riječima o Riječi

Sveta obitelj Isusa, Marije i Josipa





 

Međusobno pomaganje u obitelji i među obiteljima

 

   Uočimo najprije točan naziv blagdana: "Sveta obitelj Isusa, Marije i Josipa". Isus kao najvažniji član ove obitelji je na prvom mjestu, a Josip, koji je pred ondašnjom vjerskom i državnom zajednicom kao glavar bio prvi, u našoj se liturgiji navodi kao posljednji.
   Ovaj je blagdan uveden u opću Crkvu na poticaj katolika iz Kanade među kojima se u prošlom stoljeću počela širiti plodna pobožnost prema Svetoj obitelji Isusa, Marije i Josipa. Oni su uzor i pomoć vjerničkim obiteljima u svijetu gdje majke moraju zarađivati izvan kuće, djeca ne mogu dobiti naobrazbu i posao kako žele roditelji i sami mladi, muževi rade daleko od obitelji i najveći dio tjedna nisu s djecom. Prvi put blagdan je uveden za sveopću Crkvu god. 1893. i postavljen na 3. nedjelju iza Bogojavljenja. Godine 1921. sastavljena je nova misa za ovaj blagdan koji je premješten na 1. nedjelju iza Bogojavljenja. Najnovija liturgijska reforma pomaknula ga je na nedjelju iza Božića, a kad nje nema (kao 1988.), slavi se 30. prosinca.
   Povijesni poticaj za uvođenje ovog blagdana utjecao je na izbor misnih čitanja i sastav misnih molitava. U zbornoj predsjedatelj slavlja ističe da nam Bog u Svetoj obitelji daje divan uzor obiteljskih kreposti i uzajamne ljubavi te moli da je nasljedujemo. U darovnoj ističemo da prinosimo Bogu žrtvu pomirenja i molimo da on po zagovoru Marije i Josipa učvrsti naše obitelji u svojoj ljubavi i miru. U popričesnoj molimo da se trajno ugledamo u Svetu obitelj te da joj se poslije nevolja ovoga života pridružimo u vječnoj slavi.

Odrasla djeca nemoćnih roditelja (Sir 3, 2-6.12-14)


   Sve zapovijedi Božje, pa i četvrta, prvenstveno su upućene odraslima. "Poštuj oca i majku da dugo živiš i da ti dobro bude na zemlji", izvorno je upućeno odrasloj djeci roditelja koji više ne mogu raditi niti priskrbljivati sebi sve što im je potrebno za život. "Poštuj" znači "Hrani, časti ih brinući se za njih".
   To govori i današnje prvo čitanje, uzeto iz mudrosnog spisa Knjige Sirahove. Bog slavi roditelje u njihovoj djeci jer su ih rodili, odgojili, prenijeli na njih svoj vjernički nazor na svijet, pomogli im da kao osobe i članovi države postanu što jesu.
   Sveti mudrac vidio je mnoge senilne očeve i majke koji su mladima bili prilika za ruganje. Zato opominje: "Ako mu razum i klone, budi blag s njime i ne grdi ga ti koji si u punoj snazi" (r. 13). Tko pomaganjem i služenjem poštuje nemoćne roditelje "bit će uslišan u dan molitve svoje" (r. 5). To znači da samo sudjelovanje u bogoslužju i obavljanje izvanjskih vjerskih dužnosti nema pred Bogom veliku vrijednost, ako vjernička briga za nemoćne ljude, pa i vlastite roditelje, nije sastavni dio ili produžetak naših molitava. Kao što odrasla djeca nisu mogla izrasti u zrele i odgovorne osobe bez požrtvovne ljubavi roditelja, tako nemoćni roditelji ne mogu dostojanstveno proživjeti dane koje im je Gospodin odredio bez pomoći svoje odrasle djece i drugih osoba. Svi to priznajemo, ali smo žrtve vremena kad se stanovi ne prave za tri generacije nego samo za mlade roditelje i djecu koja stasaju. Živimo u vremenu kad za "neproduktivne" otvaramo institucije staračkih domova i plaćamo one koji služe naše stare roditelje. To po sebi ne mora biti strašno zlo, ako i u takvim prilikama ostavimo dovoljno prostora za osobnu pažnju prema starima. Imamo li za njih vremena i živaca?

