Duhovi
Duh čini Crkvu jednom zajednicom različitih vjernika
"Pedeset dana, od nedjelje Uskrsa do nedjelje Pedesetnice, slavi se u radosti i klicanju kao jedan blagdan, dapače kao velika nedjelja". Tako govori obnovljeni Misal u načelima o liturgijskoj godini (br. 22). Židovi su 50 dana nakon Beskvasnih kruhova slavili Blagdan sedmica ili prvih plodova nove pšenice. Uz žetveno obilježje blagdan je podsjećao i na sinajski savez, jer se smatralo da su na putu iz Egipta upravo oko tog godišnjeg doba praoci stigli pod Sinaj i sklopili s Bogom savez. Na ovaj židovski blagdan kršćani već od II. stoljeća slave spomen na silazak Duha Svetoga nad prvu Crkvu, kako je prikazao Luka u Djelima apostolskim.
Misa bdjenja, koja se slavi u subotu uvečer, ističe kako Duh Sveti sjedinjuje cijeli ljudski rod u zajednicu Božje obitelji, a Crkvi omogućuje da živi Božjim životom kroz ljudsku povijest.
Dnevna misa uprisutnjuje silazak Duha nad prvu Crkvu, sastavljenu od različitih naroda. Zadržavamo se na poruci dnevne mise koja je zgusnuta u vlastitom Predslovlju: "Danas si dovršio vazmeno djelo spasenja; danas si poslao Svetoga Duha vjernima, koje si pridružio sudbini svoga Sina. Danas se Crkva predstavila svijetu, kad si svim narodima dao poznavanje Boga, da te u istoj vjeri slave svi jezici na zemlji." U misnom Vjerovanju ističemo kako vjerujemo u Duha životvorca te u Crkvu jednu i katoličku. Na današnju svetkovinu produbljujemo tu dimenziju svoje vjere. Duh čini Crkvu živom zajednicom vjernika iz različitih naroda svijeta.
Današnjom svetkovinom gasi se i uskrsna svijeća koja je zapaljena u uskrsnoj noći i kroz sve uskrsno vrijeme bila je na uočljivom mjestu uz glavni oltar. Ona je simbol uskrslog Krista. Stavlja se u krstionicu te se u toku godine ponovno iznosi na ukopnim misama kad pokojnikovo tijelo donosimo u crkvu. Kod krštenja u toku godine ona treba gorjeti i kumovi trebaju na njoj upaliti svijeću svoga kumčeta.
Misa bdjenja, koja se slavi u subotu uvečer, ističe kako Duh Sveti sjedinjuje cijeli ljudski rod u zajednicu Božje obitelji, a Crkvi omogućuje da živi Božjim životom kroz ljudsku povijest.
Dnevna misa uprisutnjuje silazak Duha nad prvu Crkvu, sastavljenu od različitih naroda. Zadržavamo se na poruci dnevne mise koja je zgusnuta u vlastitom Predslovlju: "Danas si dovršio vazmeno djelo spasenja; danas si poslao Svetoga Duha vjernima, koje si pridružio sudbini svoga Sina. Danas se Crkva predstavila svijetu, kad si svim narodima dao poznavanje Boga, da te u istoj vjeri slave svi jezici na zemlji." U misnom Vjerovanju ističemo kako vjerujemo u Duha životvorca te u Crkvu jednu i katoličku. Na današnju svetkovinu produbljujemo tu dimenziju svoje vjere. Duh čini Crkvu živom zajednicom vjernika iz različitih naroda svijeta.
Današnjom svetkovinom gasi se i uskrsna svijeća koja je zapaljena u uskrsnoj noći i kroz sve uskrsno vrijeme bila je na uočljivom mjestu uz glavni oltar. Ona je simbol uskrslog Krista. Stavlja se u krstionicu te se u toku godine ponovno iznosi na ukopnim misama kad pokojnikovo tijelo donosimo u crkvu. Kod krštenja u toku godine ona treba gorjeti i kumovi trebaju na njoj upaliti svijeću svoga kumčeta.
