Cvjetnica - Nedjelja muke Gospodnje
Patnik koji oprašta i moli s križa
Prema latinskom službenom izrazu "Dominica in palmis passionis Domini" ovo je Nedjelja palmi o muci Gospodnjoj. Naziv potječe od jeruzalemskih kršćana koji su se od IV. st. skupljali popodne na Maslinskom brdu, tu slavili produženo bogoslužje riječi te uvečer u procesiji, s granama palme ili masline, ulazili u Jeruzalem u spomen na Isusov mesijanski ulazak u sveti grad pred početak muke. Običaj se raširio po Europi gdje su vjernici upotrebljavali zelene grane i drugog drveća te ih nakon sudjelovanja u bogoslužju stavljali u svoje domove ili na polja sa željom da Bog od njih odgoni zle sile i nevrijeme. S vremenom je uveden blagoslov tih grana pred svečani ophod kako bi postalo očitije da zaštitna moć grana proizlazi iz blagoslovne molitve Crkve, a ne od nekih magijskih sila.
U uvodu pred blagoslov grančica predsjedatelj liturgijskog slavlja podsjeća zajednicu kako se s čitavom Crkvom skupljamo "da započnemo slavlje vazmenog otajstva, to jest muke i uskrsnuća Kristova. On je zato i unišao u svoj grad Jeruzalem. Ondje je htio trpjeti i umrijeti, ondje je imao ustati od mrtvih." Iako počinjemo tjedan muke Kristove, liturgija nas podsjeća da otajstvo Velikog petka i uskrsnog jutra sačinjavaju jednu cjelinu.
Mesijanski ulazak u Jeruzalem, uz klicanje oduševljenog mnoštva, prvoj je Crkvi bio tako važan da su ga zabilježila sva četiri evanđelista. Ove godine imamo Lukin izvještaj kojemu je vlastiti usklik "Na nebu mir! Slava na visinama" te zahtjev farizeja da Isus zabrani poklike mnoštva, a on odgovara: "Ako ovi ušute, kamenje će vikati!" Spomen ovog ulaska u našoj liturgiji, bez obzira na okolnost što ne možemo praviti procesije po naseljima gdje živimo, izraz je naše vjere i zahvalne spremnosti da idemo za Isusom svaki iz svoje životne situacije. U zbornoj molitvi izražavamo spremnost da slijedimo Isusa kao uzor poniznosti, "s njime zajedno trpimo i postignemo slavu uskrsnuća. "
Danas za evanđelje imamo Lukin izvještaj o muci. Na temelju građe koja je njemu vlastita vidimo da Luka prikazuje Isusa kao uzornog patnika koji s križa moli za progonitelje, ulijeva razbojniku volju za obraćenjem i potiče mnoštvo da se raziđu "bijući se u prsa". Isus nije otklonio sve nesreće i patnje ljudi, ali ih je osmislio svojom patnjom s križa.
U uvodu pred blagoslov grančica predsjedatelj liturgijskog slavlja podsjeća zajednicu kako se s čitavom Crkvom skupljamo "da započnemo slavlje vazmenog otajstva, to jest muke i uskrsnuća Kristova. On je zato i unišao u svoj grad Jeruzalem. Ondje je htio trpjeti i umrijeti, ondje je imao ustati od mrtvih." Iako počinjemo tjedan muke Kristove, liturgija nas podsjeća da otajstvo Velikog petka i uskrsnog jutra sačinjavaju jednu cjelinu.
Mesijanski ulazak u Jeruzalem, uz klicanje oduševljenog mnoštva, prvoj je Crkvi bio tako važan da su ga zabilježila sva četiri evanđelista. Ove godine imamo Lukin izvještaj kojemu je vlastiti usklik "Na nebu mir! Slava na visinama" te zahtjev farizeja da Isus zabrani poklike mnoštva, a on odgovara: "Ako ovi ušute, kamenje će vikati!" Spomen ovog ulaska u našoj liturgiji, bez obzira na okolnost što ne možemo praviti procesije po naseljima gdje živimo, izraz je naše vjere i zahvalne spremnosti da idemo za Isusom svaki iz svoje životne situacije. U zbornoj molitvi izražavamo spremnost da slijedimo Isusa kao uzor poniznosti, "s njime zajedno trpimo i postignemo slavu uskrsnuća. "
Danas za evanđelje imamo Lukin izvještaj o muci. Na temelju građe koja je njemu vlastita vidimo da Luka prikazuje Isusa kao uzornog patnika koji s križa moli za progonitelje, ulijeva razbojniku volju za obraćenjem i potiče mnoštvo da se raziđu "bijući se u prsa". Isus nije otklonio sve nesreće i patnje ljudi, ali ih je osmislio svojom patnjom s križa.
