Za evanđelje imamo dio Isusova oproštajnog govora iz Iv 15 u kojem se Gospodin pred odlazak u nasilnu smrt predstavlja kao trs koji u sebi uosobljuje Božji vinograd - Izrael. Traži od učenika da kao loza budu povezani s njime trsom kako bi donosili rod: "Ja sam trs, vi ste loze. Tko ostaje u meni i ja u njemu, taj donosi mnogo roda!"
   U ovoj razrađenoj alegoriji Isus pretpostavlja da povijesni slušatelji poznaju starozavjetnu metaforu o Izraelu kao Božjem vinogradu. Prorok Hošea nazvao je oko god. 740. pr. Kr. Izrael bujnom lozom koja nosi bogat rod (10, 1). Tridesetak godina kasnije Bog se žali preko Izaije da je Izrael vinograd koji se izrodio (5, 1-7), ali i obećava da će svoj vinograd sam čuvati i zalijevati (27, 2-6). Prema Ezekielu Božji vinograd bio je zasađen kraj obilnih voda, ali je grešnim postupcima svojih knezova bio i izložen nemilosrdnom čupanju i vrelom pustinjskom vjetru (17, 5-10; 19, 10-14). Psalmista priznaje da je Izrael trs koji je Bog presadio iz Egipta te moli da Bog s neba obiđe nasad desnice svoje (Ps 80, 15-16).
   Isus se samostalno služio metaforom o vinogradu, što vidimo iz parabole o vinogradarima ubojicama (Mt 21, 33-46 i paral u Mk i Lk), zatim iz parabole o radnicima posljednjeg sata koju donosi jedini Matej (20, 1-16). Radi povezanosti s Ocem Isus uprisutnjuje starozavjetni narod Božji i očituje se kao vinograd koji se ne može izroditi. Tko vjerom ostaje povezan s njime, donosi obilne plodove. Za prvo čitanje imamo izvještaj o Pavlovu dolasku u Jeruzalem nakon obraćenja i trogodišnjeg propovjedničkog djelovanja u Damasku. Jeruzalemski kršćani nemaju povjerenja u obraćenje progonitelja. Barnaba, koji je Židov rođen u inozemstvu kao i Pavao, jamči za Pavla Dvanaestorici i jeruzalemskoj Crkvi. Kad jeruzalemski Židovi počinju spremati zavjeru protiv Pavla, Barnaba ga upućuje u rodni Tarz da bi ga kojih osam godina kasnije uključio u propovjednički rad u Antiohiji kao pripravu za misijsko djelovanje među poganima. Da Barnaba nije bio duboko povezan s uskrslim Kristom, ne bi mogao pridonijeti da se Pavao razvije u plodnog misionara pogana. Za drugo čitanje imamo odlomak iz Prve Ivanove u kojem sveti pisac traži da vjeru u Krista pokazujemo ljubavlju prema braći i sestrama u zajednici krštenih. Obdržavanjem zapovijedi ljubavi ostajemo u Isusu i on u nama.
   U ovoj misi produbljujemo svijest povezanosti s Kristom Gospodinom da bismo plodno djelovali u Crkvi i svijetu, povezani također jedni s drugima kao živa Crkva.

Raspravljao je i sa Židovima grčkog jezika (Dj 9, 26-31)