Svi ih čujemo gdje našim jezicima razglašuju veličanstvena djela Božja (Dj 2, 1-11)
U Dj 1, 15 Luka je napomenuo da je "oko sto dvadeset duša" na čelu s Petrom pristalo na izbor Judina nasljednika Matije te da su u molitvi nastavili čekati silazak Duha Svetoga. U ovom odlomku prikazuje događaj silaska Duha podsjećajući namjerno na Post 11, 1-9 gdje su upravo jezici ljude razdvojili. U današnjem događaju ljudi različitih jezika razumiju Petra i ostale obdarenike dok "razglašuju veličanstvena djela Božja".
"Svi bijahu zajedno na istome mjestu" su one osobe spomenute u 1, 12-15 koje su čekale ispunjenje Isusova obećanja o Duhu Očevu. "Šum s neba kao kad se digne silan vjetar" podsjeća na sinajsko očitovanje Boga (Izl 19, 16-20) prilikom sklapanja saveza. Uočimo smisao onog "kao" u izrazu: "I pokažu im se kao neki ognjeni razdijeljeni jezici..." U izvještaju o viđenjima ta riječ pomaže da sveti pisac slikovito prikaže jedan duboki unutarnji doživljaj, jer se ljudskim riječima ne može precizno predstaviti nebeska zbilja. "Siđe po jedan na svakoga od njih" znači da je svakome osobno bio darovan Duh Sveti: Dvanaestorici, Isusovoj Majci, ženama iz Galileje i Jeruzalema i ostalim pripadnicima grupe.
Posljedica ovog silaska jest da su obdarenici počeli govoriti o veličanstvenim Božjim djelima na način da su ih razumjeli ljudi različitih jezika. Zatim Luka donosi popis od 15 naroda među kojima su živjeli Židovi onog vremena u samoj Judeji i diljem raseljeništva. Oni su bili "Židovi i sljedbenici", tj. etnički pripadnici starozavjetnog naroda Božjeg i stranci koji su povjerovali u Boga Biblije te se dali obrezati i prihvatili disciplinske propise židovstva. U r. 6. izraz "smete se" izravno podsjeća na pomutnju prouzrokovanu različnošću jezika prilikom gradnje babilonske kule. Ovdje je ta "smetnja" izraz divljenja što ljudi iz različitih naroda - domaći Židovi, Židovi raseljeništva koji su došli na hodočašće i nisu više znali jezik djedova te stranci prozeliti - vrlo dobro razumiju ono što govore obdareni sljedbenici Nazarećanina: "Našim jezicima razglašuju veličanstvena djela Božja!" Jezik trgovine, književnosti i filozofije bio je u ono doba grčki. Bilo bi dovoljno da su apostoli na Duhove progovorili grčki. Međutim, Luka ovdje hoće reći da su ih ljudi razumjeli. Govorili su tako o Božjim divotama da su ljudi različitih kultura razumjeli što Bog nudi u Kristu sveopćem Spasitelju. Duh Sveti omogućio je da obični Galilejci razumljivo naviještaju Božju poruku. Duh je u srcima slušatelja pripravljao plodno tlo za posijanu riječ Božju. To čini i danas u Crkvi i po Crkvi.
Psalam 104 je himan hvale Bogu Stvoritelju prirode i ljudi. Dio koji je uzet u našu današnju liturgiju govori o dahu Božjem u živim bićima: Bog uzdržava ljude, biljke i životinje u životu tako što im daje svoj dah. Ruah u hebrejskom znači dah, vjetar i Duh. Duh proslavljenog Krista u Crkvi je trajni dah Božji koji je oživljava i obnavlja.
