri liturgijske godine. Latinski izraz rex omnis creaturae preveden je u Časoslovu ispravno s "kralj svega stvorenja", a u službenom Misalu nespretno "kralj svega svijeta." Svetopisamski korijen naziva je u Kol 1, 15: "On je slika Boga nevidljivoga, Prvorođenac svakog stvorenja... da u svemu bude Prvak". "Svijet" ima politički prizvuk ovozemaljskih država. "Stvorenje" je svijet ljudi i prirode, svijet ukoliko od Boga potječe i u uskrslom Kristu dobiva puni smisao. Sabor izvrsno tumači: "Riječ naime Božja, po kojoj je sve stvoreno, sama je postala tijelom da kao savršen čovjek sve spasi i u sebi sve rekapitulira.
Gospodin je cilj ljudske povijesti, točka prema kojoj smjeraju želje povijesti i civilizacije, središte ljudskoga roda, radost svih srdaca i punina njihovih težnji" (GS 45, 2).
Kralj David - tip Krista idealnog vladara (2 Sam 5, 1-3)
Prema Prvoj Samuelovoj 16 prorok Samuel pomazao je u Betlehemu pastira Davida za kralja nad Božjim narodom. Međutim, deset sjevernih plemena osjećala su se razvijenijim i jačim dijelom naroda pa nisu odmah po Šaulovoj smrti priznali Davida za vladara. Tako je David stolovao u Hebronu kroz sedam godina i vladao samo nad dva južna plemena: Benjaminom i Judom. Kad je osvojio kanaansku utvrdu Jeruzalem i od tog neutralnog novog centra učinio svoju prijestolnicu, priznala su ga i sjeverna plemena za svoga vladara. U ovom kratkom čitanju imamo izvještaj o tome. Unatoč svojoj ljudskoj grešnosti, David je bio sposoban vladar koji je ujedinio cijeli narod, zaštitio ga od provala moćnih susjeda i ekonomski podigao. Uz to je bio iskreno religiozan, nadahnuti pjesnik psalama. Zato je on slika Krista kao eshatonskog ujedinitelja ne samo židovskog nego svih naroda svijeta.
Prenese nas u kraljevstvo Sina, ljubavi svoje (Kol 1, 12-20)
Poslanica Kološanima napisana je da kod krštenih Kološana potisne strah od zlih sila u zraku. Od svojih poganskih sugrađana Kološani su preuzeli strah da svijetom vladaju zle sile iz zraka koje su oni zvali Prijestolja, Gospodstva, Vrhovništva i Vlasti. Smatrali su da bijesu tih vraščića iz zraka mogu izbjeći ako štuju anđele i ne zamjeraju se samim duhovima u zraku. Pavao u cijeloj poslanici uči da je po raspetom i uskrslom Kristu Bog nadvladao sve zle sile. Vjernici nemaju razloga živjeti u egzistencijalnom strahu. Ovo je himan uskrslom Kristu kao slici Boga nevidljivoga i Prvorođencu od mrtvih. Reci 12-14 su doktrinalni uvod. Reci 15-17 su prva kitica s temom o Kristu kao posredniku stvaranja. Reci 18-20 su druga kitica s temom o Uskrslom kao Glavi Crkve i posredniku otkupljenja.
Za današnju liturgiju iz uvodnog dijela ključno značenje ima izreka: "Bog nas izbavi iz vlasti tame i prenese u kraljevstvo Sina, ljubavi svoje" (r. 13). U poganstvu su ljudi u vjerskoj tami, jer ne znaju ništa o pravom Bogu niti mogu vršiti njegove zapovijedi. Kad se vjernički pridruže Kristu i Crkvi, prema biblijskom učenju prelaze iz tame u svjetlo. Priznavajući uskrslog i proslavljenog Krista svojim Gospodinom, vjernici su uneseni u njegovo kraljevstvo, njemu su se slobodno pokorili. Sinovo kraljevstvo izraz je ljubavi Očeve. I to dvostruke: Otac ljubi Sina zato što mu je ostao vjeran do smrti na križu. U Sinu Otac ljubi sve ljude koji priznaju Sinovo uskrsno vrhovništvo.
