Današnje prvo čitanje izabrano je iz Sirahove pouke o ljudskom govoru. To je starozavjetna slika Isusovoj pouci o govoru kao bratskom sredstvu za poučavanje, korenje, odgajanje i međusobno sporazumijevanje.
   U toku liturgijske godine redovno razmišljamo na svojim misama o Božjem govoru nama i našem govoru Bogu. Danas nas liturgija zove na dublje vrednovanje naše ljudske riječi ljudskoj braći i sestrama. Isus u evanđelju govori protiv čupanja trna iz bratova oka, a previđanja brvna u vlastitom oku. Potiče na unutarnju dobrotu srca kako bi naš govor bližnjemu o njemu samome i o nama bio sadržajniji. Jakovljeva poslanica uči da je savršen onaj tko ne griješi u govoru te žali što istim jezikom blagoslivljamo Boga i proklinjemo ljude na sliku Božju stvorene (3, 2.9). Ovaj kršćanski mudrac zove svakoga "neka bude brz da sluša, spor da govori" (1, 19).
   Kod svake mise priznajemo Bogu te prisutnoj braći i sestrama da smo sagriješili mišlju i riječju, djelom i propustom. Kako govorimo i kako šutimo u odnosima s ljudima među kojima živimo? Znademo li šutjeti kad je riječ suvišna i govoriti kad je šutnja grešna? Prosuđujemo li ljude po riječima? Glumimo li dobrotu umiljatim govorom.

Govor je kušnja ljudi (Sir 27, 4-7)

  Sirah u više navrata poučava svoje čitaoce o grijesima jezika (na pr. 28, 8-26). U ovom odlomku donosi pouku o ljudskom govoru kao odrazu govornikove osobe, jer je svjestan da postoji lažni, klevetnički i licemjerni govor čovjeka čovjeku. U njegovo doba ljudi su ovisili više nego mi danas o međusobnom razgovoru i dogovaranju. Zato je bilo važno, na čiju riječ se čovjek može s povjerenjem oslanjati.
   U vremenu dok se kruh pekao u kući slika o situ bila je vrlo jasna: kao što prilikom sijanja na sito mekinje ostaje, a brašno pada, tako razborit čovjek treba "prosijati" svoj govor bližnjemu i govor bližnjega upravljen njemu. Druga slika je iz civilizacije lončarskih posuda koja je u Sirahovo doba bila prisutnija, jer nije bilo metalnih posuda u domaćinstvu. Posudu načinjenu od gline lončar pečenjem osposobljava za upotrebu. Tako bi i ljudi u međusobnom sporazumijevanju trebali peći svoje riječi. Treća slika je iz voćarstva: kad čovjek voćku obradi, ona donosi obilniji plod: "Tako i riječi čovjekove otkrivaju njegove osjećaje!" Ova slika izriče povjerenje u ljudski govor i razgovor. Govornik bi cijelom svojom osobom trebao stajati iza svojih riječi. Posljednja opomena potiče da ne hvalimo nikoga prije nego progovori, jer je govor ogledalo osobnosti. "Kušnja" ovdje znači priliku da govornik pokaže tko je i što namjerava. Takva "kušnja" je provjera života i govora. Ovom poukom starozavjetni mudrac daje mjerila za prosudbu govora drugih. Isus će u evanđelju tražiti da govor naš bude iz srca. Starozavjetni je mudrac očito puno puta doživio licemjeran govor bližnjih, a Isus smatra da se licemjerje, laž i zlouporaba govora liječi od sebe. Tko nije spreman sebe reformirati, nikada neće pridonijeti reformi svijeta.

Obilujte svagda u djelu Gospodnjem (1 Kor 15, 54-58)

  Ovo je završni odlomak poglavlja o uskrsnuću Krista i ostalih ljudi. Povod tom poglavlju je platonsko gledanje kod Pavlovih povijesnih čitalaca na ljudsko tijelo kao zatvor duše i zapreku za duhovno djelovanje čovjeka. Korinćanima je teško išlo u glavu da se Kristova duša opet vratila u tjelesni zatvor i da će tako uskrsnuti svi koji su krsnom vjerom pridruženi Kristu. Pavao odgovara da vjera u Kristovo uskrsnuće počiva na svjedočanstvu povijesnih svjedoka, da je ona bitna za propovijedanje apostola i nastajanje Crkve te da bez vjere u Kristovo uskrsnuće kao minuli metahistorijski događaj i buduće uskrsnuće ljudi nema oproštenja grijeha niti kršćanske zajednice.
  Naš današnji odlomak je Pavlov završni himan kojim veliča Kristovu pobjedu nad smrću i zahvaljuje Bogu što krštenicima već na zemlji daje udio u Kristovoj pobjedi nad smrću i grijehom. U r. 54 Pavao citira Iz 25, 8 gdje se buduća Božja pobjeda nad zlom u svijetu slavi kao nešto već dogođeno te prikazuje eshatološka gozba kao simbol vječne sreće. Tu Bog obećava da će uništiti smrt zasvagda i obrisati suzu sa svakog lica. R. 55 je slobodni citat Hoš 13, 14. Dok je povijesnim čitaocima Hošea oko god. 730. pr. Kr. prijetio smrću u ime Božje, Pavao pomoću njegova teksta veliča Kristovu pobjedu nad smrću. "Žalac smrti je grijeh" odnosi se na ulogu Zakona u vremenu prije Krista. Zakon je davao spoznaju grijeha, ali ne i snagu za odupiranje grijehu (usp. Rim 7, 7-25). U tom vremenu zakon je zaista bio "snaga grijeha" (r. 56) jer Zakon prijeti smrću grešnicima. Krist je svojim pashalnim otajstvom dokinuo otrovni žalac smrti ispunivši vrijeme Zakona. Smrt više nije posljednja riječ u ljudskoj egzistenciji. Zato Apostol zahvaljuje Bogu koji "nam daje pobjedu po Gospodinu našem Isusu Kristu" (r. 57). Već sada uskrsli Krist dariva klicu besmrtnosti onima koji mu se pridružuju krsnom vjerom. Ta pobjeda ipak nije magijski osigurana, jer je nužno vjerničko življenje u skladu s darovanom klicom besmrtnosti. Zato Apostol zaključuje: "... budite postojani, nepokolebljivi i obilujte svagda u djelu Gospodnjem..." Traži se postojana vjera u uskrsnuće Kristovo prošlo i vjerničko buduće te život u zemaljskom proputovanju koji je u skladu s takvom vjerom.

