Zagreb - Redovničko zajedništvo – blago u glinenim posudama
Zagreb - Redovničko zajedništvo – blago u glinenim posudama
Početkom svibnja u Zagrebu je održan seminar za sestre juniorke pod vodstvom s. Marije Pehar ŠSF. Ovaj seminar, može se reći, bio teološko promišljanje redovničkog zajedništva.Kada se govori o redovničkom zajedništvu kao blagu u glinenim posudama, blago simbolizira milost, a posude narav, ljudskost. Danas se puno govori o duhovnosti, a zaboravlja se ljudskost, na koju treba gledati božanskim pogledom. Za život nam je potrebna prava radost, prava hrana. Tko nam stavlja velike zahtjeve taj nas poštuje i vrednuje.
Baveći se životom Josipa, ljubljenog Jakovljeva sina, doneseni su zaključci: haljina koju je Josip dobio od oca Jakova – koji je slika Oca, simbolizira društveni položaj, u redovništvu to je specifičan poziv. Kao što znamo to kod Josipove braće izaziva ljubomoru. Ljubav i ljubomora imaju isti korijen, ali ništa zajedničko, jer ljubomora i zavist su put smrti u svijet. Pravo značenje ljubavi ljubomornoj osobi ostaje neshvaćeno. Mržnja braće prema Josipu udar je na oca. Ljubav nužno izaziva mržnju, to je osobina po kojoj se ona prepoznaje. Što je više svjesna prisutnosti ljubavi mržnja je uznemirenija. Dakle kićena haljina simbolizira poziv koji je Josipu upravljen, i braća su spremna preuzeti haljinu, ali ne i Josipovu sudbinu. Josipovo poslanje je vratiti braću jedne drugima, slika Krista koji nas povezuje. Josip je zbog zahtjevnosti poziva dobio više ljubavi, što znači da svatko od nas prima od Boga dostatno ljubavi da izvrši svoje poslanje. Bitan kriterij duhovnog života je sposobnost radovati se drugome. San je često trenutak poziva, jer pojedinac kroz san nazire Božji pogled na svoj život. Naš zadatak je sazrijevanje poziva i njegovo ostvarivanje kroz žrtvu. Jakovljeva ljubav u Josipu proizvodi predanje. Premda ni Josip u početku ne razumije svoje snove, dok Josip priča Jakov razmišlja, a braća su samo ljubomorna. Josipov poziv - tražiti braću, došao je od oca, i on se sastoji u prihvaćanju, preuzimanju, tu je riječ o pashalnom misteriju. No pravo ostvarenje vlastitih snova dolazi odvraćanjem pogleda od nas samih. Žrtva se ne izabire nego prihvaća, Pashu nam uvijek pripremaju drugi. U našim zajednicama se uvijek nađe koji Ruben, kako bi savjest progovorila. Činjenica je da se zlo uvijek vraća u istom obliku kako smo ga sami uobličili… kad braća ne oplakuju brata, onda otac oplakuje sina, što znači gdje se sestre svađaju, tamo Bog umire. Jer tamo gdje prekrižimo, prodamo svoju sestru, uzalud nam sva naša askeza jer prekriživanje drugoga razvija lažnu kreativnost, zato što se izbjegava suočenje s Istinom, bez koje nema ozdravljenja, nema uskrsnuća. Temeljna laž u svemu tome je priznavati se sinovim Oca, jer to možemo biti samo ako smo braća svome bratu. Pripovijest ide dalje i Josip dolazi u Egipat i Jahve je bio s njime, što predstavlja blagoslov koji Bog daje zajednici. Zanimljiva je činjenica da blagoslov ide s onim koga smo izolirali, tako i blagoslov Božji s Josipom ide strancima jer su ga primili. Josipa Biblija opisuje tjelesno privlačnim, što podrazumijeva da se on sviđa Bogu, a svaki Božji dar, pa i taj je prije ili kasnije uzrok iskušenja. Jer veći dar izaziva i veće napasti, ali i veće čišćenje jer se time izvršava i Josipova i naša Pasha. Kako je Jahve bio s Josipom i blagoslivljao sve njegove pothvate dospio je u kuću faraonova dvoranina, čija je žena tražila da s njom legne, a to bi značilo sjediniti se. To je uvijek kušnja onih koji su odbačeni, opasnost da će se sjediniti s drugima ako je od svojih odbačen, no da je Josip na to pristao njegovo bi krivo priklanjanje zauvijek uništilo njegovo poslanje. I budući da je ostao vjeran svome pozivu zato i Jahve ostaje s njim. Kako logika Evanđelja, prema logici svijeta nema koristi svijet joj se opire. Tako da nas na ispravnom putu čeka kazana za učinjeno dobro, bivamo krivo shvaćeni, pogrešno suđeni, ali djelovanje Ljubavi I za Ljubav uzrokuje da se bude krivo shvaćen, I to sve vodi do kenozisa, biti ogoljen do kraja. Logika Ljubavi je biti ljubljen i isključen. Josip se je na svom vlastitom iskustvu uvjerio da nikakva mržnja ne može protiv Božjeg blagoslova, i tko ovo vjeruje ima snage ući u svoju pashu. Zaboravljeno dobro je pravo dobro, onaj tko čini dobro