Ova svetkovina plod je sazrijevanja Crkve u vjeri o Spasiteljevoj Majci i u svijesti o sveopćoj grešnosti.
   Kršćani Istoka slavili su je od 8. stoljeća kao Začeće sv. Ane, i to devet mjeseci pred Marijino rođenje. Pritom su neki oci smatrali da je Bog oslobodio Anu od neplodnosti i omogućio joj da sa svojim mužem Joakimom zatrudni u zrelim godinama. Kad je svetkovina prenesena među kršćane Zapada, postupno je počela dobivati novi sadržaj. U prvi plan liturgije iskrslo je Anino dijete, koje je posebno po tome što ima biti Spasiteljeva Majka. Osjećaj vjere naroda Božjega pridonio je uvjerenju da je Bog Mariju od prvog trenutka življenja pod Aninim srcem izuzeo od izvorne ili sveopće ljudske grešnosti, jer je imala biti Majka Sina Božjega. Sv. Bernard od Clairvauxa (1090.-1153.), veliki štovatelj Gospin, protivio se takvom uvjerenju jer nije mogao protumačiti kako bi Marija bila otkupljena ako nije imala istočnoga grijeha. Dilema je riješena dogmatskom definicijom Pija IX. 1854: "Posebnom milošću i povlasticom svemogućeg Boga, zbog predviđenih zasluga Isusa Krista, Spasitelja ljudskog roda, blažena Djevica Marija bila je izuzeta od svake ljage istočnog grijeha."
Saborska reforma unijela je u liturgiju ove svetkovine nova čitanja i novo predslovlje koje izvrsno sažima otajstvo što ga slavimo. Za homiliju bi bilo dovoljno obrazložiti to predslovlje.
 

Sveopća grešnost prvih i ostalih ljudi (Post 3, 9-15. 20)
 

  Prvo čitanje prije Sabora na ovu svetkovinu bio je monolog personificirane Mudrosti koja govori o svom nastanku prije stvaranja svijeta, o svojoj ulozi pri stvaranju i zove na obdržavanje svojih uputa (Izr 8, 32-35). Liturgija je u toj mudrosti gledala Mariju.
   Ovo čitanje stavljeno je prema odredbama saborske liturgijske reforme. Govori o grijehu Adama i Eve te o obećanju Ženina potomka koji će zmiji satirati glavu. Sam izvještaj natopljen je iskustvom grešnosti koju je sveti pisac vidio u sebi samom, u svim njemu poznatim ljudima i pitao se za izvor te sveopće grešnosti. Zmija je kod ljudi onog vremena bila ogavno puzavo stvorenje, a poganski Kanaanci štovali su je u svom kultu plodnosti. Zato je sveti pisac uzima kao biće u službi zla koje zavodi Adama i Evu na neposluh prema Stvoritelju.
   Prekršivši Božju odredbu, prvi ljudi otkrivaju da su goli te da nisu sposobni stupiti pred Boga u takvom stanju. Zato se kriju u zemaljskom vrtu u koji ih je Bog postavio. Kao slobodno i razumno biće čovjek je osobno odgovoran Stvoritelju za svoj neposluh, iako Adam prebacuje krivnju na Evu, a ona na zmiju zavodnicu. Neposluhom su pokušali nadrasti svoje stanje ograničenih stvorova koji su odgovorni Stvoritelju. Mislili su, na Zmijin nagovor, da će postati "kao bogovi" (3, 5-6), a samo su još više otkrili svoju ljudsku golotinju i ograničenost. Bog najavljuje borbu i između Zmije kao oličenja zla i Ženina roda. Ženin potomak satirat će Zmiji glavu, a Zmija će njemu vrebati petu. Ženini potomci borit će se sa zlom u sebi i pobijedit će ga u Mesiji kao najboljem potomku najčistije Žene.
   Ovu sveopću grešnost izrazio je na sličan način sv. Pavao: "Htjeti mi ide, ali ne i činiti dobro. Ta ne činim dobro koje bih htio, nego zlo koje ne bih htio" (Rim 7, 18-19). U želji da današnjim vjernicima prereknu što Crkva vjeruje o istočnom grijehu, njemački biskupi u Katekizmu za odrasle kažu: "Po katoličkom učenju istočni se grijeh sastoji u stanju opće ugroženosti čovjeka i čovječanstva. Samim oslanjanjem na svoju prošlost i solidarnost s drugima, čovjek ne može osigurati svoju pravu budućnost, koja je zajedništvo s Bogom. Tako mu nedostaje pravo ispunjenje, svetost i pravda, udio u Božjem životu. Posljedica udaljavanja od Boga je udaljavanje od svijeta, od ljudske subraće i od samog sebe, a to je gubitak darova koje su imali ljudi na početku. Nauk o univerzalnosti grijeha ne smijemo izdvajati iz konteksta u kojem stoji kod Pavla: univerzalnost spasenja u Isusu Kristu. Ako se iz toga izdvoji, nastaje krivi strah pred grijehom, vodi pesimističkom promatranju svijeta i života sve do dualističkog podcjenjivanja i preziranja ljudskog tijela i kulturnih ostvarenja čovjeka."
   Ovo nas čitanje podsjeća na grijeh od kojeg je bila unaprijed izuzeta Majka Isusova. Ono nas upozorava na činjenicu grijeha u nama i u svijetu. To grešno stanje možemo nadvladati samo milošću Božjom, ne vlastitim čisto ljudskim zalaganjem. Na to nas podsjeća popričesna molitva današnje svetkovine u kojoj molimo da "primljena otajstva iscijele u nama rane onoga grijeha od kojeg si unaprijed očuvao bezgrešno začeće blažene Marije."
   Psalam 98, koji je pripjevni psalam današnje mise, pohvala je Bogu kao kralju svemira i ljudi. Nadahnuti pjesnik zove na hvalbenu pjesmu u čast Bogu koji čini djela čudesna: u burnim događajima povijesti čudesno izbavlja svoj narod spominjući se svoje dobrote i vjernosti. Danas pjevamo Bogu što je oslobodio Spasiteljevu Majku od sveopće ljudske grešnosti te što nam obećava pobjedu u životnoj borbi protiv zla u nama, ako se oslonimo na Ženina potomka.