Iz obilja srca usta govore (Lk 6, 39-45)

  Ovaj ulomak je iz završnog dijela Isusova govora upravljenog učenicima koji počinje blaženstvima, nastavlja se pozivom na ljubav prema neprijateljima te na milosrđe i dobrotu. U odlomku koji prethodi našem današnjem evanđelju Isus je upozorio da ne osuđujemo kako ne bismo bili osuđeni (6, 37-38). U današnjem ulomku su četiri raznorodne izreke, koje su povijesno bile izrečene u drugoj prilici, a zajednički im je poticaj onima u zajednici koji predvode da ne budu slijepi, ne čupaju trun iz oka bližnjega dok previđaju brvno u vlastitom oku, donose sami dobar rod i odgovorno upotrebljavaju priliku za govor bližnjemu.
   Matej je zabilježio Isusovu izreku da slijepac slijepca ne može voditi u drugačijem kontekstu: kao kritiku farizeja koji prenaglašavaju vanjske propise obredne čistoće (Mt 15, 10-20). Luka je tu izreku ugradio u Govor na gori (odnosno kod Luke govor na ravnici - usp. Lk 6, 17) i to tako da se odnosi prvenstveno na učenike. Oni koji u Isusovoj zajednici po volji Učitelja predvode, trebaju dobro otvoriti oči da u promjenjivim povijesnim prilikama razaznaju volju Božju za sebe i za zajednicu. Ne čine li to, izlažu se opasnosti da padnu u jamu ne samo oni osobno nego i oni koji su povjereni njihovu vodstvu.
   Reci 40-42 upravljeni su onima koji ili jesu učitelji u zajednici ili se nameću da to budu. Jednima i drugima Isus određuje da ne budu umišljeni: "Nije učenik nad učiteljem. Pa i tko je posve doučen, bit će samo kao učitelj!" (r. 40). Učeništvo je osobno pristajanje uz Učitelja koji svoju veličinu vidi u služenju. On je mjera svim svojim sljedbenicima od koje ne smiju odstupiti ni predstojnici ni "obični" vjernici. Izreka o trunu i brvnu je poslovica kakva je postojala kod rabina u židovskom narodu, a Isus je usvaja kao opomenu protiv zloporabe bratske opomene (usp. Mt 18, 15-17). Tko je zabrinut za moral drugih, a ne vidi vlastitih grijeha, nedosljedno postupa. Ako Bog ne osuđuje nas, iako imamo "brvna" u moralnim očima, ne smijemo ni mi osuđivati bližnje koji imaju u očima samo trun. Reci 43 i 44 naglašavaju da se prava vrijednost ljudske osobe vidi na čovjekovu djelovanju prema vani: dobro stablo donosi dobre plodove, a s trnja se ne beru smokve ni grožđe s gloga. Moguće je da Luka ovakvom formulacijom Isusovih izreka misli na krive učitelje u zajednici te pomaže čitaocima da ih prosuđuju po plodovima. "Dobrotu" stabla ne određuje ono što ono u sebi misli ili što drugi o njemu kažu, nego plodovi koji na njemu rastu i sazrijevaju. Ovo vrijedi ne samo za krive učitelje nego za svakog vjernika. Dužni smo donositi dobre plodove, a svoju dobrotu i krepost ne dokazujemo riječima nego djelima.
   Odlomak završava izrekom o ljudskom govoru kao odrazu ljudske intimne nutrine: "Dobar čovjek iz dobra blaga srca svojega iznosi dobro, a zao iz zla iznosi zlo. Ta iz obilja srca usta mu govore!" Ovdje imamo semitski pojam srca kao čovjekove unutarnje jezgre. Hebrej srcem planira, razmišlja, odlučuje. Voli "utrobom". Isusu ljudi nisu mogli glumiti dobrotu i poštenje. Čitao im je nutrinu otkrivajući umišljene svece i potencijalne obraćenike. Ovdje zove na iskrenost i dobrotu u ljudskom saobraćanju. Kao što Bogu ne možemo sebe uljepšati, tako nastojmo ne uljepšavati sebe jedni pred drugima. Dok je starozavjetni mudrac upozoravao na oprez pred slatkorječivim govorom nepoznatih ljudi, Isus zove na iskrenost prema svima. Nije dovoljno čekati da onaj drugi prvi počne.
   U ovoj misi zahvaljujemo Bogu za dar govora kojim se sporazumijevamo jedni s drugima. Ujedno molimo da taj dar iskreno i odgovorno primjenjujemo u kontaktiranju s ljudskom braćom i sestrama.

prof. dr. Mato Zovko