Žena kao plodna loza, sinovi ko mladice masline


   Psalam 128 je mudrosna pjesma koja zaziva Božji blagoslov na sve što se boje Gospodina i hodaju njegovim stazama. "Bojati se Boga" je starozavjetni izraz za životnu pobožnost: odanost Bogu, svijest ovisnosti o njemu, služenje Bogu. Takvom čovjeku uspijevaju njegovi pothvati: "Plod ruku tvojih ti ćeš uživati!" Žena mu je kao plodna loza, a djeca kao mladice masline. U starozavjetno doba najveća odlika žene jest što rađa i odgaja djecu, a brojna djeca znače veći broj baštinika obiteljske i nacionalne tradicije, više radnika u obiteljskom imanju, više branitelja u slučaju nasilja od strane susjeda ili strane vojske. Današnje žene nisu važne samo po tome što rađaju i odgajaju djecu niti su djeca prvenstveno pomoćnici u obiteljskom biznisu. Ipak, ova mudračeva molitva ostaje izvor vjere da Bog traži međusobno pomaganje svih u jednoj obitelji te jednih obitelji drugima.

Podnosite jedni druge praštajući si (Kol 3, 12-21)


   Ovaj odlomak dio je odsjeka o vjerničkom ponašanju muževa i žena, roditelja i djece te gospodara i robova. Prije toga sveti je pisac podsjetio naslovnike da su u krštenju svukli starog čovjeka s njegovim djelima te obukli novoga "koji se obnavlja za spoznaju po slici svoga Stvoritelja" (Kol 3, 9-10). Kod krštenih ne bi trebalo biti podjele na Židove i pogane, napredne Grke i zaostale barbare, robove i slobodne "nego sve i u svima Krist" (r. 11). Prije nego prijeđe na odnose u obitelji sveti pisac iznosi opće načelo: "Zaodjenite se u milosrdno srce, dobrostivost, poniznost, blagost te podnosite jedni druge praštajući ako tko ima protiv koga kakvu pritužbu". U skladu s građanskim bontonom onog vremena traži da žene budu pokorne muževima, djeca roditeljima, robovi gospodarima. Ipak, muževi nemaju apsolutnu vlast jer se od njih traži da ne budu osorni prema suprugama i ne ogorčavaju svoju djecu (r. 19 i 21).
   U nabrajanju obiteljskih dužnosti naš nadahnuti pisac ne razlikuje se puno od ondašnjih pučkih filozofa stoika ili židovskih rabina. Ipak, prava je novost unošenje krsne pridruženosti Kristu u obiteljske odnose: "Kao što je Gospodin vama oprostio, tako i vi! A povrh svega - ljubav!" U kršćansku zajednicu mogu stupiti ljudi svih kultura i društvenih slojeva, ali je potrebno da svoju krsnu vjeru provode ondje gdje jesu i među onima s kojima dijele dobro i zlo. Uzaludno je optuživati sv. Pavla da nije priznavao prava žena, djece i slugu. On je u društvo kakvo je onda bilo unio novost življenja u Kristu te po Božjoj odredbi tražio da se ta novost unese i u obiteljske odnose. Znao je, kao i mi danas, da nema tako idealne obitelji u kojoj članovi ne bi imali jedni drugima što opraštati te se navijek iznova prihvaćati, jer jedni bez drugih ne mogu.
   Svojevrstan komentar ove Apostolove nauke je enciklika Obiteljska zajednica, br. 15 gdje Ivan Pavao II. uči: "U braku i obitelji stvara se čitav niz međuljudskih odnosa - zaručnički odnosi, očinstvo-majčinstvo, sinovstvo, bratstvo - preko kojih je svaka osoba uvedena u 'ljudsku obitelj' i u 'obitelj Božju' - Crkvu". Papa dalje uči da članovi obitelji ne samo ne mogu jedni bez drugih sazrijevati i ispunjavati svoje ljudske i vjerničke obaveze nego da obitelji ne mogu jedne bez drugih, kao ni bez društvenih i vjerskih ustanova koje stoje na uslugu obitelji (br. 70-72).

