Danas i kroz sljedeće dvije nedjelje imamo za evanđelje Isusov govor na gori koji je kod Luke zapravo govor na ravnici. Matej i Luka sabrali su u taj govor Isusove izreke iz različitih zgoda da na jednom mjestu iznesu smjernice za moralni život Isusovih sljedbenika. Isus na početku tog govora naziva blaženima siromahe i tvrdi da je već sada njihovo kraljevstvo nebesko. Ti siromasi su vjernici koji svoju životnu sigurnost ne grade na ljudima i zemaljskim dobrima nego na Bogu. Još više, Isus je takav siromah koji vjeruje da je u svakoj životnoj situaciji moguće ostati otvoren Bogu te se ne da zarobiti od veza s ljudima ni od potreba za materijalnim standardom.
   Za današnje evanđelje imamo Lukinu verziju blaženstava koja su kod njega razdijeljena na četiri "blago" i četiri "jao". Blago siromasima, gladnima; uplakanima i progonjenima zbog vjere, a jao bogatima, sitima, uvijek nasmijanima i pohvaljivanima. Svi blaženi su podvrsta siromaha i svi "prokleti" su podvrsta bogataša.
   Za prvo čitanje imamo Jeremijin mudrosni tekst o grešnom oslanjanju na ljude: "Proklet čovjek koji se uzdaje u čovjeka, i slabo tijelo smatra mišicom i srce svoje odvraća od Gospodina!" To je iskustvo proroka koji je kao čovjek osjećao potrebu podrške od strane rodbine i prijatelja pa su ga ostavili na cjedilu. Prorok se naime tužio da ga je Bog "zaveo" pozivom na svoju službu te da ga "svatko ismijava" (usp. Jr 20, 7).
   Tako nas današnja čitanja zovu na preslaganje stava prema ljudima i materijalnim dobrima. Priznajemo da ne možemo bez bližnjih niti bez krova nad glavom i kore kruha. Ipak, kao vjernici ne bismo svoju životnu sigurnost trebali graditi na ljudima i materijalnim dobrima. Oslonimo li se u svemu na Boga, bit ćemo kao "stablo zasađeno pokraj voda tekućica što u svoje vrijeme plod donosi", kako kaže današnji pripjevni psalam. Na to nas podsjeća i popričesna molitva: »Gospodine, uživali smo u nebeskoj gozbi. Daj nam vazda čeznuti za onim što nam život čini pravim životom.«

Slabo tijelo smatra mišicom i srce svoje od Gospodina odvraća (Jr 17, 5-8)

  Za razumijevanje ovog na oko mizantropskog Jeremijina teksta potrebno je podsjetiti se na vrijeme i prilike Jeremijina djelovanja. Prvih 25 godina svoga djelovanja bio je prorok utjehe među ostacima sjevernih plemena koji su očajavali nad rasulom domovine i smatrali da ih je Bog ostavio. Jeremija ih je poticao na obraćenje i obećavao povratak sužanja. Posljednjih 20 godina djelovao je u Jeruzalemu najavljujući iz početka opasnost sa sjevera, a onda i razorenje grada i hrama od strane Babilonaca. Jeruzalemci su vjerovali da je radi kovčega saveza sveti grad neosvojiv, a hram nerazoriv. Jeremiju su kritizirali da je loš rodoljub i poricali mu da govori u ime Božje. Jeremija je nekoliko puta došao u krizu zvanja, pokušao prekinuti s proročkim djelovanjem, ali je osjetio unutarnje nezadovoljstvo i vratio se proročkom pozivu. Trebalo bi pročitati njegove ispovijesti u Jr 15,10-21 i Jr 20,7-18. Iz njih se vidi da je Jeremija bio osjećajan muškarac, željan dobra društva i prijatelja.
   »Proklet čovjek« i »blagoslovljen čovjek« su starozavjetni načini za izricanje sreće i nesreće. Jeremija, oslonjen na osobno iskustvo, najavljuje nesreću osobama koje se uzdaju isključivo u ljude, »slabo tijelo smatraju mišicom«. Za »tijelo« ovdje stoji hebrejski izraz basar koji označuje ljudsku osobu ukoliko je podložna bolesti, smrti, zloći i grijehu. »Mišica« je ovdje slika za ratnika, hrabra branitelja. Tko se nada životnoj sigurnosti samo od prolaznih i nepouzdanih ljudi, bit će nesretan na dug štap. Ovdje se radi o takvom oslanjanju na ljude da čovjek zaboravi Boga: »... i srce svoje od Gospodina odvraća!« Srce je čovjekova savjest, intimno unutarnje »ja«. Grešno je tako se oslanjati na ljude da iz srca istjeramo Boga. Takvom čovjeku prorok najavljuje da će biti kao drač u pustinji, osuđen je da uvene i nestane.
   Jeremija najavljuje sreću čovjeku »kome je Gospodin uzdanje«. On je kao stablo zasađeno uz potok, jer će u vrijeme suše imati dovoljno vlage. Jeremija ovo piše u Palestini gdje kiša ne pada tako često kao kod nas. »U sušnoj godini brigu ne brine, ne prestaje donositi rod.« Ovo je slika za vrijeme krize i nesigurnosti. Tko se u Boga uzda, ostaje staložen i u vremenu krize: Bog mu je vjeran.

