Za evanđelje imamo nastavak govora na ravnici u kojem Luka primjenjuje na svoje povijesne čitaoce četiri "blago" i četiri "jao" iz početka govora. Kao što je u prethodnom dijelu bio najvažniji zdrav stav prema materijalnim dobrima, tako je i u ovoj primjeni. Dva puta u ovom odlomku ponavlja Luka Isusovu odredbu: "Ljubite svoje neprijatelje!" (r. 27 i 35). U sredini stoje dva retka koji po pravilu hebrejskog paralelizma izjednačuju ljubav i dobrotvornost: "Ako ljubite one koji vas ljube, kakvo li vam uzdarje. Ta i grešnici ljube ljubitelje svoje. Jednako tako, ako dobro činite svojim dobročiniteljima, kakvo li vam uzdarje? (r. 32-33). Iz ovog paralelizma izlazi da je ljubav nešto konkretno: pomaganje bližnjega. Zato i ljubav prema neprijatelju nije teoretsko čuvstvo prema kojemu protivniku ne bismo željeli nikakvo zlo niti bismo prvi počeli nešto protiv njega. To je ljubav koja se sastoji od konkretnih čina milosrđa i pomoći osobama koje su nam po našem uvjerenju nanijele neko zlo.
   Za prvo čitanje imamo Davidov plemeniti postupak prema Šaulu koji ga progoni. Uhvatio je noću Šaula na spavanju i mogao ga je ubiti, ali se nije usudio "dići ruku na pomazanika Gospodnjeg". Poštedio ga je nadajući se da će Bog njemu u kasnijem životu iskazati milosrđe. Priznavao je da Božju dobrotu treba i zato je nastojao tu dobrotu vjernički odražavati u svojim postupcima prema ljudima. Time je David u današnjoj liturgiji slika novozavjetnih vjernika.
   "Praštajte i oprostit će vam se. Dajte i dat će vam se!" Tako nas potiče Isus u današnjoj misi. Kršćanstvo je religija ljubavi ne samo prema bližnjima nego i prema protivnicima. To je Isus predložio u vremenu kad se smatralo slabošću blago postupanje prema zarobljenicima i pobijeđenima. Neka nam Gospodin Isus dadne snagu da ga slijedimo ne samo u praštanju nego i u aktivnoj ljubavi prema protivnicima.

Gospodin će vratiti svakome po njegovoj pravdi i vjernosti
(1 Sam 26, 2.7-9.12-13.22 23)

  Ovo je skraćeni izvještaj o Davidovu bježanju od Šaula i pokušaju pomirenja. Šaul je tjerao Davida s 3000 vojnika, a David je imao samo 600 dobrovoljaca. Davidovi uhode otkrili su gdje se utaborio Šaul i David je po noći s pratiocem Abišajem došao u Šaulov tabor. Uzeo mu koplje i vrč pa se vratio među svoje ljude. Kad se udaljio na drugu stranu brda, viknuo je Šaulove ljude da dođu po kraljevo koplje te im predbacio da su slabo čuvali pomazanika Gospodnjeg.
   U razgovoru koji je uslijedio David je tražio dopuštenje da može mirno boraviti među narodom Božjim, a ne potucati se među poganima. Šaul uviđa da je zgriješio, obećava da će ostaviti mladog Davida na miru i proriče mu uspjeh u životu.
  S novozavjetnog stanovišta ključan je redak 23, koji prenosi naše čitanje, i 24 koji ne prenosi: "A Jahve će vratiti svakome po njegovoj pravdi i po njegovoj vjernosti: danas te Jahve bijaše predao u moje ruke, ali nisam htio dići ruke svoje na pomazanika Jahvina. I gle, kako je danas tvoj život bio drag u mojim očima, tako neka moj život bude drag u Jahvinim očima!" David želi da ljudi postupaju prema njemu onako kako on prema njima postupa: pravedno i korektno. On, osim toga, priznaje da treba Božju zaštitu i pomoć pa zato štiti i pomaže druge. U tome je slika novozavjetnih vjernika.

Nosit ćemo i sliku nebeskog (1 Kor 15, 45-49)

  Ovo je nastavak Pavlove pouke o uskrsnuću tijela. Dio je to veće cjeline u kojoj Pavao pokušava odgovoriti na pitanje, kakvo tijelo uskrišava, jer svi znamo da tjelesa pokojnika u zemlji istrunu nakon ukopa.
   Pavao se ovdje oslanja na ondašnju židovsku teologiju koja je smatrala da će završetak svijeta biti sličan početku i pridavala važnu ulogu Adamu kao prvom čovjeku. U starozavjetni citat Post 2, 7 "prvi čovjek postade živa duša" Pavao umeće i ime Adam. On time hoće reći da je prvi čovjek na sve ljude prenio svoju ljudsku narav. On živi u svima ljudima. "Prvi je čovjek od zemlje, zemljan" podsjeća na stvaranje ljudskog tijela iz gliba ili praha zemaljskog.
   "Drugi čovjek je s neba". Ovim Pavao predstavlja uskrslog Krista kao novog Adama i glavu obnovljenog čovječanstva. Ono što su u prvom Adamu ljudi izgubili, u novom Adamu dobivaju još obilnije (usp. nauku o istočnom grijehu u Rim 5, 12-21). Isus je nebeski Adam koji će svim ljudima pokloniti novi život. "Nosili smo sliku zemaljskog" - živimo u Adamovoj naravi, ne možemo pobjeći od adamovske sudbine na zemlji. "Nosit ćemo i sliku nebeskoga" - u Isusu savršenom čovjeku Bog je obnovio kod svih ljudi sličnost sa sobom. Tko je na Isusa kršten i umire s vjerom u njega, snagom sličnosti s novim Adamom, ustat će na novi život.
   Iz ovog teksta izlazi da se naša sličnost s Bogom sastoji u otvorenosti za Boga, a time i za ljude. Kao što Bog stvara čovjeka da s njime bude u odnosu prijateljstva i milosti, tako smo i mi slika Božja ako smo u dobrom odnosu s ljudima po Kristu Isusu.

