Dođi…
i dok sam,
zabrinuta za sutra,
krpala mreže svog života,
one iste
u koje sam zapetljala sve svoje planove,
ti si nečujno došao i rekao,
ostavi to
i
dođi!
nisi mi otkrio smjer,
jasnoću puta,
nisi pružao ni sigurnost,
ta ni sam nemaš gdje bi glavu naslonio,
ali slijedeći tebe
i slušajući tvoj glas,
iskusila sam
da se mreža bačena na tvoju riječ
razdire od bogata ulova
i što mi više treba
zato,
i danas ostavljam
i ovu mrežu
koju u trenutku grčevito uhvatih
okrenuvši pogled od tebe,
i opet
idem s tobom
…