Jednoga dana u rujnu, naša magistra s. Felicita Špehar, iznenadila nas je viješću da ćemo ići na Fratrovac u ispomoć braći isusovcima. I to ne bilo koju ispomoć, u kuhinji ili nešto slično, već, što nas je zaista iznenadilo, pozvane smo u berbu, berbu grožđa koje se koristi za misno vino. Da! Oh, koje radosti!

Omogućeno nam je dati svoj udio u pripravi misnoga vina koje će jednoga dana biti na oltaru kao žrtveni dar. Neprestance mi je na umu bila Isusova prispodoba o radnicima u vinogradu, o plaći vječnoga života, o nekima koji su mislili da su nepravedno plaćeni jer su ranije počeli s radom. I mi smo počele raditi tek nakon što je grožđe bilo zrelo, a tko se prije o njemu brinuo?

Kako kaže sv. Augustin: „U onoj ćemo, dakle, plaći svi biti jednaki: prvi su posljednji, posljednji su prvi. Onaj je denar vječni život, a u vječnome će životu svi biti jednaki. Premda će zbog različitih zasluga netko sjati više, netko manje, što se pak tiče vječnoga života on će svima biti jednak. Neće nekom biti duže, nekom kraće što je jednako vječno. Što nema konca, neće ga imati ni za te ni za me.“ Svi smo svoj udio dali za Božji vinograd. Jedan više, drugi manje. No bitno je vidjeti i trud ruku onih koji stoje iza toga. Vrijedni isusovci! Kada vidimo koliko truda treba uložiti da bi se nešto postiglo, onda i sve drugo znamo cijeniti: ljude, proizvod i sve ostalo što nas veže za Boga i dobro ovoga svijeta. Veselo smo brale grožđe, šaleći se i družeći s drugim ljudima. Nakon svršetka berbe kušale smo mošt.

Pamteći tri prekrasna dana u zajedništvu s Bogom i ljudima kličemo Bogu pučkom pjesmom „Izvore vode žive“:

Tvoj neka orosi duh,

plodove loze i njive,

darovno vino i kruh,

darovno vino i kruh.

 

Rukama žuljavim ubrani,

zorio sunca ih žar,

s ljubavlju tebi su dani,

za sveti žrtveni dar,

za sveti žrtveni dar.

 

Po ovim darima primi

i nas za nebeski stol,

na svoje Srce privini

svu našu radost i bol,

svu našu radost i bol.

 

Sestrinski vas pozdravlja vaša s. Faustina Matijević!