Žalosni smo te tražili (Lk 2, 41-52)


   Događaj o dvanaestogodišnjem Isusu u hramu uzima se u vjeronauku kao primjer Isusove poslušnosti roditeljima. Međutim, iz Lukina rasporeda događaja izlazi da je pravi cilj zgode pokazati Isusov prijelaz iz djetinjstva u mladenaštvo kao neposrednu pripravu za mesijansko djelovanje. Ovom zgodom Luka želi pokazati kako je Isus iznenadio i same roditelje ranom sviješću o svom jedinstvenom odnosu prema Ocu nebeskom i o svom mesijanskom zvanju.
   "Svake godine" znači da su Josip i Marija činili više nego što propisuje SZ, jer su to dužni bili samo oni Židovi koji žive do tridesetak kilometara od Jeruzalema. Židovi Palestine nastojali su to činiti kad je moguće, a Židovi dijaspore barem jednom u životu. "Dvanaest godina" je vrijeme za židovsku obiteljsku svečanost bar micvah, kad dječak postaje odrastao u smislu da je sposoban vršiti propise zakona, biti jedan od najmanje dvanaestorice muškaraca koji su potrebni da se uopće drži sinagogalna služba Riječi. U toj dobi, kad su njegovi vršnjaci zakoračili na prag mladosti, s Isusom se zbio događaj koji je pokazao da je zreliji od svojih vršnjaka. Išlo se u grupama: muškarci s muškarcima, žene sa ženama, a odraslija djeca mogla su se pridružiti kome su htjela. Pred večer su se obitelji opet okupljale na spavanje zajedno. Putovalo se samo danju, jer je noću bilo opasno radi drumskih razbojnika.
   Marija predbacuje Isusu što je ostao u prigodnoj hramskoj školi u kojoj su zainteresirani odrasli slušatelji i djeca rabinima postavljali pitanja, a oni odgovarali. "Žalosni smo te tražili" - pokazuje zabrinutost Marije i Josipa za Dijete koje im je Bog povjerio da ga odgoje za njegovu jedincatu zadaću. Dotada se Isus ponašao sasvim uobičajeno. Sada je učinio nešto izvan očekivanja i Marija traži objašnjenje. "Žalosni smo te tražili" - pokazuje također da Marija ne razumije što se s Isusom događa.
   Isusova zrelost vidi se iz odgovora: "Zar niste znali da mi je biti u onome što je Oca mojega?" Neki naši prevodioci prevode: "... u kući Oca svoga" (Raspudić) ili ... u onome što pripada Ocu mojemu" (Rupčić). Ta tou Patros mou nije Očeva kuća u smislu materijalnog hrama niti Očeve stvari u smislu neke ustanove. To je Očev plan o njegovu Sinu. Time Isus pokazuje da mu je važnije što od njega očekuje Otac nebeski, nego zemaljska Majka i poglavar obitelji u kojoj on raste. To je za Mariju bio duhovni šok jer Luka kaže da ni ona ni Josip "ne razumješe riječi koju im reče" (r. 49). Ipak, Marija je o tome razmišljala, a Isus se s njima vratio u Nazaret, jer je znao da još nije dorastao za svoj duhovni poziv.
   Šok da je njezin sin drugačiji nego što je ona očekivala Marija je doživjela kao sve druge majke koje su pratile razvoj svojih sinova i kćeri. Ova zgoda trebala bi nam biti poticaj da vjernički uočimo teškoće roditelja koji se žrtvuju za svoju djecu, a ne vide plodove svoga odgoja. Međutim, ista zgoda potiče na razmišljanje o djeci koja prerastaju u mladiće i djevojke, a roditelji ih još uvijek gledaju kao malu djecu. Mnogi roditelji žale se da su ih djeca razočarala, a djeca se žale da ih roditelji ne razumiju. Liturgija nije mjesto da jedne optužujemo, a druge branimo, nego da postanemo otvoreniji prema Bogu kako bismo bili sposobniji ostati otvoreni jedni za druge.

prof. dr. Mato Zovkić