Iz bogate nauke himna upozoravam na duboko značenje izraza "Prvorođenac" (r. 15 i 18) te "Glava, Početak, Prvak" (r. 18) i "Punina" (r. 19). U Bibliji je prvorođenac nosilac obiteljskih i nacionalnih prava. Krist kao prvorođenac postoji odvijeka, prije stvorenog svijeta. Zato je, kad je u vremenu postao čovjek, savršena slika Božja. Izrazi "glava, početak, prvak, punina", upotrebljavali su se u filozofiji i politici onog vremena. Sveti pisac koristi ih da pokaže što je Krist postao po smrti i uskrsnuću. "On je prije svega" znači: vremenski i po važnosti prije svega, važniji i moćniji od svih bića u zraku i ljudi na zemlji, iako svoju moć ne pokazuje rušenjem zemaljskih vladara. "Sve stoji u njemu" (r. 17) znači da po uvjerenju kršćana Uskrsli povezuje iznutra ljude međusobno i prirodu s ljudima. To je istaknuto i u r. 20 gdje se kaže da je Bog po Kristu uspostavio mir te izmirio sa sobom ljude na zemlji i duhovna bića na nebesima. Ovim himnom u našoj liturgiji Crkva danas ispovijeda prvenstvo uskrslog Krista nad ljudskom poviješću i prirodom. Ona tako vjeruje da ljudska povijest ima smisla te da se razvija od Krista i prema Kristu.
Dostojanstveni Patnik (Lk 23, 35-43)
Za evanđelje u ovoj liturgijskoj godini imamo Lukin izvještaj o kraljevskom naslovu na križu koji donose sva četiri evanđelista.
Taj naslov ima povijesni korijen u procesu pred Židovima i pred Rimljanima. Pred Židovima, na upit je li on Pomazanik, Sin Blagoslovljenoga (Mk 14, 61; Mt 26, 63; Lk 22, 67), Isus je to priznao, a to znači da se osjećao transcendentalnim ili kraljevskim Mesijom. Pred Rimljanima je ovo kraljevsko mesijanstvo protumačeno kao rivalstvo rimskom caru. Kod Rimljana je bio običaj da se nad osuđenicima postavi napisano ime i razlog smrtne osude. Nad Isusom je pisalo: "Isus, kralj židovski" (Mt 27, 37; Iv 19, 19).
Luka u prizoru pod križem razlikuje stav puka od stava poglavara. Narod promatra, a podruguju se vjerski poglavari i vojnici. Neposredno pred odlomkom koji danas imamo za evanđelje Isus je molio Oca da oprosti mučiteljima, jer ne znaju što čine. Narod je to čuo i zato razmišlja. Izruguju se i vojnici koji su zaduženi za red i mir prilikom izvršenja smrtne kazne. Dok se kod Ivana u povijesti muke 12 puta spominje naslov "kralj" za Isusa, kod Luke samo dva puta: vojnici se izruguju Isusu kao kralju koji bi trebao spasiti samog sebe, a Luka u r. 37 tumači da je nad Isusovom glavom stajao natpis: "Ovo je kralj židovski". Ivan još dodaje da je to bilo na grčkom kao jeziku kulture, latinskom kao jeziku vojne uprave i hebrejskom kao jeziku osuđenika.
Od dvojice raspetih razbojnika, s kojima se Isus solidarizirao u patnji, jedan nestrpljivo traži čudesno izbavljenje, a drugi se kaje i moli Isusa da ga se sjeti u svome kraljevstvu. Od podne do tri visio je zajedno s Isusom. Čuo iz ruganja tko je zapravo taj supatnik. Čuo je i njegovu molbu za oproštenje te odjednom shvatio da još nije kasno pokajati se. Luka je tako prikazao patnju Isusovu na križu da Isus inspirira razbojnika na obraćenje i mnoštvo na pokajnički razlaz s Kalvarije (usp. Lk 23, 40-42.48).
Naš liturgijski odlomak završava Isusovim obećanjem raja raskajanom razbojniku (r. 43), a nekoliko redaka kasnije Isus pred samo izdahnuće predaje svoj duh Ocu. To je još jedan znak strpljive patnje.
Za Luku je Isus dostojanstveni Patnik koji postaje kralj upravo po prihvaćanju patnje. Kakva utjeha bolesnima i svima ostalima!
prof. dr. Mato Zovkić