Predodredi nas za posinstvo, za sebe (Ef 1, 3-6. 11-12)

  Drugo čitanje dio je krsnog himna kojim blagoslivljamo Boga za krsnu milost. U krsnoj pridruženosti Kristu i opečaćenosti Duhom Svetim Bog nas je blagoslovio, izabrao, predodredio za posinstvo, zamilovao, obznanio nam Otajstvo te dao da "budemo na hvalu Slave njegove".
   Jedna od tako "predodređenih" je i Isusova Majka koju je Bog izuzimanjem od sveopće grešnosti pripravio za Majku Spasiteljevu i sliku Crkve. To posebno izražava današnje predslovlje: "Ti si Mariju očuvao od istočnoga grijeha, obogatio svojom milošću i pripravio za dostojnu Majku svome Sinu. Ona, prečista Djevica, imala je roditi, Sina nevinog Jaganjca, koji oduzima grijehe svijeta. Ona, označuje Crkvu, zaručnicu Kristovu, ljepotu bez ljage i bore. Nju si dao svome narodu za odvjetnicu milosti i uzor i svetosti... "
   Ovo nas čitanje potiče na blagoslovnu molitvu Bogu, dok su naše molitve uglavnom prosne. Blagoslivljajući Boga za sve što kao ljudi i vjernici jesmo, mi kao stvorenja priznajemo svoju ovisnost o Stvoritelju i tražimo pomoć da se oslobađamo grešnosti koja je u nama.

Milosti puna... službenica Gospodnja (Lk 1, 26-38)

