riječima o Riječi

7. uskrsna nedjelja






Narod sjedinjen jednotom Oca, Sina i Duha Svetoga

  U misnim molitvama ova nas misa dublje uvodi u otajstvo Kristova uzašašća i pridruženja u slavu Očevu, a u čitanjima prikazuje Crkvu kao narod Božji koji živi od jednote Oca, Sina i Duha Svetoga.
   U zbornoj ističemo vjeru da je Spasitelj ljudskog roda sada u slavi s Bogom i molimo da iskusimo njegovu prisutnost u Crkvi, jer je obećao biti s nama do svršetka svijeta. U darovnoj molimo da prijeđemo u nebesku slavu, a u popričesnoj izražavamo nadu da će se na cijelom tijelu koje je Crkva dovršiti ono što je uzašašćem počelo na Kristu kao Glavi. U prvom čitanju imamo Stjepanovu molitvu za protivnike. U drugom čitanju odlomak iz Otkrivenja govori o povezanosti Crkve i Duha koji dozivlju: "Dođi, Gospodine Isuse". U evanđelju Isus moli da njegovi sljedbenici budu jedno kao što su jedno on i Otac.
   Ova nedjelja zove nas da iskusimo Kristovu prisutnost u Crkvi i drugima omogućujemo da takvo iskustvo doživljavaju. Crkva sabrana jednotom Oca, Sina i Duha može i treba biti jedna. Dobiva udio na jednoti Boga i na sposobnost biti znak i sredstvo jedinstva ne samo za vlastite pripadnike nego i za cijeli ljudski rod.

Opraštati kao što Krist oprašta (Dj 7, 55-60)

  Glavni razlog za uvrštavanje ovog odlomka u današnju liturgiju je Stjepanovo viđenje "otvorenih nebesa i Sina čovječjega gdje stoji zdesna Bogu". Stjepan može prodrijeti u nebeska zbivanja zato što je "pun Duha Svetoga" koji ga jača i prosvjetljuje. On vidi Isusa u nebeskoj slavi, pridružena Bogu. Proslavljeni Isus "stoji" u znak spremnosti da prihvati svoga svjedoka koji biva podvrgnut nasilnoj smrti. Stjepan javno svjedoči Isusovu proslavljenost i ustoličenost uz Boga, što postaje posljednji poticaj sucima da ga osude na židovsku smrtnu kaznu - kamenovanjem. Među svjedocima je i Savao, jer je on tada bio revni farizej koji je pomagao da se proces i egzekucija odvijaju prema rabinskoj interpretaciji starozavjetnih propisa.
   Po uzoru na Isusa s križa, Stjepan moli pred izdahnuće. Ali dok je Isus svoj duh predao Ocu, Stjepan ga predaje "Gospodinu Isusu". Njegova je molitva još jedno svjedočanstvo o Isusovu uzdignuću u božansku slavu, jer samo onome tko je po dostojanstvu jednak Bogu može vjernik izručivati svoj duh u trenutku završetka zemaljskog putovanja.
   Po uzoru na Isusa s križa, Stjepan moli da Bog mučiteljima ne uzme za zlo nepravednu osudu i smrtnu kaznu. Oprašta kao što Isus oprašta. Isus je; istina, i pred židovskim i pred rimskim sucima protestirao protiv nepravde koju mu nanose, ali je s križa oprostio svima, jer je učio i vjerovao da se nasilje ne može izliječiti novim nasiljem.
   Psalam 97 je himan Bogu koji kraljuje prirodom i ljudima. Mi danas riječi ovog psalma primjenjujemo na Isusa na nebo uzašlog koji zaslužuje naše poklonstvo i klicanje.

Duh i Zaručnica govore: "Dođi!" (Otk 22, 12-20)

