Ovaj je blagdan povijesno stariji od Božića, jer su ga počeli slaviti kršćani Istoka kao Isusovo rođenje početkom III. stoljeća. Pogani Antiohije slavili su u noći s 5. na 6. siječnja rođenje Eona, kojega su častili kao boga vremena i vječnosti, i tom zgodom obavljali ceremoniju s vodom iz Nila. Zato je u najstarijim misnim tekstovima na ovaj blagdan spominjano i Isusovo krštenje te svadba u Kani, a oni koji mole časoslov nalaze i danas trag trostrukom obilježju ovog blagdana u antifoni za "Blagoslovljen" kod Jutarnje i za "Veliča" kod Večernje.
    Da potisnu pogansko praznovjerje, kršćani Aleksandrije nazvali su ovaj blagdan epifanijom - očitovanjem Boga. U poklonu mudraca s Istoka Bog je Isusa očitovao kao sveopćeg Spasitelja Židova i svih ostalih naroda. Naš hrvatski naziv "Bogojavljenje" izvrsno preriče izvorni sadržaj ove svetkovine. Kršćani Rima preuzeli su je od Istočnjaka tokom druge polovice IV. stoljeća i zadržali je na prvotnom datumu, dok su kršćani Istoka preuzeli od Rima blagdan Božića i uveli ga na dan kad su ga slavili zapadni kršćani. Tako u preuzimanju božićnih blagdana vidimo povezanost kršćana Istoka i Zapada. Današnja misa naglašava univerzalnost spasenja dostupnog u Kristu. Zborna molitva tumači događaj iz evanđelja kao čin kojim je Bog "po zvijezdi prethodnici narodima objavio svoga Jedinorođenca". Za prvo čitanje imamo odlomak pjesme o slavi Jeruzalema nad kojim pogani prepoznaju Božje djelovanje i spontano dolaze na poklon. Saborska obnova obogatila je ovaj blagdan čitanjem iz Ef 3, 2-6 prema kojemu su i pogani subaštinici spasenja u Kristu po Evanđelju. Prefacija ističe da je Bog "danas otajstvo našeg spasenja u Kristu objavio svim narodima na prosvjetljenje". Svečani zaključni blagoslov sadrži predsjedateljev zaziv: "Vi ste pouzdano pošli za Kristom, svjetlom u tami; neka Gospodin i vas učini svjetlom svojoj braći!" Bogojavljenje je svetkovina univerzalnosti Crkve koju Bog čini sveopćim sakramentom spasenja, ali joj i zadaje da uvijek iznova postaje jasan znak i privlačno sredstvo spasenja svih naroda i pojedinaca u Kristu. Nastojmo to danas u misi doživjeti i svjesno prihvatiti.

K tvojoj svjetlosti koračaju narodi (Iz 60, 1-6)

   Ovaj odlomak Izaijine knjige sadrži lirski opis obnovljenog Jeruzalema u kojem se povratnici vesele Božjoj prisutnosti i hodočašću stranaca koji s poštovanjem priznaju Božje djelovanje nad svetim gradom.
   Prorok poziva Jeruzalem kao zbornu osobu - to jest cijeli vjernički narod - da u osvit novog dana prepozna slavu Božju što nad njim sja, dok tama mnogoboštva i vjerskog neznanja prekriva poganske narode. U stranim hodočasnicima prorok vidi univerzalnost spasenja što ga Bog dariva. Ovo i neka druga starozavjetna mjesta bila su povod da rabini protumače univerzalnost starozavjetne religije tako što bi Jeruzalem bio "pupak" svijeta: stranci trebaju doći, pokloniti se Bogu Izraelovu i prihvatiti vjersku disciplinu Zakona ili Tore.
    Stranci u našem tekstu ne dolaze praznih ruku: donose "bogatstvo mora", tj. umjetnine i darove naroda koji žive po obalama Sredozemlja, a koje su Izraelci cijenili kao razvijenije i naprednije. "Mnoštvo deva" znak je da hodočasnici prolaze pustinjom - bilo Sirijskom iz Mezopotamije, bilo Sinajskom iz Egipta i Afrike. Midjan, Efa i Saba su krajevi u kojima žive Abrahamovi potomci od Keture, ne od Sare. Oni u vremenu nastanka ovog teksta nisu sljedbenici Boga jedinoga, ali će se u budućnosti prikloniti pravom Bogu i prepoznati njegovo djelovanje u savezničkom narodu Izraelu. Ljudi iz Sabe bili su poznati po tamjanu, dragocjenim metalima i miomirisima. Oni donose svoje proizvode da uveličaju žrtveno bogoštovlje naroda Božjeg: zlato je dragocjena kovina poklonjena za hramsku liturgiju, a tamjan se upotrebljavao za svagdanju miomirisnu žrtvu koja se jedina prinosila u samoj zgradi hrama. Ovi stranci ne samo da donose darove: "Izdaleka ti dolaze sinovi, kćeri ti nose u naručju". Oni olakšavaju sabiranje Božjeg naroda, a nemoćne ženske osobe čak nose na rukama u sveti grad.
    Na temelju ovog čitanja Crkva se osjeća novim Jeruzalemom i zove svoju djecu da prepoznaju slavu Božju što na njoj sja radi prisutnog i dostupnog spasenja. Ovo je jedna dimenzija univerzalnosti: Bog koji spašava jest Bog svih, i vjernici bi ga kao takvog trebali svojim postupcima objavljivati.