Krist uskrsnu, prvina usnulih (1 Kor 15, 12.16-20)

  U petnaestom poglavlju Prve Korinćanima Pavao razvija dogmatsku nauku o uskrsnuću Krista i svih na Krista krštenih. Počinje od pojma »evanđelja« koje je primio i Korinćanima navijestio. Evanđelje je: Krist je umro za naše grijehe po Pismima, bio pokopan, uskrsnuo treći dan po Pismima i ukazao se službenim svjedocima. »Ili dakle ja ili oni: tako propovijedamo, tako vjerujete« (r. 11).
   Od dvanaestog retka kojim počinje današnje čitanje Pavao odgovara na poteškoću Korinćana koji kao obraćeni Grci imaju problema s oživljavanjem tijela. Filozofi Grka smatrali su da je tijelo zatvor duše i mudracu je najveća sramota što mu je duh zatvoren u pokvareno tijelo. Na tu teškoću se odnosi Pavlovo pitanje: »Ako se propovijeda da je Krist od mrtvih uskrsnuo, kako neki među vama govore da nema uskrsnuća od mrtvih?«
   Za Pavla i ostale apostole Kristovo uskrsnuće je temelj evangelizacije, krštavanja, propovijedanja i Crkve. Krštenjem vjernici bivaju egzistencijalno povezani s Kristom raspetim i uskrslim. Tada im se opraštaju grijesi. Da Krist nije zbiljski uskrsnuo, krštenje ne bi bilo valjano, grijesi ne bi bili oprošteni, vjera bi bila bespredmetna. "Oni koji usnuše u Kristu" su pokojni krštenici. Umrli su s vjerom da su u krštenju primili klicu besmrtnosti i da će o uskrsnuću mrtvih ustati na život vječni.
   "Ako se samo u ovom životu u Krista ufamo, najbjedniji smo od svih ljudi" (r. 19). Ufanje je ovdje izraz za smisao zemaljskog putovanja: s pouzdanjem u Krista kročimo kroz godine zemaljskog proputovanja, ali se nadamo nebeskoj domovini. "Krist uskrsnu od mrtvih, prvina usnulih" je usklik i ispovijest vjere. Pavao je u tom osvjedočen i tko umire kršten na Krista, o uskrsnuću mrtvih, kad se "usnuli" dignu iz grobova, pridružit će se Kristu u nebeskoj slavi.

Blago vama, siromasi... jao vama, bogataši (Lk 6, 17.20-26)

