riječima o Riječi

5. korizmena nedjelja






Isus osuđuje nemoralne tužitelje i spašava osuđenike

  Treća, četvrta i peta korizmena nedjelja u obnovljenoj liturgiji mogu se uzeti i za "slavlje provjere" odraslih kandidata koji se kane krstiti u uskrsnoj noći. Ako takvih kandidata ima u našim župama, predvodnik liturgije može danas uzeti posebnu misu za to predviđenu (Misal str. 653) te i čitanja odabrati koja odgovaraju kandidatima i prisutnoj zajednici. Cilj je treće "provjere" da katekumeni, ohrabreni od svećenika i već krštenih članova župe, steknu "duh pokore, osjećaj za otajstvo grijeha i smrti te nadu sinova Božjih u život vječni" (Inicijacija, 63). Kršteni trebaju u toj liturgiji doživjeti radost svoga krštenja i moliti za one koji će se krstiti.
  Misne molitve ove nedjelje uvode nas dublje u otajstvo muke Kristove, jer u zbornoj ističemo vjeru da se Sin Božji iz ljubavi predao u smrt za svijet i molimo da Božjom pomoću odvažno stupamo putem njegove ljubavi. Misna čitanja podsjećaju nas da nam Bog svima nudi nov početak u Kristu. Prvo čitanje je utješna propovijed proroka iz babilonskog sužanjstva koji obeshrabrenim sunarodnjacima pomaže da uvide kako Bog čini nešto novo. U drugom čitanju sužanj Pavao ističe da sve smatra otpadom radi životnog "spoznanja Isusa Krista".
  Evanđelje donosi zgodu o preljubnici koju Isus oslobađa od krvoločnih tužitelja. On se tada nalazio u Jeruzalemu, u posljednjem tjednu svoga mesijanskog djelovanja. Znao je da je odluka o njegovoj preranoj smrti već donesena. Božanski osuđenik spašava grešnicu od nemoralnih tužitelja koji revnuju za slovo Zakona, a namjerno zatvaraju oči pred duhom Zakona i ne pitaju kaje li se žena za svoj grijeh. Tražeći smrt preljubnice tužitelji su zapravo zataškavali u sebi vlastite preljube i druge grijehe. Ova zgoda zove nas na ponizno priznavanje vlastite grešnosti prije nego upremo prstom u one koji zagađuju našu okolinu svojim drogama, pijanstvom ili seksualnim razvratom.

Evo činim nešto novo; već nastaje (Iz 43, 16-21)

  Ovaj odlomak je jedna od "pjesama obećanja" u središnjem dijelu Izaijine knjige koji sadrži propovijedi proroka iz babilonskog sužanjstva. Tema mu je kreativno sjećanje na prošlost Izraela radi nade u budućnost koju Bog sprema. Osnovno obilježje izraelske tradicije i povijesti jest "spominjati, prenositi i naviještati Božje spasotvorne akcije" (L. Alonso Schokel: Profetas I, 295). Međutim, Izraelci u sužanjstvu spominjali su svoju prošlost samo da zaborave gorku sadašnjost i da dublje tonu u očaj. Prorok ih ovdje uči da to spominjanje može i treba biti izvor nade u novu budućnost.
  "Koji put po moru načini i stazu po vodama silnim" je podsjećanje da je Bog proveo svoj narod iz Egipta kroz vodu Mora trstike, kako kaže hebrejski tekst, a prijevod Sedamdesetorice to pretvorio u Crveno more. Egipatske konjanike Bog je o prvom Izlasku potopio u silnim vodama. On može slomiti i babilonsku silu prilikom drugog Izlaska. "Evo činim nešto novo; već nastaje" je poticaj na budnije praćenje međunarodnih zbivanja. U doba kad ovo prorok govori u Perziji već vlada mladi kralj Kir koji se buni protiv svoga gospodara medijskog kralja Astijaga i uskoro će zakucati na vrata Babilona. Po njemu Bog sprema povratak Židova u zemlju djedova. Za taj povratak on će "napraviti put u pustinji, a staze u pustoši", jer povratnici trebaju proći kroz Sirsku pustinju. Novi izlazak bit će čudesniji od prvoga.
  Ovo čitanje u našoj misi poticaj je na otvoreno promatranje povijesnih prilika i prepoznavanje Božjeg djelovanja u svijetu. Kakogod izgledalo okrutno i beznadno u današnjem svijetu, Biblija nas uči da Bog u njemu aktivno djeluje. Nov početak je moguć - u moralnom i strukturalnom pogledu.

Da Krista steknem i u njemu se nađem (Fil 3, 8-14)