Praštajte i oprostit će vam se (Lk 6, 27- 38)

  Prva tri retka ovog odlomka su razrada posljednjeg "jao" iz r. 26. Tamo je Isus zaprijetio onima koji se tako ponašaju da ih svi hvale te nastavio da su tako činili lažnim prorocima oci njihovi. Doživjevši progone od Židova i pogana, Lukini povijesni čitaoci bili su u napasti da skrivaju svoje kršćanstvo, kako bi ih ljudi puštali na miru. Grešno dodvoravanje ljudima bilo bi odustajanje od učeništva, vladanje poput lažnih proroka. Valja ustrajati u javnom svjedočenju učeničkog pristajanja uz Isusa, makar to ljude pretvaralo u neprijatelje koji poduzimaju konkretne akcije protiv kršćana. Neprijatelje trebamo ljubiti, dobro činiti onima koji nas mrze, blagoslivljati one koji nas proklinju, moliti za one koji nas zlostavljaju.
   U r. 29 Isus preporuča paradoksalno odstupanje od uobičajenog ponašanja u slučaju napada ili opasnosti: prirodno je da čovjek najprije sebe štiti kad je napadnut, a Isus preporuča da pružimo i drugi obraz, da dadnemo i donju odjeću, da ne tražimo povratak od onoga kome smo nešto uzajmili. To je na liniji Isusove osude svakog nasilja. Kao što Gospodin Isus ne vjeruje u promjenu na bolje pomoću nasilja nego traži promjenu srca, tako trebaju svjedočiti i njegovi učenici. Ipak, kao što je sam Isus na suđenju protestirao protiv nepravde (usp. Iv 18, 22), smijemo i mi dati do znanja da nam se nanosi nepravda koja je protiv našeg ljudskog dostojanstva. Nasilje, međutim, ne može biti redovan put promjene na bolje.
   "Kako želite da ljudi vama čine, tako činite i vi ljudima!" Ovo je zlatno pravilo ponašanja: nije dovoljno izbjegavati sve što ne želimo da ljudi nama nanose, nego valja pozitivno činiti ono što želimo da ljudi nama čine. Čovjek ne može bez čovjeka, treba pomoć susjeda i slučajnog prolaznika. Reci 32 do 36 su tumačenje ovog pravila. Slijede tri slike kojima je osvijetljeno ovo pravilo. Ljubiti samo one koji nas ljube; davati darove samo onima koji nam mogu uzvratiti; pozajmljivati samo onima koji mogu vraćati. Tako rade i grešnici. To je ljudska, zemaljska logika. Isus od svojih učenika traži više, jer je i sam postupao prema višim načelima. Kršćani trebaju nadrasti etiku reciprociteta i prijeći u aktivnu ljubav po konkretnim djelima. Nije dosta dobro govoriti nego valja agathopoiein - dobro činiti.
  Tko tako postupa, nasljeduje Boga koji je "dobrostiv i prema nezahvalnicima i prema opakima" (r. 35). Isus stavlja za ideal milosrđe po uzoru na Boga koji je milosrdan bez prethodnih zasluga grešnika. Kao što Bog pritječe u pomoć svijetu u oskudici koji treba spasenje, tako trebaju Kristovi učenici pritjecati u pomoć ljudskoj braći i sestrama koji su u oskudici materijalnih dobara, pažnje i ljubavi.
   U poticaju da vjernički nasljedujemo Božju dobrotu i milosrđe, Isus ide korak dalje. Traži da ne osuđujemo bližnje, kako nas ne bi Bog osudio. Zatim produžuje da trebamo praštati kako bismo Božje oproštenje dobili na dar. Tako posljednji razlog konkretne ljubavi prema neprijatelju postaje naša ljudska duhovna oskudica i potreba opraštanja. Želeći Božje milosrđe i oproštenje za sebe, mi iskazujemo milosrđe i opraštamo ljudima. Tko bi se usudio pomisliti da ne treba Božje milosrđe i oproštenje? Vjerujući da nam je ono potrebno i dostupno, mi nastojimo ljubiti neprijatelje konkretnim djelima ljudske pažnje i pomaganja.

prof. dr. Mato Zovko