Današnje nam evanđelje prikazuje Isusa kao iscjelitelja u toku "radnog dana u Kafarnaumu" koji za svoju glavnu zadaću smatra propovijedanje evanđelja o dostupnom i prisutnom kraljevstvu Božjem.
  U Šimunovoj kući on ozdravlja Šimunovu punicu tako što je "prihvaća za ruku i podiže s postelje" (r. 31). Ona nastavlja posluživati goste među kojima je i Isus. Uvečer tog dana Isus se našao pred vratima Šimunove kuće radi mnoštva ljudi. Sjećajući se njegova nastupa u sinagogi Kafarnauma kad je propovijedao te opsjednutog bolesnika oslobodio zlog duha, ljudi su "nagrnuli k vratima" (r. 32) da ga opet vide i čuju. Među prisutnima našli su se i bolesnici i to "mnogi i razne im bolesti" (r. 34). Isus ih ozdravlja. Sutradan napušta Kafarnaum da bi i u drugim mjestima Galileje propovijedao evanđelje i izgonio zle duhove.
  Starozavjetna podloga današnjem evanđelju je Jobova jadikovka nad vlastitom bolešću: "Mjeseci me jada tako zapadoše i noći su mučne meni dosuđene. Liježući pomišljam: 'Kad li ću ustati'. I dižući se: 'Kad ću večer dočekati'" (r. 3-4). To je gorko iskustvo bolesnog muža kojemu se žena rugala što je unatoč bolesti obolio, a prijatelji ga optužili da mora biti tajni grešnik kad mu je Bog pripustio strašnu bolest. Poglavlja 6. i 7. ove mudrosne knjige su pjesnički iskaz bolesnikove patnje sa sviješću da ga ljudi ne žele ili ne mogu razumjeti.
  Ova misna čitanja prikazuju nam Isusa iscjelitelja koji posvećuje osobnu pažnju bolesnicima. On u svom ministeriju sigurno nije izliječio sve bolesnike koje je susreo, ali jest sve susretao s ljubavlju. Time je uprisutnjivao kao dobri pastir Božju brigu za sve ljude, posebno za nemoćne. On u današnjem evanđelju zabranjuje zlim dusima govoriti "jer su ga znali" (r. 34). Dok ovakvog Isusa u današnjoj misi dublje upoznajemo, pitajmo se kako mi susrećemo bolesne u svojoj neposrednoj blizini i po bolnicama. Savršeni aparati i lijekovi nikada ne mogu nadomjestiti osobni susret s bolesnicima. Znademo li bolesnike ne samo prihvaćati, nego s njima patiti, suosjećati. Ispružena ruka nad bolesnikom ili druga prijateljska gesta ne liječi uvijek, ali vraća nadu i pomaže da bolesnici podnose bolest oslanjajući se na onoga koji je iscijelio Petrovu punicu i kafarnaumske bolesnike.

Noći su mučne meni dosuđene (Job 7, 1-4. 6-7)

  Knjiga o Jobu samo na početku (gl. 1-2) i na kraju (42, 7-17) govori o Jobovu stradanju i oporavku. Sva ostala poglavlja (3-31) govore u pjesničkom obliku o zagonetnoj patnji pravedna i pobožna čovjeka. Tu tajnu Job ne želi rješavati dotadašnjim vjerničkim mišljenjem prema kojemu je bolest kazna Božja za grijehe pojedinca javne i tajne ili za zlo koje su učinili članovi njegove obitelji. Dok su drugi ljudi njegova vremena od Boga očekivali spasenje u obliku dobra zdravlja i materijalnih dobara, Job je čeznuo za osobnim prijateljstvom s Bogom koje se ne temelji na izmjeni darova nego na zajedništvu osoba i ljubavi.
  U ovom odlomku Job u bolesti daje oduška svojoj tjeskobi. Prijatelj Elifaz tvrdio je ranije kako Bog pobožna čovjeka uvijek izbavlja od bolesti i životnih opasnosti (5, 17-27). Sada Job odgovara da Elifazova teologija nije utemeljena na zbiljskom uvažavanju ljudskih nevolja. Za Joba je život u bolesti sličan vojničkom, nadničarskom i ropskom. U ono doba prisilom se išlo u ratovanje, nadničari su mogli zaraditi samo za jedan dan ishrane svojoj obitelji, robovi su zauvijek ostajali vlasništvo svojih gospodara. Bolesnikov život je kao vojničko ratovanje, kao nadničarevo kopanje svakog dana iznova, kao želja umorna roba da sjedne u hladovinu, a mora cijeli dan raditi po žegi.
  Job se žali da su ga zapali mjeseci jada i noći muke. To je bolest koja ne prolazi, a smrt se ne nazire. Po noći ne može spavati i zato uvečer razmišlja kad će svanuti. Po danu mu je teško i priželjkuje večer. On svoj život uspoređuje s čunkom koji hitra tkalja vješto prebacuje kroz osnovu platna što ga tka. Svakim prolazom čunka s jedne na drugu stranu dodaje se jedna nit platnu što biva tkano, ali svakog časa netko može prekinuti nit pa nestaje potke. "Spomeni se" u r. 7 je Jobova molitva Bogu da mu pomogne dok ne bude prekasno. U bolesti uviđa da mu je "život samo lahor" te da nema izgleda da bi mu oko opet "vidjelo sreću". On zna da ga Bog i u bolesti ljubi pa u ime te ljubavi prosi pomoć.
  Psalam 147, iz kojeg je današnji pripjev, hvalospjev je Bogu koji ima sućuti prema nevoljnima (r. 1-6), daje kišu svake godine (r. 7-11) i štiti svoj narod dajući mu objavu (r. 12-20). Za današnji pripjev uzeti su stihovi iz prvog dijela Psalma 147 s pozivom da hvalimo Boga zato što "on liječi one koji su srca skršena i povija rane njihove" (r. 3).