Lica svojeg ne zaklonih od pogrda ni od pljuvanja (Iz 50, 4-7)
Ovaj odlomak je sržni dio treće pjesme o Sluzi patniku u Izaijinoj knjizi. Značajno je da u prvoj pjesmi Bog predstavlja Slugu. U drugoj Sluga govori o svom zvanju i Bog ga u tome potvrđuje. U ovoj, trećoj pjesmi Sluga govori o teškoćama u vršenju zvanja.
Sluga zahvalno priznaje da mu je Bog dao "jezik vješt" u krijepljenju umornih i naviještanju Božje poruke spasenja. Međutim, on je najprije učenik koji već ranom zorom sluša riječ Božju, o njoj razmišlja, da bi je kasnije mogao drugima naviještati. Reci 5-7 sadrže poteškoće Sluge u vršenju proročkog poziva. Takve su poteškoće imali i drugi proroci (usp. Am 7, 10-17; Hoš 2, 6-10; Jr 20, 7-18). Kad kaže da mu je Bog otvorio uši, a on nije uzmicao, Sluga podsjeća na intimni doživljaj poziva koji je bio tako snažan da mu se nije mogao oduprijeti unatoč očekivanom osporavanju. Bog ga je ne samo pozvao nego i nadahnjivao u djelovanju koje je moglo sunarodnjacima izgledati kao rušenje vjerske tradicije. U tome je Sluga slika Isusa kojega osuđuju vjernici misleći da potkopava vjeru u narodu Božjem. Brada je na Istoku onog vremena bila ukras i ponos muškarca. Čupati nekom bradu značilo je tešku uvredu. Sluga podmeće leđa, ne zaklanja lica. Osjeća da Bog od njega traži upravo takvo obavljanje službe i zato se neće smesti ni postidjeti.
Ovaj Sluga slika je Isusa koji stoji pred smrtnom osudom, ako ne povuče svoje tumačenje volje Božje i ne ublaži svoju kritiku okamenjenih vjerskih institucija u svom narodu.
Poslušan do smrti na križu (Fil 2, 6-11)
Himan o Kristu koji je bio jednak s Bogom pa uzeo ljudsko tijelo i ponizio se do smrti na križu Pavao iznosi kao poticaj na poniznost u zajednici krštenih. U r. 3-5 ovog poglavlja Apostol moli da među vjernicima ne bude suparništva ni umišljenosti. Potiče da "druge smatramo višima od sebe", da se staramo "ne samo svaki za svoje nego i za ono što se tiče drugih". Pravi uzor poniznosti i služenja jest Krist ponižen u utjelovljenju i na križu.
Uočimo kontrast kojim završava prvi dio himna i počinje drugi: "Ponizi sam sebe, poslušan do smrti, smrti na križu. Zato Bog njega preuzvisi i darova mu ime... Gospodin!" Isusova se poniznost sastojala u mesijanskom djelovanju među galilejskim seljacima, ribarima i trgovcima, u prijateljskom tretiranju grešnika i u ozdravljanju malih ljudi kojima drugi nisu mogli ili nisu htjeli pomoći. Namjerno je odabirao takav način djelovanja (usp. Lk 10, 21-22). Nasilna smrt uslijedila je kao potvrda svega što je činio i govorio. Zato ga je Bog uskrisio, uveo u stanje iz kojeg može spašavati sve ljude. To znači kristološki naziv "Gospodin" koji je Bog Isusu dao kao novo ime. Isus je prihvaćao gubitke i poraze na kratak rok, da bi bio pobjednik na dug rok - pred Bogom i eshatonskim usmjerenjem čovjeka. Znademo li i mi tako postupati?
Isus uzorni Patnik (Lk 22, 14-23, 56)
Prije saborske liturgijske reforme na Cvjetnicu smo uvijek imali Muku po Mateju. U ovoj liturgijskoj godini čitamo nedjeljom iz Lukina evanđelja. Zato je ove godine Muka po Luki. Dulji izvještaj obuhvaća 114 redaka, a počinje najavom Judine izdaje u toku oproštajne večere i završava ukopom pri kojem žene vjerno gledaju mjesto sahrane da bi na uskrsno jutro tu došle i dobile vijest kako ne treba tražiti Živoga među mrtvima. Kraći izvještaj obuhvaća 49 "redaka" počinjući suđenjem pred Pilatom i završavajući izdahnućem Isusa, nakon kojega se ljudi razilaze bijući se u prsa i sjećajući se Osuđenikove molitve pred smrt: "Oče, u ruke tvoje predajem duh svoj!"