Različiti dari - isti Duh; različite službe - isti Gospodin (1 Kor 12, 3-7. 12-13)
Prvi dio današnjeg odlomka imali smo za drugo čitanje na drugu nedjelju u ovoj liturgijskoj godini, a drugi dio na treću nedjelju u godini. Tom smo se zgodom podsjetili na liturgijski kontekst odsjeka o karizmama u Prvoj Korinćanima. Povod za Pavlovo učenje o darovima Duha među krštenicima jest liturgija kršćanske zajednice na kojoj Crkva slavi spomenčin Kristove smrti i gozbu novoga saveza. Na liturgiji i u svagdanjem životu zajednice karizme se trebaju upotrebljavati na korist i izgradnju svih: "Budući da čeznete za darima Duha, nastojte njima obilovati radi izgrađivanja Crkve!" (1 Kor 14, 12).
U današnjem odlomku Pavao slično naglašava: "Svakome se daje očitovanje Duha na korist" (r. 7). Svi su kršteni u jedno tijelo u smislu da sačinjavaju jednu zajednicu onih koji zbog povezanosti s Kristom u Duhu postaju na nov način priključeni jedni drugima. Ova povezanost vrijedi za sve: "... bilo Židovi, bilo Grci, bilo robovi, bilo slobodni" (r. 13). Podjela na Grke, koji su sebe smatrali naprednima, i Židove, koji su sebe kao narod objave smatrali povlaštenima pred Bogom, izgledala je do silaska Duha nepremostiva. Još je dublja bila podjela na robove i slobodne u ondašnjoj robovlasničkoj državi. U Crkvi jednoj, a različitoj ta je podjela izbrisana. Tako bi trebale i danas sve razlike biti prihvaćene i nadraštene u Duhu koji nas oživljava i ujedinjuje u Kristu.
Primite Duha Svetoga (Iv 20, 19-23)
Ovaj smo odlomak imali za evanđelje na drugu uskrsnu nedjelju zajedno s onim o nevjernom Tomi. Ovo je misijska zapovijed Uskrsloga prema četvrtom evanđelju. Da bi mogli nastavljati poslanje Učitelja kroz povijest, učenici dobivaju Duha Svetoga koji je životvorac. Uloga je Duha prema četvrtom evanđelju da uvodi učenike u svu istinu te im napominje sve što je Isus činio i govorio. Ako im je potrebna pomoć Duha da razumiju istinu koja je Isus, još im je potrebnija da tako razumljenu istinu navješćuju svim narodima i žive zajedno s onima koji se odazivaju na vjeru u skladu s istinom koja je Isus.
Isus "dahne u njih" i nanovo ih stvara po Duhu. Osposobljava ih za njihovo poslanje. Darivanjem Duha Isus prenosi na apostole i svoju sudačku službu. U Ivanovu evanđelju on često ističe da je došao na sud svijetu (3, 19), da Sin Čovječji ima vlast suditi (5, 27). Njegov se sud sastoji u tome da "progledaju koji ne vide, a koji vide da oslijepe" (9, 39). Pri završetku mesijanskog djelovanja, kad je pristao na nasilnu smrt kao potvrdu svega što je do tada činio i govorio, istaknuo je da upravo po njegovoj smrti dolazi "sud ovomu svijetu", da knez ovoga svijeta biva izbačen van i da će on kao Uzdignuti na križ sve ljude privlačiti k sebi (12, 31-32). Kao što se Isusov "sud" prvenstveno sastoji u spašavanju ljudi, tako će se i sudačka vlast njegovih učenika sastojati. Misionarsko djelovanje izazivat će reakcije pristajanja i protivljenja pa će učenici i prije i poslije pripuštanja krštenju moći odlučivati tko ispunjava uvjete za priključenje Kristu i Crkvi.
Četvrto evanđelje ne spominje vidljivi rastanak Uskrslog od svojih učenika, kako to čine Matej, Marko i Luka. Uskrsli već na Uskrs daje učenicima Duha te po njemu ostaje stalno prisutan među svojima. Ova prisutnost vezana je uz zajednicu i preko nje se prenosi na pojedince. Duh uskrslog Krista neprestano silazi na zajednicu krštenih u liturgiji i sakramentima te nas osposobljava da nastavljamo Kristovo poslanje kroz povijest. Što svjesnije i aktivnije sudjelujemo u bogoslužju, više se otvaramo djelovanju Duha životvorca.
prof. dr. Mato Zovkić