Jao meni ako evanđelja ne navješćujem (1 Kor 9,16-19. 22-23)

  U Prvoj Korinćanima Pavao moli vjernike da se svojom vjerničkom i ljudskom slobodom tako služe da ne sablažnjuju niti smućuju bližnje. U devetom poglavlju iznosi osobni primjer odricanja od apostolskih prava da ne bi bio na teret zajednici kojoj propovijeda. Drugi su misionari tražili da ih zajednica uzdržava, a neki su čak vodili vlastitu suprugu da im proviđa osnovne usluge oko rublja i jela. Pavao se odrekao toga prava te radio vlastitim rukama kroz 18 mjeseci misionarskog boravka u Korintu i tako uzdržavao sebe i suradnike. Bio je po zanimanju šatorar i našao uposlenje kod Akvile i Priscile, židovskog bračnog para koji je god. 49. doselio iz Rima u Korint zato što je car Klaudije naredio izgon uglednih Židova povodom svađa o Kristu (usp. Dj 18, 1-3).
  U današnjem čitanju na to Pavao misli kad kaže: "Koja mi je dakle plaća? Da propovijedajući pružam evanđelje besplatno ne služeći se svojim pravom u evanđelju" (r. 18). On svečano izjavljuje da mu je dužnost navješćivati evanđelje (r. 16) i klikće: "Jao meni ako evanđelja ne navješćujem!" Za "dužnost" stoji u grčkom izvorniku izraz ananke koji znači i "potrebu, unutrašnji poticaj, silu". Prihvativši kršćanstvo Pavao je osjetio da ga ono životno ispunjava; propovijedanje evanđelja za njega je isto što i biti istinski kršćanin. Kad bi prestao propovijedati, prestao bi biti kršćanin, a tada bi osjetio unutarnju prazninu kao što je osjetio Jeremija kad je zbog suprotstavljanja sunarodnjaka pokušao neko vrijeme napustiti proročki poziv (usp. Jr 20, 9-10). U tom unutarnjem zadovoljstvu i duhovnoj potrebi za propovijedanjem evanđelja Pavao je vidio Božje djelovanje u sebi. Vjerovao je da vršenje volje Božje donosi pravu sreću na dug rok.
  U propovijedanju se prilagođavao Grcima i Židovima pa s ponosom ističe: "Sam sebe svima učinih slugom da ih što više steknem" (r. 19). Razumije se, radilo se o pridobivanju odraslih za Krista, a ne o "sticanju" za sebe. Zagonetna izreka "Svima bijah sve da pošto poto neke spasim" (r. 22) je najprije priznanje neuspjeha, jer nisu svi prihvatili njegov poziv na krsni pristanak uz Isusa. "Spasiti" ovdje znači "uključiti se u zajednicu onih koji vjeruju da je Krist jedini Spasitelj". To još nije konačno spasenje, jer treba se truditi oko vjernosti Kristu do kraja života. To nije ni osuda na pakao sviju koji se nisu krstili. Pavao se tim pitanjem uopće nije bavio nego poticao vjernike na zahvalnost za priključenost Kristu i Crkvi. Nadajući se životu vječnom Pavao kaže na kraju današnjeg odlomka: "A sve činim poradi evanđelja da bih i ja bio suzajedničar u njemu" (r. 23). Svoju zahvalnost Bogu za vjeru on iskazuje nudeći ljudima šansu da se pridruže Kristu i Crkvi. U isto vrijeme on misli na eshatonsko zajedničarenje vjernika u vječnosti.