treba što prije zaboraviti, a onaj kome je učinjeno trebao bi zauvijek pamtiti. Kada je Josip trebao faraonu protumači san, kaže Bog će dati pravi odgovor faraonu. Ovdje on potvrđuje autentičnu poniznost, jer malo govori o Bogu, ali u ključnim trenucima potvrđuje da je za njega Bog prvi. I danas je potrebno znati čitati znakove vremena, a upravo je to zahtjev Evanđelja, u koji treba uložiti mnogo truda. Imati otvorene oči znak je mudrosti, I sposobnosti duhovne inteligencije da u običnim stvarima prepoznaje Božje znakove. Drugi dio priče je izrazito kristološki, slika onoga što je ostvareno u Isusu Kristu. Budući da je tjelesni dio čovjeka misliti na smrt onda glad Jakova usmjerava prema mrtvom sinu, tražiti hranu znači tražiti brata. Tjelesni dio čovjeka, misliti na grijeh i smrt izaziva strah, ali živi se od Ljubavi i za Ljubav, jer unutar Ljubavi žito postaje pravo žito – život. Ljubav Očeva čini braćom, a bratska ljubav čini braću sinovima. Tako je Isus jedinorođeni Sin Očev, a mi smo sinovi u Sinu. Isus je rođeni sin, a mi posvojeni jer smo braća Sina, mi smo sinovi Oca. Zato je dobro razmisliti o retku iz Matejeva evanđelja što god učiniste jednomu od ove moje najmanje braće, meni učiniste! Po Kristu su nama otvorena nebesa. I biti zaručnica, znači slijediti Zaručnika kamo god On ide, znači uroniti u pashalni misterij. Živjeti s Kristom znači živjeti u zajedništvu, po braći k Kristu, a po Kristu k Ocu. Mi ne možemo biti redovnice dokle god nismo sestre, dok susret nije iskren. Pa i Josip ne oprašta olako braći, jer upravo olako opraštanje može biti zapreka istinskom čišćenju i sjedinjenju, pa prema tome može se kvalitetno krenuti naprijed samo od točke gdje se raskid dogodio. Kroz brata se dolazi do toga da se vidi Oca, do spoznanja istine se dolazi povratkom u sjećanje. Zahtjevnost i dobrota koju je Josip pokazao prema braći jesu stvarnost ljubavi. Za braću je priznanje da su grešnici bio početak života vjere. U biti u središtu priče je otac, i zbog nesloge braće u opasnosti je očev život, što će reći da sve što sestre čine jedna drugoj svaljuje se na Boga Oca. Najmlađi Jakovljev sin Benjamin za nas simbolizira novo zvanje u zajednici, i ukoliko se mi međusobno ponašamo kao Josipova braća, Bog ne da novih zvanja, nego čeka da se već postojeća počnu međusobno ljubiti. Prvi stupanj toga “ljubiti” značilo bi da se ni jednu sestru ne smije “ubiti”, gurati u izolaciju, prekrižiti jer je i ona Božja. I Bogu Ocu možemo samo po sestrama. Kada u životu ne znamo što je ispravno, onda je najbolje izabrati ono što je najteže – evanđeosko, a to je ujedno i ono što nema ljudsku slavu, plaću, ono što treba činiti odmah. U takvoj situaciji ako čovjek i pogriješi manje će pogriješiti. Može se dogoditi pogreška u koracima, ali to nije grijeh. Josip se neće odmah očitovati braći jer ih je k njemu ponovno dovela fizička glad, a ne očeva ljubav. Ako nisu svi sinovi u zajedništvu očeva ljubav je ranjena. Zanimljivo je da se čovjek uvijek najviše sam osuđuje baš kao i Josipova braća Bog je otkrio zlodjelo tvojih slugu. Shvaćaju da se ne mogu vratiti Jakovu ako nisu svi zajedno, i nas Bog pita: a gdje ti je sestra tvoja? Život pojedinca je povezan sa životima drugih i zato se ne možemo vratiti pred lice Očevo ako nismo svi. Ljubav Očeva čini nas sposobnima otkriti u drugima braću, a to je moguće samo u Kristu. Zato, molim te, neka tvoj sluga ostane kao rob mome gospodaru, a dječak neka ide natrag s braćom – ova Judina ponuda znak je “revolucije” u preobrazbi mišljenja. I tada se Josip otkriva, jer je doživio iskreno kajanje, koje je za onoga koji se kaje uzvišenje, a ne poniženje. Zato Josip braći i ne dopušta daljnje ponižavanje, te objašnjava bilo je nužno da se to dogodi. Bog uskrisava u našim zajednicama kad se izmirujemo. Ne bojmo se uputiti novim putovima jer u novosti Bog proizvodi “novi narod”. Imamo li snage uputiti se tamo gdje će Bog od nas “proizvesti novi narod”, ako nam je do života onda se uputimo. A mi smo prešli iz smrti u život jer ljubimo braću… Bog uvijek ispunjava sva svoja obećanja. Iskustvo Očeve ljubavi postoji za svakoga od nas, za svakoga On ima plan, poziv, “kićenu haljinu”, Bog ozbiljno ljubi svu svoju djecu i on se ne igra s čovjekom. Bilo bi dobro više se uživljavati u ulogu Oca, koji ljubi i daje svakom koliko mu treba.
s. Marina Božić