Prva Crkva vrlo je rano sastavila izvještaj o muci Isusovoj za potrebe svog bogoslužja. On je bio temeljen na Psalmu 22 u kojem se izrugani pravednik žali Bogu što ga je napustio; teško mu pada da njegovi ukućani jedva čekaju njegovu smrt, ali u drugom dijelu svoje nadahnute molitve izriče vjeru da će Bog blagosloviti njegovu patnju čineći je spasonosnom za druge. Ovaj izvještaj o muci temeljio se i na Iz 53, četvrtoj pjesmi o Sluzi patniku. Evanđelisti su koristili ovaj "predmarkovski" izvještaj o muci. Zato se u redoslijedu događaja muke slažu više nego u događajima Isusova ministerija. Prema sva četiri evanđelja redoslijed muke je:
- oproštajna večera;
- molitva i samrtna borba u Getsemanskom vrtu;
- sud pred Židovima;
- sud pred Rimljanima;
- raspeće na Golgoti;
- smrt i ukop.
U ovaj opći raspored događaja pojedini evanđelisti uklapaju zgode koje su njima vlastite, a Lukin izvještaj obiluje najvećim brojem takvih događaja. Lukina teologija muke vidi i iz ispuštanja prizora koji ne bi odgovarali njegovoj povijesnoj zajednici te u preradi nekih događaja. Luka je preradio izvještaj o zadnjoj večeri pretvorivši je u gozbu na kojoj Učitelj daje važne upute učenicima te im ostavlja posvećene znakove kruha i vina. Od smrtne borbe u vrtu načinio je uzornu molitvu Učitelja koji traži volju Božju o sebi i u tjeskobi usrdnije moli (22, 43). U saslušanju pred Židovima i Rimljanima kod Luke je drukčiji stav puka od stava poglavara. Na križnom putu Šimun Cirenac nosi križ za Isusom (23, 26). To je predznak za kasnije Isusove sljedbenike. Na križnom putu i na križu Isus se solidarizira s grešnicima osuđenim na smrt. Prizor na Kalvariji sastavljen je tako da Isus strpljivi patnik inspirira na obraćenje rimskog oficira, raskajanog razbojnika i gledaoce koji odlaze bijući se u prsa.
Luka je u svom prikazu izostavio napomenu da su Isus i Jedanaestorica na kraju otpjevali Halel, zahvalne psalme (Mk 14, 26). Izostavio je trojicu odabranih svjedoka Isusove agonije i molitve u vrtu pa su sva Jedanaestorica svjedoci Isusa uzornog molitelja. U ovom prizoru kod Luke Isus ne prekida svoju molitvu da bi tražio utjehu od učenika. Kod Luke nema trnove krune, bičevanja ni crvene kabanice. Nema ni riječi s križa: "Bože moj, Bože moj zašto si me ostavio" (koju donose Mk i Mt). Nema Matejeva podatka o Judinu samoubojstvu, interventu Pilatove žene u prilog Isusu ni usklika naroda "Krv njegova na nas i na djecu našu" (usp. Mt 27, 3-10.19.27). Nema ni triju riječi s križa koje donosi jedini Ivan: "Evo ti sina... Žedan sam... Dovršeno je" (Iv 19, 26.28.30). Razlozi ovih izostavljanja su poštovanje prema Isusu patniku koji s križa ne protestira nego potiče na obraćenje.
Luka ima vlastitu građu o Isusovoj molitvi za Petra koji, kad dođe k sebi, treba učvršćivati braću (22, 31-32). Luki je vlastiti podatak o usrdnijem moljenju usred agonije te o krvavom znoju (22,43-44). Vlastiti je i odlomak o susretu s praznovjernim i radoznalim Herodom Antipom u Jeruzalemu na dan Isusove smrti (23, 8-12). Već smo spomenuli da na putu križa Cirenac nosi križ za Isusom (23, 26). U prizoru na Kalvariji narod stoji i promatra (23, 35), dok kod ostalih evanđelista sudjeluje u izrugivanju Isusa. U ovom prizoru vlastite su tri izreke s križa: "Oče, oprosti im, jer ne znaju što čine... Danas ćeš biti sa mnom u raju... Oče, u ruke tvoje predajem duh svoj" (23, 34.43.46). Vlastiti je i podatak o reakciji promatrača: "I kad je sav svijet koji se zgrnuo na taj prizor vidio što se zbiva, vraćao se kući bijući se u prsa" (23, 48).
Luka je pisao za obraćene Grke, a u grčkoj kulturi onog vremena smrt zaslužnih ljudi nije imala posebnu važnost. Zato bi Luki bilo teško svojim povijesnim čitaocima prikazati vikarnu ili zastupničku vrijednost smrti Isusove (kao Pavao u Gal 2, 20 i Ef 5, 2 - "sebe predao za nas"). Za Luku je smrt Isusova na križu posljedica njegove vjernosti Bogu i ljudima. Isus je uzorni patnik koji osmišljava ljudsko bolovanje i umiranje predajući svoj duh Ocu i opraštajući onima koji su ga pribili na križ.
prof. dr. Mato Zovkić