  Prije Sabora čitala su se samo prva dva stiha ovog odlomka na današnju svetkovinu: anđelov dolazak Mariji i pozdrav. Obnovljeni lekcionar propisao je cijelu zgodu navještenja Mariji sa zaključnim Marijinim pristankom: "Evo službenice Gospodnje, neka mi bude po tvojoj riječi!"
   Razlog je micanje naglaska s anđelova pozdrava: "Zdravo, milosti puna" na Marijinu podložnost Bogu, koji u njoj i po njoj izvodi nešto što ona tada i ne shvaća do kraja. Ovdje nije potrebno ulaziti u smisao svakog retka ove zgode koja je osnovna za katoličko štovanje Gospe. Zadržavamo se samo na izrazima "Milosti puna" i "Evo službenice Gospodnje", jer oni sadrže otajstvo što ga danas slavimo.
   Luka je zabilježio da je uskrsli Isus pozdravio jedanaestoricu židovskim vjerskim i građanskim pozdravom: "Mir vama" (24, 36). Ovdje stavlja anđelu u usta grčki način pozdravljanja: "Haire" koji bi doslovno trebalo prevesti s "Raduj se, budi radosna, želim ti da budeš radosna". Naši su prevoditelji preveli sa "Zdravo" imajući na umu današnji uobičajeni način pozdravljanja. Za "milosti puna" stoji u Lukinu grčkom particip perfekta od glagola haritoo, koji znači "umiljatim činiti, ugađati, pomilovati, zavoljeti". Korijen je isti kao u riječi haris, koja znači radost, ono čemu se čovjek raduje, ljubav, milost, poštovanje. Zato bi haire keharitomene trebalo prevesti "raduj se, zamilovana" u smislu "Budi pozdravljena ti nad kojom se Bog raduje, koja si učinjena umiljatom, koja si puna Božje naklonosti!"
   Ovakav smisao anđelova pozdrava proizlazi iz nastavka: "Gospodin s tobom!" To je pozdrav kojim Boaz pozdravlja žeteoce na svojoj njivi (Rut 2, 4), dakle uobičajeni vjerski pozdrav. Ovdje je, međutim, više od uobičajenoga vjerničkog pozdrava. Kao ona nad kojom se Bog raduje, koju je kao Bog vjerni saveznik učinio sasvim omiljelom, Marija je osoba Božje naklonosti i milosti. Sam particip perfekta, prema snazi grčkog oblika, odražava stanje milosne odabranosti. Bog je to u svom planu o spasenju davno predvidio, njezinim dolaskom na svijet proveo i ona je sada puna milosti. Grčki izraz uključuje i Marijinu fizičku ljepotu, pa je s pravom zamišljamo kao vrlo lijepu ženu, ali to nije u prvom redu. Pomoću nje kao milosti pune počinje se ostvarivati u ljudskoj povijesti Božji plan spasenja. Kasnije tijekom razgovora anđeo potiče Mariju da se prestane bojati, jer je "našla milost kod Boga" (r. 30). Starozavjetni junaci vjere običavali su govoriti: "Ako sam stekao milost u tvojim očima..." (Post 18, 3; 19, 19). Marija je stekla milost, darovanu milost - zbog majčinstva na koje je Bog zove. Iz ovakvog značenja izraza "milosti puna" crkveni su oci izveli zaključak da je Marija bila milosti puna od početka svoje zemaljske egzistencije; da ju je Bog unaprijed izuzeo od istočnoga grijeha.
   Na kraju razgovora Marija prihvaća predstavljajući se kao službenica Gospodnja. Ovdje i u svojoj zahvalnoj pjesmi "Veliča" Marija sebe naziva službenicom Gospodnjom (usp. 1, 48). Zapravo bi trebalo prevesti sa "sluškinja". Podloga je ovom izrazu starozavjetni pojam služenja Bogu kao jedinom gospodaru. Takvi Božji sluge su Mojsije, proroci, vjerni kraljevi, pojedini molitelji psalama. Uz ime koje su joj dali roditelji, Marija na dan preuzimanja zadaće Mesijine majke daje sebi ime i "Službenica Gospodnja". To je nova spremnost na posluh i vjernost Bogu, za razliku od Adama i Eve koji su uskratili poslušnost Bogu, a svi drugi ljudi postali s njima solidarni u grijehu. U ovom odgovoru Marija prihvaća svoje poslanje i izriče svoju hrabrost, unatoč ženskoj nježnosti i krhkosti. Time počinje biti slika svih koji su spremni na poslušnost i suradnju s Bogom, slika Crkve.
   Dakako da će ona morati u novim događajima svoga i Isusova života tu poslušnost iznova prihvaćati. Nije joj u tom trenutku bilo jasno sve o njoj i njezinu Sinu.
   Današnjom svetkovinom zahvaljujemo Bogu što je Majku svoga Sina izuzeo od sveopće grešnosti i dao nam je za uzor vjerničke poslušnosti. Svjesni svoje grešnosti, prihvaćamo zahvalno oproštenje istočnog i drugih grijeha, ponizno spremni da budemo u svojim životnim okolnostima sluge i sluškinje Gospodnje.

prof. dr. Mato Zovkić