Za evanđelje imamo događaj kad apostoli krše subotnji počinak na dva načina: hodaju više nego što su farizeji smatrali dopustivim i pripravljaju jelo trljajući zrelo klasje rukama, što također po farizejskoj teologiji predstavlja previše rada u dan obaveznog počinka. Isus odgovara da je "subota stvorena radi čovjeka, a ne čovjek radi subote" i proglašava se gospodarom subote kao dana Gospodnjeg.
   Za prvo čitanje imamo odlomak iz Ponovljenog zakona o šabatu, subotnjem počinku.
Tako nas ova čitanja vode u temu o smislu dana Gospodnjeg u vjerničkoj zajednici, obitelji i životu pojedinca. U događaju iz evanđelja, koji donose također Matej i Luka, Markovu je prikazu vlastito dvoje:
1) prema grčkom izvorniku apostoli subotom putuju (dok Matej i Luka spominju da su ogladnjeli) i putem trgaju klasje.
2) Isus jedino kod Marka govori: "Subota je stvorena radi čovjeka, a ne čovjek radi subote".
   Iz konteksta se pretpostavlja da su apostoli s Isusom morali putovati subotom dulje od "subotnjeg dana hoda" (Dj 1, 12) što bi iznosilo oko kilometar. Prema ovim elementima vlastitim Marku Isus je na strani čovjeka u potrebi. Dopušta iznimku od obaveznog subotnog počinka ako se radi o zbiljskoj potrebi čovjeka. Isus je, što više, na strani pojedinca, ne naroda, grupe, zajednice! Potrebe su različite.
  Tjedni dan počinka od redovnih poljskih i kućnih poslova uveden je u biblijsku religiju da bi vjernici kao pojedinačne osobe izvršavali tri ljudske potrebe:
1) Boga štovati u blagdanskom bogoslužju;
2) radovati se Bogu koji spašava, koji je naklonjen;
3) više pažnje posvećivati ukućanima i bližnjima koji mogu biti bolesni, žalosni, potrebni.
   Isus ima na umu ovakav smisao dana Gospodnjeg koji je čovjeku u prilog, a ne zarobljava pojedinca punog potreba i nevolja. Humani Isus time očituje da se Bog raduje čovjeku te da mu daje svoje zapovijedi kao pomoć u humanijem životu, da bi više bio čovjek u odnosu na svoga Boga, na samoga sebe i na ljudsku braću i sestre. O takvom svetkovanju Dana Gospodnjeg govori Konstitucija o liturgiji u br. 106, te Zakonik crkvenog prava u kanonu 1247: "Nedjeljom i drugim zapovijedanim blagdanima vjernici su obavezni sudjelovati u misi; osim toga, neka se uzdrže od onih radova i poslova koji priječe iskazivanje štovanja Bogu, radost vlastitu danu Gospodnjem ili potreban odmor duše i tijela".
   Prema 1 Kor 16, 2 izlazi da su prvi kršćani na dan Gospodnji prilikom dolaska na euharistijsko slavlje izdvajali od svojih materijalnih dobara za siromahe u vlastitoj zajednici, ali i za kršćane u dalekim krajevima kojima je potrebna pomoć. Zato je sva vjera o danu Gospodnjem sabrana i zgusnuta u aktivnom i svjesnom slavljenju euharistije kod koje se hranimo Božjom riječju, Božjim kruhom i dajemo za siromahe. Ovo "davanje za siromahe" produžuje se u blagdanskom raspoloženju po obiteljima te u većoj pažnji i ljubavi ukućana međusobno na dan Gospodnji.

Dan subotnji svetkuj kako ti je naredio Gospodin, Bog tvoj (Pnz 5, 12-15)