  Prikazom Pavlova prvog pohoda Jeruzalemu Luka je htio pokazati da su propovjednici prve Crkve bili povezani s Dvanaestoricom i matičnom zajednicom nastalom u gradu u kojem je Isus izvršio svoje mesijansko poslanje i iz kojeg je poslao učenike da mu budu svjedoci po cijelom svijetu. Pavao je "gledao pridružiti se učenicima, ali ga se svi bojahu: nisu vjerovali da je učenik" (r. 26). Pavao je bio otišao iz Jeruzalema u Damask s ovlašću da svezane dovede muževe i žene koji Nazarećanina priznaju za Mesiju i Gospodina. Jeruzalemski kršćani ne vjeruju da se zbilja obratio. Po starim grijesima mjere njegove nove postupke. Podliježu ljudskoj mani sumnjičenja.
   Barnaba znači "sin utjehe". Bio je "levit rodom Cipranin" (Dj 4, 36), dakle Židov rođen i odgojen u inozemstvu kao i Pavao. Vjerojatno se s Pavlom poznavao iz teološke škole u Jeruzalemu i s molitvenih sastanaka u sinagogi Židova Jeruzalema koji su se služili grčkim jezikom. Barnaba je bio duboko povezan s Kristom Gospodinom osobnom vjerom i karitativnim djelovanjem u jeruzalemskoj župi. Zato je mogao povjerovati u Pavlovu iskrenost. Vjerujući u dobrog Boga, bio je sklon u ljudima zamjećivati i podržavati dobro.
  Obraćenika Pavla predstavio je apostolima svjedočeći autentičnost njegova doživljaja pred Damaskom i propovjedničkog staža u Damasku. Bio je Pavlov zagovornik pred Dvanaestoricom i jeruzalemskom zajednicom. Tek tada je Pavao bio prihvaćen i mogao "se s njima slobodno kretati po Jeruzalemu te smjelo propovijedati u ime Gospodnje" (r. 28). Propovijedao je snagom uskrslog Gospodina koji mu se ukazao. Pošao je i na mjesta gdje su se okupljali "Židovi grčkog jezika" te im pokušao dokazati da se na Isusu iz Nazareta ispunjaju obećanja o Mesiji iz Davidove loze. S tim Židovima vezalo ga je zajedničko iskustvo rasta i odgoja u dijaspori te poznavanje grčkog mentaliteta. U Isusovu pokretu Pavao je vidio šansu za univerzalnost objavljene religije te morao nagovijestiti da se širitelji novog pokreta odriču nekih vjerskih običaja Židova (kao obrezanje) da bi kršćanstvo učinili prihvatljivijim ljudima drugih narodnosti i drugačije kulture. Židovima je to izgledalo kao potkopavanje nacionalne baštine i zato su pokušali Pavla smaknuti.
  Kršćani Jeruzalema otkrili su na vrijeme zavjeru te sklonili Pavla najprije u Cezareju, gdje je stolovao rimski upravitelj, a zatim u njegov rodni grad Tarz u Maloj Aziji. Tu će Pavao kroz kojih osam godina studirati i moliti čekajući novu šansu da se uključi u tim Kristovih propovjednika. Prema Dj 11, 25 Barnaba će prilikom obilaska Crkve u Antiohiji, nastale pretežno od obraćenih pogana, uvidjeti da je to prikladna sredina za nastavak Pavlova rada. On polazi u Tarz po Pavla, uvodi ga u antiohijsku zajednicu i ondje se njih dvojica kroz godinu dana vježbaju prije nego ih Crkva izdvoji za misionarski rad među poganima (usp. 11, 26 i 13, 1-3). Naše čitanje završava sažetkom o miru koji je uživala Crkva Palestine, "izgrađivala se i napredovala u strahu Gospodnjem te rasla utjehom Duha Svetoga" (r. 31). Ovim Luka ističe da Crkva može rasti brojem i kvalitetom - misionarskim djelovanjem i unutarnjim produbljenjem prihvaćene vjere. Zato što je u njoj prisutan Duh Pomoćnik i Tješitelj. Od Barnabe iz ovog čitanja trebamo svi učiti gledati u ljudima najprije pozitivno te ne odbacivati ih radi starih grijeha.

Zapovijed vjerovati i ljubiti (1 Iv 3, 18-24)

  Ovaj odlomak Prve Ivanove pretpostavlja povijesnu situaciju vjerničke nedosljednosti kod prvih naslovnika ove poslanice. Neki od njih, pod utjecajem gnostičkih struja koje su prenaglašavale vjersko znanje i teoretsku vjeru, smatrali su da život vjernika nije važan nakon što prihvatimo darovano oproštenje i vjerom se oslonimo na Krista. Sveti pisac opominje da izbjegavamo grijehe (2, 1) i tvrdi da sama teoretska vjera nije dostatna.
  Poziv na ljubav ne "riječju i jezikom, već djelom i istinom" (r. 18) povijesno se odnosio na krivovjerce koji su iskreno smatrali da je za spasenje dovoljna vjera u Krista, a nisu u načelu jedno govorili a drugo činili. Za svetog pisca ljubav, istina i svjetlo su načini prikazivanja objave očitovane u Kristu koja je dostupna krštenicima. Tko misli da je od istine (r. 19), a mrzi svoga brata, on nije u istini očitovanoj po Isusu. Istina, dogođena i dostupna istina, očituje se u djelima ljubavi prema bližnjemu koji je ovdje prvenstveno član zajednice krštenih, ali nisu isključeni ni ostali ljudi. Krivovjerci su se pozivali na savjest vjernika, koju sveti pisac ovdje zove srcem: "I umirit ćemo pred njim svoje srce, ako nas ono bilo u čem osuđuje" (r. 19-20). Ako i dalje smatraju da je potrebno djelima dokazivati svoju uključenost u spasenje darovano od Krista, vjernici su nesigurni o svom položaju - tvrde krivovjerci. Nadahnuti pisac uči da je Bog veći od naše savjesti zato što sve zna. On zbiljski oprašta raskajanim grešnicima čineći ih svojom djecom. Kao što se Isusova ljubav prema Ocu sastojala u vršenju djela koja mu Otac daje (usp. Iv 8,29), tako se i vjera krštenika sastoji u prakticiranju ljubavi koju Isus traži. U recima 21-22 uči sveti pisac da je naša prosna molitva iskrena i uspješna samo ako "čuvamo zapovijedi Božje". To je saveznički odnos: Bog saveznik traži da vršimo prihvaćene obaveze saveza, a on će prema nama postupati kao saveznički partner koji drži svoja obećanja.
   U r. 23 sveti pisac pokazuje da se vjera u Isusa bitno pokazuje i upotpunjuje ljubavlju prema bližnjima: "I ovo je zapovijed njegova: da vjerujemo u ime Sina njegova Isusa Krista i da ljubimo jedni druge kao što nam je dao zapovijed". On će kasnije istaknuti da se ljubav Božja prema nama očitovala po tome što je Bog poslao svoga Sina kao pomirnicu za grijehe naše (usp. 4,8-9). Tko vjeruje u očitovanje ljubavi Božje u Kristu, dužan je vjeru u Krista dopunjavati praksom ljubavi prema bližnjemu.
   Naša međusobna ljubav produžetak je Božje ljubavi prema nama. Ovakvim učenjem sveti pisac izbjegava dogmatski konzervativizam po kojem bi bilo dovoljno prihvaćati ispravne formule vjere. On izbjegava i pojednostavljeni fideizam po kojem je dovoljno vjernički se izručiti Isusu. Ovaj sveti pisac ne odobrava ni doktrinarni liberalizam koji kršćanstvo svodi na određeni način življenja, a vjerska nauka navodno nije važna.
   Tko ovako vjeruje i prakticira ljubav prema bližnjemu, "ostaje u Kristu i Krist u njemu (r. 24). Isti Bog koji daje zapovijed ljubavi, daje i Duha Pomoćnika koji boravi u krštenicima kao zalog povezanosti vjernika s Kristom Gospodinom i međusobno.
  Zapovijed vjerovati u Krista kao Sina Božjega i sveopćeg Spasitelja bitno je popraćena odredbom ljubiti bližnje kao što Krist ljubi: nesebično, neopozivo, radi njih samih.