Bijahu mnogi i razne im bolesti (Mk 1, 29-39)

Ovaj odlomak je nastavak i završetak Isusove "radne" subote u Kafarnaumu. Sadrži tri manje cjeline:
- ozdravljenje Petrove punice u kući (r. 29-31);
- ozdravljenje mnogih pred vratima kuće (r. 32-34);
- odlazak na propovijedanje i liječenje u drugim mjestima (r. 35-39).
  Četiri prva učenika prate Isusa u Petrovu kuću. Tu leži bolesna žena koja je Petrova punica. Isus je u sinagogi ozdravio bolesnog muškarca. Sada ozdravlja bolesnu ženu i tako pokazuje jednako poštovanje prema muškarcima i ženama u bolesti. Osobna pažnja posebno se očituje time što Isus bolesnicu uzima za ruku i diže je. Ona ozdravlja, a zatim poslužuje kod stola. Ovdje se Isus objavljuje kao subrat svakog patnika, jednostavni iscjelitelj koji bolesnici poklanja dužnu pažnju i vraća joj nadu u ozdravljenje. Mi ne možemo svojim bolesnicima vraćati zdravlje, ali možemo s njima pažljivo postupati i razgovarati.
  Ozdravljena žena odmah poslužuje. Kao žena, uzvraća i pomaže onako kako može. U ovoj napomeni Marko želi potaknuti kršćane na služenje unutar Crkve i u svijetu.
  Pred vratima Šimunove kuće Isus uvečer ozdravlja mnoge bolesnike od različitih bolesti. Marko ovdje uopćava kad kaže da se skupio "sav grad" pred vrata jedne kuće te da je Isus ozdravio sve prisutne bolesnike i opsjednute. Bio je to malen grad na obali jezera, s malim prostorom pred kućama. Zato nisu mogli svi stanovnici stati pred vrata kuće niti svi bolesnici biti doneseni. Ovom generalizacijom ili uopćavanjem Marko hoće reći da je Isus otvoren za sve, ne pravi razliku. Iz prethodnog događaja u sinagogi jasno je što su zli dusi htjeli o Isusu govoriti pa im on zabranio. Željeli su razglašavati da je on "Svetac Božji" (r. 24) s kojim nastupa kraljevstvo Božje (r. 15). Isticanjem ove Isusove zabrane Marko se obraća vjernicima u svojoj povijesnoj i budućim zajednicama Isusovih sljedbenika. Neki bi željeli pobožnost nakićenu čudesima, ekstazama, ukazanjima. Isus upozorava protiv takve lažne pobožnosti.
  Rano ujutro Isus se povlači u osamu na molitvu. Iako ne piše što je Isus molio, iz konteksta možemo naslutiti. Tražio je od Oca svjetlo za svoje mesijansko djelovanje. Ljudi bi željeli Mesiju čudotvorca i političara. Iza molitve Isus odlučuje napustiti Kafarnaum, što znači da je u molitvi spoznao volju Božju za svoje daljnje djelovanje. Starozavjetni molitelji često su zorom izlazili na molitvu: "Jahve, zorom glas mi već čuješ, zorom ti već lijem molitve u nadi čekajuć" (Ps 5, 4). Molitelj iz Ps 88, 14 kaže "da prije jutra molitvom" Boga pretječe. Isus je odrastao na starozavjetnoj psalamskoj molitvi i zato je rado molio u jutarnjim satima.
  Petar "ometa" Isusa u molitvi i nagovara ga da se vrati u Kafarnaum te nastavi započetu djelatnost sada kad ga "svi traže" (r. 37). Mnoštvo traži Isusa sluteći da je on Mesija, ali pri tome želi da bude Mesija po željama naroda. Takvim željama podliježu i prvi učenici, ali Isus ne popušta. Ne podliježe aktivizmu bez provjeravanja svojih čina pred Bogom u molitvi. Za njega je glavni "posao" naviještanje evanđelja o bliskom kraljevstvu Božjem. Propovijedajući takvo evanđelje u novim mjestima pokrajine gdje je odrastao on postaje Mesija dostupan i otvoren svima ljudima.
  Kao sljedbenici Isusa otvorenog svima, i posebno pažljivog prema bolesnicima, nastojmo i mi pružati ljudima ruke da se dižu sa svojih životnih postelja.

prof. dr. Mato Zovkić