  Peto poglavlje Ponovljenog zakona donosi drugu verziju Deset riječi, kako su Židovi zvali Božje zapovijedi. Ta verzija ima neznatnih proširenja u odnosu na onu iz Izl 20, jer pokazuje tragove formuliranja nakon iskustva asirskog i babilonskog sužanjstva. Za današnje prvo čitanje imamo odlomak koji sadrži najdužu od Deset zapovijedi, ono o subotnom danu. Za punu vrijednost svih zapovijedi bitan je povijesni uvod koji sadrži i Izl 20 i Pnz 5: "Ja sam Gospodin, Bog tvoj koji sam te izveo iz zemlje egipatske, iz kuće ropstva!" Zatim slijede odredbe da Izrael ne smije imati drugih bogova, da ne izgovara uzalud Božje ime, da svetkuje dan subotni itd. Ovaj povijesni uvod je važan: Bog je nešto učinio za svoj narod i traži da u znak savezničke vjernosti ljudi drže njegove zapovijedi, kako bi im život bio ne samo snošljiv nego i lijep. Drugo što treba imati na umu, jest da su Zapovijedi dane zajednici koja se iz obiteljskog i plemenskog uređenja organizira u državu. One su pomagala da narod Božji može mirno i pravedno živjeti organiziran u državu.
   Obdržavati dan subotni kako je naredio Gospodin Bog (r. 12) znači sjećati se Božjeg stvaranja u šest dana i Božjeg počinka sedmog dana (usp. Post 2, 1-4). Svetkovati dan počinka zato znači toga dana prihvaćati i produbljivati ovisnost o Bogu slušanjem riječi Božje, pjesmama i molitvama na svetom sastanku zajednice. To je još više naglašeno u r. 14: "Sedmi dan je subota posvećena Gospodinu, Bogu tvome!" Subotni počinak nije zato prvenstveno odustajanje od redovnih tjednih poslova nego trganje iz svagdanjih radnih obaveza i bavljenje Božjom objavom, posvećivanje sebe i obitelji Gospodinu Bogu. Socijalna dimenzija dana Gospodnjeg vidi se u obrazloženju zabrane rada za sluge, došljake i stoku: "... tako da mogne otpočinuti i sluga tvoj i sluškinja tvoja kao i ti" (r. 14b). Zato sveti pisac podsjeća da je Izrael bio potlačeni narod u Egiptu te da ga je Bog izbavio iz ropstva. Subotni počinak je zahvalno sjećanje na djela Božja u prilog narodu Božjem.
   Mi kršćani slavimo prvi dan u tjednu kao dan Gospodnji zato što se Isus toga dana pokazao živ apostolima nakon smrti i uskrsnuća. Zato se sabiremo na euharistiju kod koje slavimo spomen-čin Isusove smrti i uskrsnuća te svetu gozbu i žrtvu Crkve. Nedjeljni počinak je prilika da razmatramo divna Božja djela za svu ljudsku zajednicu, ali i da otkrivamo Božje intervente u vlastitom iskustvu. Zato nije dobro presjedjeti nedjelju pred televizorom, a ne razmišljati o sebi i svojim najdražima u svjetlu riječi Božje koju te nedjelje slušamo na misi.

Blago u glinenim posudama (2 Kor 4, 6-11)

  Ovaj odlomak je dio duljeg odsjeka iz Druge Korinćanima u kojem Pavao govori o sebi i suradnicima kao služiteljima Novoga saveza i djeliteljima Božjih otajstava. U 3, 7 spomenuo je Apostol kako je na Mojsijevu licu bilo posebno svjetlo prilikom susreta s Bogom tako da Izraelci nisu mogli izravno gledati njegovo lice. Tu Mojsijevu službu on je nazvao smrtonosnom. Ovdje zahvalno ističe da je krštenicima Bog zasvijetlio u srcima pa smo po Kristu, koji je samo svjetlo, upoznali slavu Božju. Pavao ovdje ne uspoređuje novozavjetne služitelje i Mojsija nego Krista i Mojsija. Za pristanak uz Krista kao evanđelje i Gospodina potrebna je milost Božja.
   Pavlov slab izgled i pretrpljene nevolje neki protivnici iznosili su kao dokaz da njegovo apostolsko zvanje nije pravo, polazeći od pretpostavke da slabi ljudi ne mogu naviještati ni posluživati spasonosnu Božju silu. Pavao u nastavku odgovara da su upravo pretrpljene nevolje i slab ljudski izgled potvrda da se Bog njime služi u dijeljenju svojih darova. Blago uzvišene službe on i suradnici nose "u glinenim posudama" koje su krhke i neugledne. On ovo piše u civilizaciji keramičkih posuda, kad se u domaćinstvu druge posude nisu ni upotrebljavale. Povijesni čitaoci znali su iz vlastitog iskustva kako se takve posude lagano razbijaju. Misao o ljudima kao glini i Bogu kao lončaru u proročkim i psalamskim tekstovima Staroga zavjeta upotrebljava se i kao izraz ovisnosti stvorenja od Stvoritelja. Zato Pavao nastavlja: "... da izvanredna ona snaga bude očito Božja, ne od nas" (r. 7). U 1 Kor 3 on kaže da nije važan misionar koji zasadi ni njegov nasljednik koji zalije nego Bog koji daje da njegovo sjeme raste. Reci 8. i 9. donose popis nevolja koje je Apostol pretrpio, ali ga nisu slomile: pritisnut ali ne pritiješnjen, dvoumeći ali ne zdvojan, progonjen ali ne usamljen, obaran ali ne oboren. Po nevoljama misionarskog života Pavao sa suradnicima "pronosi u svom tijelu umiranje Isusovo" (r. 10). Iz muke Kristove crpi snagu za podnošenje teškoća, jer je Krist Gospodin i u muci ostao otvoren Bogu i ljudima. Zahvalan što strpljivo podnosi teškoće on se nada ući u život koji dariva uskrsli Krist.
   Smatrajući se fizički i duhovno živim, Pavao kaže da se "uvijek na smrt predaje poradi Isusa", kako bi se u njegovu smrtnom tijelu očitovao život Isusov. Čovjek u zemaljskom tijelu je krhak i ranjiv, ali upravo u tom i takvom tijelu može svoje patnje pridružiti Kristovima te s Kristom ući u vječni život.