  "Siđe s Dvanaestoricom" (r. 17) - s gore na kojoj je proveo noć u molitvi i ujutro izabrao Dvanaestoricu između učenika koji su pošli za njim. Zaustavlja se Isus na ravnici i upućuje govor učenicima, a preko njih i svima ljudima.
   Za Lukinu verziju blaženstva treba se sjetiti Isusove nastupne propovijedi u Nazaretu. Tada je Isus rekao da se osjeća pomazanim Duhom, poslanim siromasima te poput Ilije i Elizeja upućenim ljudima izvan svoga zavičaja. On je siromah Božji koji uprisutnjuje kraljevstvo Božje. Svoje učenike zove blaženim siromasima i najavljujem im da je već sada - dok idu za njim - njihovo kraljevstvo nebesko. U Lukinu evanđelju Isus posvećuje posebnu pažnju socijalnim siromasima, što vidimo iz parabole o bogatašu i Lazaru (16, 19-31). Ovo blaženstvo pretpostavlja da su se upravo ljudi iz siromašnih slojeva odazvali među Isusove učenike. Isus ne obećava siromasima da će postati bogati nego da imaju udjela u Božjoj vladavini, da mogu kao siromasi učiniti smislenom svoju zemaljsku egzistenciju ako se oslone na Boga. Svakako da on kod ovih siromaha pretpostavlja spremnost na slušanje riječi Božje i prihvaćanje volje Božje, jer je u tome bit Božjeg kraljevstva.
   Gladni su podvrsta siromaha, jer im manjkaju osnovna dobra za normalan ljudski život. Bog nasićuje ne samo u smislu otklanjanja fizičke gladi nego i u dubljem, egzistencijalnom smislu. Materijalna oskudica slika je i znak otvorenosti za Boga te duhovnog zasićenja koje dolazi s već započetim, ali još nedovršenim kraljevstvom Božjim.
   Isus proglašava blaženima one koji sada plaču i najavljuje da će se u eshatonskoj budućnosti smijati. Izrael je plakao nad nacionalnim katastrofama i patnjama pojedinaca (Ps 137), a smijao se prilikom povratka iz sužanjstva (Ps 126). Plač biblijskog vjernika izražava doživljenu osobnu ili opću nesreću, a smijeh je izraz pomilovanosti i spašenosti. To nije pobjednički smijeh moćnika, nego unutarnja radost onih koji u patnji imaju pred očima Boga koji pobjeđuje zlo i osmišljava nevolje.
   Četvrto blaženstvo možemo prevesti imperativom: "Budite sretni kad vas zamrze ljudi, kad vas izopće, kad vas osramote i ozloglase zbog Sina čovječjeg." Formulacija ovog blaženstva uvjetovana je iskustvom progona prvih kršćana; i to od strane Židova, jer su Židovi izbacivali iz sinagoge, a time krštene sunarodnjake lišavali socijalne pomoći koju sinagoge daju svojim pripadnicima. Kršćani su se u tome izjednačavali s osporavanim prorocima iz SZ: pravi su proroci upravo oni koji bivaju osporavani, a nastavljaju biti poslušni Bogu. Za "poskakujte" u r. 23 stoji isti grčki izraz kojim je u Lk 1, 44 predstavila radosno poskakivanje svoga još nerođenog sina pri susretu s Isusovom majkom. Ta je radost mesijanskog vremena, radost spasenja koje dopire do ljudi ondje gdje jesu i onakvih kakvi jesu.
   Bogataši su za eshaton nesretni zato što sada imaju utjehu svoju. Ovo možemo bolje razumjeti iz parabole o ludom poljoprivredniku koji se bogati sebi, a ne Bogu (usp. Lk 12, 13-21). Slično bogataš je "primio svoja dobra", a Lazar zla. Uživao je kao da ne postoji Lazar u čirevima pred njegovim vratima.
   Grešno i samodostatno siti su podvrsta grešno bogatih. Siti misle da će im zauvijek biti dostatna zasićenost materijalnim dobrima, a Isus uči da čovjek treba više od kruha i pića za pravi život (usp. Lk 4, 4).
   Luka nema ništa protiv zdravog ljudskog smijeha. Lukin Isus osuđuje, međutim, smijeh samozadovoljstva i samodostatnosti. Oni koji se sada grešno smiju, proplakat će u eshatonu kad ustanove da su se na prazno radovali.
   U r. 26 naglasak je na "svi": "Jao vama kad vas svi budu hvalili!" Tako su u SZ laskali lažnim prorocima vjernici koji su tražili proročanstva u skladu sa svojim željama. Svi ovi "jao" nisu definitivna osuda ljudi koji žive u ovakvom stanju. To je proročki poziv na obraćenje i kajanje.
   Slušajući ovo evanđelje, molimo od Gospodina Isusa snagu da svoju životnu sigurnost ne gradimo na slabim ljudima ni na materijalnim dobrima.

prof. dr. Mato Zovkić