Subaštinici obećanja u Kristu po Evanđelju (Ef 3, 2-6)

   Ovaj kratki odlomak uzet je iz Poslanice Efežanima, upućene kršćanima poganskog podrijetla. Sveti pisac u ovoj poslanici pokazuje dvije vrste pripadnika kršćanske zajednice: "Mi" su kršteni Židovi koji su se "prije nadali u Kristu" (1, 12); "Vi" su kršteni pogani koji su također opečaćeni duhom "pošto su čuli Riječ istine, Evanđelje spasenja svoga" (1, 12-13). Pavao u ovom odlomku izlaže Otajstvo koje mu je povjereno. Svojim misijskim djelovanjem on zasađuje Crkvu među poganskim narodima i divi se njihovu odazivu. Jedva može doći k sebi od radosti što se u Crkvi prihvaćaju, pomažu i povezuju bivši pogani i bivši Židovi koji su se međusobno častili uvredama i prezirom. Židovi su zvali pogane psima i smatrali ih jadnima zato što nemaju objave i žive grešno. Pogani su Židove prezirali što obrezivanjem sakate ljudsko tijelo, ne miješaju se s ostalim svijetom i razlikuju se u obiteljskom ćudoređu od ostalih muškaraca i žena.
    Podsjećajući naslovnike na iskustvo crkvenog zajedništva on kaže u čemu se sastoji Otajstvo: "Pogani su subaštinici, sutijelo i sudionici obećanja u Kristu Isusu - po Evanđelju!" Baština u kraljevstvu Božjem bila je prije Krista pridržana samo pripadnicima povijesnog Izraela. Sada pada ta povlastica. Kao što su ljudi jedne države jedni drugima potrebni kao različiti organi jednog tijela, tako kršteni pogani i kršteni Židovi sačinjavaju Crkvu kao jedno tijelo Kristovo. Pogani su "sutijelo". Ovdje je sveti pisac skovao novu grčku riječ da izrazi svoju vjeru o univerzalnosti Crkve Kristove. Biti "sutijelo" znači tako pripadati Kristu i njegovim krštenicima da sačinjavamo jedno tijelo. To je konstatacija i zadatak.
    "Po Evanđelju" znači po službi i sadržaju propovijedanja među svim narodima. Za razliku od starozavjetne univerzalnosti, kad zainteresirani stranci trebaju doći u Jeruzalem da bi dobili udio na spasenju, u vremenu Novog zavjeta Kristovi propovjednici evanđelja trebaju ići među tuđe narode te im na njihovu jeziku, prilagođeno njihovoj kulturi, naviještati spasenje u Kristu Isusu. Od onih koji se odazovu trebaju formirati mjesne Crkve kao izraz sveopće Crkve koja je znak i sredstvo spasenja u Kristu. Sveopći ili univerzalni sakrament spasenja. Krštene "strance" vjernici trebaju tako prihvaćati da oni požele u Crkvi ostati, da se osjećaju prihvaćeni, uvaženi, ljubljeni.

Mudraci s Istoka pojaviše se u Jeruzalemu (Mt 2, 1-12)

   Izvještajem o pohodu Mudraca s Istoka Matej je htio pokazati kako su obrazovani stranci iz rasporeda nebeskih tjelesa prepoznali da se nešto važno događa u židovskoj zemlji, došli u Jeruzalem kao glavni grad zemlje i otkrili Dijete u Betlehemu te mu priznali kraljevsko dostojanstvo.
   Za "Mudrace" stoji u izvorniku "magi". To su u ono doba prvenstveno bili stručnjaci za poznavanje zvijezda koliko one svojim položajem utječu na zbivanja na zemlji ili najavljuju da se nešto zbiva. Ovi strani intelektualci su repriza pohoda kraljice od Sabe koja je došla iz Etiopije da provjeri je li Salomonova mudrost onolika kako se pripovijeda. Herod pita teološke eksperte, gdje bi se imao roditi kraljevski Mesija. Dobiva odgovor iz proročanstava o Davidovu potomku. Ni on ni teolozi ne odlaze u Betlehem. Stranci sami nastavljaju put, nalaze Dječaka u Davidovu gradu i iskazuju mu kraljevsku počast poklonivši mu zlato, tamjan i smirnu. Poruku u snu razumiju kao Božju brigu nad Dječakom koji treba dorasti za svoju zadaću. Zato ne nose Herodu vijest gdje su našli Dječaka i vraćaju se drugim putem u svoj kraj. Matej je ovdje htio pokazati da je Isus Mesija iz Davidova roda jer se na njemu ispunjavaju Pisma. Pokazao je i kontrast između stranaca koji vjeruju u kraljevskog Mesiju i Židova koji se za njega ni ne zanimaju.
    Kad je Matej ovo zapisivao, imao je na umu svoju crkvenu zajednicu sastavljenu od većine obraćenih Židova. Oni su bili skloni misliti da su Židovi prvorazredni članovi Crkve, a pogani trebaju u svemu prihvatiti židovske vjerske običaje i prilagoditi se židovskom mentalitetu u Crkvi. Ovom zgodom Matej je htio opomenuti židovsku subraću u Crkvi: ne smiju svojim ponašanjem priječiti ostajanje krštenih pogana u Crkvi ni ometati zanimanje novih stranaca za Isusov pokret. Dapače, trebaju zbiljski misijski djelovati, a ne čekati da se stranci požidove.
    Tako nas i ova zgoda potiče na novozavjetnu univerzalnost. Crkva jest sveopći sakrament spasenja u Kristu, ali ona to treba sve više postajati.

prof. dr. Mato Zovkić