Subota je radi čovjeka (Mk 2, 23-28)

  Ova zgoda stoji između dva Isusova "prekršaja": u odlomku prije toga farizeji prigovaraju Isusu što ne obdržava tradiciju o postu, a u odlomku poslije ovoga Isus ozdravlja bolesnika s usahlom rukom u subotu. Radi se o polemičkim razgovorima u kojima Isus pokazuje svoju punomoć, dobivenu od Boga: on je zaista Sin čovječji koji je vlastan opraštati grijehe, davati novi sadržaj vjerničkom postu, gospodar subote!
   "Jedne je subote prolazio kroz usjeve" (r. 23). Ovo je vrlo dobro utkano u Galileju kao žitnicu Svete zemlje. Značajno je što učenicima ne biva prigovoreno samo hodanje kroz usjev. U Pnz 23, 26 stoji: "Ako uđeš u žito svoga susjeda, možeš kidati klasove rukom, ali ne smiješ prinositi srpa susjedovu žitu". Matej je ispravio Markov nejasni podatak o hodu kroz usjev napomenuvši da su učenici ogladnjeli i zato počeli trgati klasje (Mt 12, 1).
   Iz primjera o Davidu koji je s pratiocima pojeo izložene kruhove pridržane samo svećenicima, vidi se da starozavjetna zgoda ne odgovara sasvim na prigovor. Farizeji predbacuju, zašto Galilejčevi učenici subotom "rade" trgajući klasje za jelo. Iz ovakvog primjera naslućujemo određeno razdoblje preslaganja novozavjetne zajednice obzirom na dan Gospodnji. Dok je Crkva bila među Židovima, nastavila je s njima slaviti subotu kao dan Gospodnji, ali se nije vezala na to zbog svoje vjere u Isusovo uskrsnuće na prvi dan u tjednu. Kad je prešla među pogane, počela je nedjelju slaviti kao dan Gospodnji. Usklikom da je subota stvorena radi čovjeka Isus podsjeća svoje protivnike na prvotnu svrhu tjednog počinka: da bi se čovjek vratio Bogu i svom duhovnom bitku, da samim radom i privređivanjem ne bi podivljao. Dok su rabini imali izreku da je subota dana narodu, a ne narod suboti, Isus uči da je subota dana čovjeku pojedincu. Time se zalaže za ljudska prava pojedinca koji ne smije biti progutan od zajednice. On objavljuje Boga koji voli pojedince, dakako učlanjene u narod, ali pojedince kao osobe stvorene na njegovu sliku. U objavljivanju takvog Boga on se osjeća i gospodarom subote: "Tako, Sin Čovječji gospodar je subote" (r. 28). U ovome "tako" je novi stupanj Isusove svijesti o samom sebi, jer je u Mk 2, 10 rekao da je Sin Čovječji vlastan opraštati grijehe. Time Isus proglašava da sitničavo tumačenje i primjenjivanje propisa, pa i Božjih, može dovoditi do suprostavljanja duhu propisa. Odredba o subotnjem počinku trebala je ljudima olakšavati povratak Bogu u tjednom ritmu rada, a farizejskim tumačenjem postala je nesnošljivo ropstvo za ljude. Pred ovakvim Isusovim stavom pitajmo se kako gledamo propise u odnosu na sebe i na druge. Čini li nas vršenje Božjih zapovijedi radosnijima, slobodnijima, bližima Bogu, samima sebi i ljudima?
   Ovo Isusovo preslaganje s obzirom na subotnji počinak omogućuje Crkvi kroz povijest da - oslonjena na Krista Gospodina - vrši zdravo prilagođavanje svoje discipline i uvodi promjene koje ne znače odstupanje od onoga što joj je Isus zadao.
   Današnja nas misna čitanja zovu da produbimo smisao dana Gospodnjeg kao tjedne oaze za susret s Bogom, sa samim sobom i s ljudima koji nas trebaju na drugačiji način od svagdašnje poslovne trke.

prof. dr. Mato Zovkić