  Ovaj odlomak je zaključni dio Otkrivenja. Ivan vidjelac njime ohrabruje svoje povijesne čitaoce na ustrajnost u progonstvu, jer "Svjedok vjerni" (usp. Otk 1, 5 i r. 20 današnjeg čitanja) sigurno dolazi. Iz našeg čitanja ispuštena su tri retka koja su odviše vezana na povijesne čitaoce. Uskrsli Krist predstavlja se ovdje formulom kojom su Grci onog vremena zvali svoje glavno božanstvo Zeusa: "Ja sam Alfa i Omega, Prvi i Posljednji, Početak i Svršetak". Alfa i omega su prvo i posljednje slovo grčke abecede. "Alfa i Omega" označava puninu. Pogani su ovom formulom isticali uvjerenje da sve ovisi od više sile. Kršćani su preuzeli njihovu formulu da istaknu kako sve ovisi od Boga i proslavljenog Jaganjca. U Otk 1, 8 i 21, 6 ova je formula primijenjena na Boga koji je prvenstveno Otac nebeski. Ovdje je vidjelac primjenjuje na proslavljenog Krista te izriče njegovu božansku moć i dostojanstvo.
   Onima koji "peru svoje haljine" proslavljeni Krist obećava udio na stablu života i ulazak u nebeski Jeruzalem. Vjernici peru svoje životne haljine krštenjem i euharistijom, a u vremenu kad se izmirenje s Bogom odvojilo u posebni sakrament također i u sakramentalnom pomirenju.
   Duh i Zaručnica govore: "Dođi!" I tko čuje, neka rekne: "Dođi!" Ovo je lozinka pozivanja na euharistijsko slavlje u vremenu progona Crkve. Duh Sveti i vidljiva Crkva koja je Kristova zaručnica zovu raspršene vjernike: "Dođi!" Na euharistiji Krist postaje nazočan među svojima. Na euharistiji Duh Kristov jača vjernike za nove životne borbe. Žeđ o kojoj se u nastavku odlomka govori je životna žeđ. Bog im na euharistiji Crkve nudi "vode života zabadava". U pozivu na euharistijski sastanak bilo je obećanje da će sudionici doživjeti Kristovu prisutnost i obnoviti se u vjeri u njegov drugi dolazak o koncu svijeta. Vidjelac je na početku Knjige prikazao proslavljenog Krista kao Svjedoka vjernog. Sada, na kraju, ponovno nastupa Krist kao svjedok. On se predstavio kao svjedok zato što na sudu nije odustao od svoje životne zadaće. Očekuje da vjernici progonjene Crkve budu njegovi svjedoci. Isus kao Svjedok vjerni obećava: "Da, dolazim ubrzo!" To je obećanje i utjeha. On će svoju riječ ispuniti, progoni neće biti trajno stanje njegove zajednice u povijesnom svijetu.
   Naš odlomak završava liturgijskim usklikom: "Amen! Dođi, Gospodine Isuse!" "Amen" je molitveni usklik koji su prvi kršćani preuzeli od Židova. On je potvrda zajednice na izlaganje i molitve predstojnika; doslovno značenje je: "čvrst, siguran, prihvaćen" - misli se "taj nauk, taj molitveni zaziv". "Dođi, Gospodine Isuse" sačuvan je u 1 Kor 16, 22 u aramejskom obliku: "Marana tha!" Iako je Prva Korinćanima pisana obraćenim Grcima koji nisu trebali aramejski za svoj svagdanji život pa ni za svoje bogoslužje, Pavao je Korinćane naučio taj liturgijski usklik jeruzalemskih kršćana u znak zajedništva u vjeri. Bilo je to podsjećanje na židovski korijen Isusa i kršćanstva. Usklik je bio lozinka za euharistijski sastanak. Doći na euharistiju Crkve znači susresti se s uskrslim Gospodinom i ojačati se u vjeri u njegov novi dolazak. Ovaj nam odlomak iznosi ključnu ulogu euharistije kao događaja u životu kršćanske zajednice.

Da budu jedno kao što smo mi jedno (Iv 17, 20-26)

  Ovaj odlomak dio je Isusove velikosvećeničke molitve na zaključku oproštajne večere, prema četvrtom evanđelju. Ivan je zapisao ovu molitvu nakon što se u zajednicama ovisnim od njega dogodio rascjep, kako možemo zaključiti iz Prve Ivanove. Neki kršteni Židovi smatrali su Isusa samo čovjekom koji upravo zato što je završio na križu ne može biti Krist, Spasitelj. Oni su napustili pravovjernu grupu za koju je bitno vjerovati u Isusovo mesijanstvo (usp. 1 Iv 2, 22-24). Neki obraćeni Grci gnostičkog usmjerenja prezirali su ljudsko tijelo kao zatvor duše. Nije im išlo u glavu da bi Sin Božji smio postati pravi čovjek pa su nijekali da je "Isus Krist došao u tijelu" (1 Iv 4, 2-3). I oni su napustili pravovjernu zajednicu. Obje krivovjerne grupe - kao i pravovjerna - pozivale su se na Duha Svetoga kojega je Isus obećao kao onoga koji će Crkvu uvoditi u istinu. Ivan je ovdje tako izvijestio o Isusovoj molitvi da podsjeća na ugroženo jedinstvo Crkve.
   Isus moli za sve koji će na propovijed apostola u njega povjerovati. Moli da budu jedno kako bi svijet vjerovao u Isusa (ne u Crkvu!). Isus dalje ističe da je učenicima predao slavu koju mu je dao Otac. "Slava" je ovdje Očeva ljubav prema Sinu i zajedništvo. On to prenosi na Crkvu kao zajednicu onih koji se osjećaju ljubljeni od Oca i Sina te imaju udio na jedinstvu Oca, Sina i Duha.
   Iako je jedinstvo Crkve ranjivo, ono je moguće jer teče iz ljubavi kojom Otac prihvaća Sina i Sin Oca, a to jedinstvo ljubavi Isus prenosi i na Crkvu. Jedinstvo Crkve u razdijeljenom i posvađanom svijetu znak je da Otac ljubi sve vjernike kao što je ljubio Sina u njegovu povijesnom poslanju. Za Isusa je bitna svijest da ga Otac ljubi i kad uspjehe žanje i kad ide u nasilnu smrt. Ostajući povezan s Ocem, on moli da njegovi vjernici ostanu povezani jedni s drugima i tako pokazuju svijetu da Bog ljubi na poseban način one koji se odazivaju u Crkvu. Isus govori da je učenicima očitovao Očevo ime i još će očitovati. Time podsjeća na silazak Duha i njegovu ulogu (usp. Iv 14, 26). Duh će činiti da Crkva prianja uz Isusa i "čuva" njegove riječi u promjenjivim povijesnim prilikama. Time će Crkva biti zajednica onih koje Bog ljubi, jer je Isus na njih prenio ljubav Očevu prema sebi.
  Ovaj nam odlomak govori da je Crkva narod Božji koji dobiva udio na jednoti Oca i Sina i Duha Svetoga. Kao što su Otac, Sin i Duh Sveti povezani ljubavlju, tako i Crkvu čini jednom ljubav darovana, ali i zadana.
prof. dr. Mato Zovkić