Ja sam trs, vi loze (Iv 15, 1-8)

  Ovaj odlomak je razrađena alegorija u kojoj se Isus predstavlja kao trs, a učenike naziva lozama koje moraju ostati s trsom povezane da bi donosile rod. Prema Iv 4, 23 Isus je u razgovoru sa Samarijankom najavio vrijeme kad će se "istinski klanjatelji klanjati Ocu u duhu i istini jer takve upravo klanjatelje traži Otac". Prema Iv 6, 32 u Isusu Bog daje ljudima "kruh s neba, kruh istinski". Ovdje se sam Isus naziva istinskim trsom. U kontekstu četvrtog evanđelja ovim simbolima Isus najavljuje nadomjestak neke religijske zbilje iz Starog zavjeta. Ovdje Isus najavljuje kako je za spasenje nužno ostati s njime.
  Otac ga je učinio trsom na kojem rastu loze Izraela. Kao što mu Otac daje ovce koje u njemu prepoznaju i prihvaćaju dobrog pastira, tako obrezuje loze na Isusu trsu da donose više roda. Isus čisti učenike po riječi svojoj. To su njegove riječi i djela, sve što je činio i govorio. Potičući učenike da ostanu na njemu kao loze na trsu, Isus traži da trajno prihvaćaju život i ljubav koju im dariva te da u njoj rastu. U govoru o kruhu života Isus je istaknuo da u njemu ostaje onaj koji jede njegovo tijelo i pije njegovu krv (6, 56), a ovdje ističe da donosi mnogo roda onaj vjernik koji zbiljski ostaje u njemu. U r. 5 "bez mene" znači odvojeno od Isusa kao trsa. Bez Isusa ne možemo činiti ništa eshatonski vrijedno, što nadilazi granice vremena i prolaznosti. U r. 6 izrazi "izbace ga" i "usahne" prema grčkom izvorniku su takozvani gnomički aorist ili poslovična izreka koja sadrži radnju što se ponavlja: bilo koji Isusov sljedbenik i u bilo koje vrijeme biva odbačen i izložen sušenju, kad raskine životnu povezanost s izvorištem koje je Isus. Tko ostaje u Isusu, djeluje u svjetlu njegove Riječi. Molitve takvog vjernika (usp. r. 7) bivaju uslišane, jer ih upravlja snagom imena Isusova (usp. 14, 13 i 16, 23), s pouzdanjem i sviješću da prosi ono što je "po volji njegovoj" (1 Iv 5, 14).
  Budući da učenici u svijetu nastavljaju Isusovo poslanje, takvom povezanošću s njime kao trsom oni proslavljaju Oca nebeskog. Oni trebaju donositi duhovni rod u povijesnom svijetu. Što to više čine; više proslavljuju Boga. Redak 8 ovog odlomka temelj je misijske djelatnosti prema četvrtom evanđelistu. Isus je tokom mesijanskog djelovanja proslavljao Oca. Odlaskom u nasilnu smrt iz vjernosti prema Ocu i ljudima, njegovo povijesno poslanje prestaje, ali se nastavlja u Crkvi i po Crkvi kao zajednici učenika. Otac se proslavljuje jednako po njegovoj vjernosti Sinu kao i po njihovu evangelizatorskom djelovanju u svijetu.
  Ova nas misa podsjeća da je povezanost s Isusom i međusobno duhovni temelj plodnog djelovanja Crkve u svijetu. Tu povezanost možemo uvijek produbljivati i pročišćavati.

prof. dr. Mato Zovkić