  Treće poglavlje Fil je Pavlov napad na judaizantske protivnike koji i nakon krsnog pridruženja Kristu i Crkvi hebrejski vrednuju obrezanje i farizejsku tradiciju. Pavao ističe da je "poradi Krista" počeo smatrati gubitkom sve što mu prije krštenja bijaše dobitkom (r. 7).
  Naš odlomak počinje Pavlovom svečanom izjavom da čak sve smatra gubitkom "zbog onog najizvrsnijeg, zbog spoznanja Isusa Krista" (r. 8). U židovstvu se oslanjao na vlastite zasluge koje izlaze iz vršenja Zakona. Kad je otkrio Krista raspetog i uskrslog, na nov način gleda svoju prošlost i budućnost. On "zna Krista" u biblijskom smislu riječi: zahvalno osjeća da ga je Bog po vjeri u Krista pripustio u svoje prijateljstvo i u tom "znanju" želi ostati.
  Međutim, on želi rasti u takvom znanju. Želi sve više sticati Krista i "u njemu sebe nalaziti". Otkako je upoznao po vjeri Krista, i sebe na nov način poznaje jer sve prosuđuje iz perspektive životne pridruženosti Kristu. Svako lutanje daleko od Krista on smatra i lutanjem od pravoga sebe. "Ne bih li kako, suobličen smrti njegovoj, prispio k uskrsnuću od mrtvih" je slika vjernikova životnog putovanja između uskrsnuća Kristova koje je prošli događaj i osobnog uskrsnuća pojedinog čovjeka koje je budući događaj. Pavlov izraz "ne bih li kako" u r. 12 nije znak očaja ili sumnje u dostižnost spasenja. To je polemika protiv judaizanata koji tvrde da je spasenje moguće izvan Krista. Apostol ne sumnja u Boga, nego u svoju sportsku usmjerenost prema jedincatom cilju.
  Pri kraju današnjeg odlomka Pavao uspoređuje svoj i svaki vjernički život s atletskim utrkama iz grčkih sportskih igara. Na njima nitko nije unaprijed dobivao pobjedničku slavu, nego se trebao dokazati zbiljskim natjecanjem. Utrke su organizirali i nadgledavali tzv. atlotete, a nagrade su dijelili posebni suci zvani helanodiki. Za Pavla je sam Bog nadglednik životne igre, a djelitelj nagrada je Krist Gospodin. Apostol priznaje da nije dopro do savršenstva; ne želi počivati na lovorikama prošlosti. Hiti "k cilju, k nagradi višnjega poziva Božjega u Kristu Isusu". Dok drugdje u Pavlovim poslanicama "poziv" znači poziv na vjeru u crkvenoj zajednici, ovdje je to poziv na neizgubivo zajedništvo vječnog života s Bogom.
  Ovim nas odlomkom Pavao potiče na neprestani rast u novom životu koji nam je darovan u krstu i drugim sakramentima. Podsjeća nas da smo sportaši koji ne smiju živjeti od slavne prošlosti.

Tko je bez grijeha, neka prvi baci kamen (Iv 8, 1-11)

  Zgoda o preljubnici ušla je u kanon Novoga zavjeta kao sastavni dio četvrtog evanđelja, ali se po sadržaju više uklapa u treće evanđelje. Luka je naime teolog Isusova milosrđa prema ženama i oproštenja koje Bog po Isusu nudi svima ljudima. Neki stari rukopisi stvarno donose ovu zgodu iz Lk 21, 38 gdje je istaknuto da je Isus u posljednjem tjednu svoga djelovanja danju učio u hramu, noćivao na Maslinskoj gori, a narod je hrlio da ga sluša. "S ovom povijesnom okolnošću, ovaj događaj dobiva još veće značenje. Onaj koji vidi da je osuđen na smrt, spašava drugu osobu osuđenu na smrt" (A. Augustinović: Povijest Isusova 2, 217).
  Bilo da se događaj zbio o Blagdanu sjenica, kako izlazi iz Ivanova konteksta, bilo da se zbio pred Pashu, kako izlazi iz Lukina konteksta, važno je da su vanjske prilike u svetom gradu mogle biti povod za takav grijeh udate žene. Jeruzalem je bio grad s oko 40.000 stanovnika u Isusovo doba, a za velike blagdane znalo se sabrati do 500.000 hodočasnika. Spavalo se po vrtovima, ulicama i dvorištima. Za razumijevanje zgode ključan je r. 6: "To govorahu samo da ga iskušaju pa da ga mogu optužiti". Muž ove žene mogao je namjestiti stupicu da ima sigurne svjedoke preljuba i posluži interesima teološke partije u koju je sam spadao. Tužiteljima nije važna osoba grešnice pa ni Isusa: oni su samo sredstva u klopki koju namještaju. Onih godina Židovi nisu imali pravo izvršavati smrtnu osudu, ako to ne potvrdi rimska vlast. Ako Prorok iz Galileje ne osudi preljubnicu, krši židovske propise prema kojima za društveni zločin slijedi društvena kazna. Ako je osudi, tužit će ga Rimljanima kao političkog buntovnika.
  Isus na upit pismoznanaca i farizeja ne odgovara odmah nego se saginje i piše prstom po tlu. Postoje maštovite pretpostavke što je sve mogao pisati. Najjednostavnije je pretpostaviti da je Isus namjerno odvratio pažnju od optužbe i time pokazao tužiteljima da ne trebaju žuriti. Pisanjem je osudio njihovu nasilnu revnost. Da je evanđelist smatrao važnim sadržaj pisanja, napomenuo bi što je Isus pisao. Prisilivši ih prividnom nepažnjom da ponove optužbu Isus ih je podsjetio na njihovu okrutnost. Oni su smatrali da je prvotna dužnost sudaca osuditi prekršitelje, a Isus je svoj autoritet upotrebljavao da grešnike uljuđuje i izvodi na pravi put.
  Da bi pokazao kako Bog i grešnicima nudi spasenje, Isus dobacuje tužiteljima: "Tko je od vas bez grijeha, neka prvi baci na nju kamen". Nastavio je pisati. Tada je morala nastati grobna tišina oko Isusa. Kao usput, evanđelist primjećuje: "...stadoše odlaziti jedan za drugim počevši od starijih" (r. 9). Oni su imali duži ljudski, ali i grešnički staž. Vjerojatno su znali za prekršaje šeste zapovijedi jedni drugih, a i za druge grijehe. Uz to su bili svjesni da pred Isusovim pogledom ne mogu sakriti svoju nutrinu. Povukli su se da dadnu primjer mladima. Nakon toga "relicti sunt duo, miseria et misericordia - ostalo je dvoje: bijeda i milosrđe" (Augustin). Isusov stav prema grešnicima nije osuda i prezir, nego ljubav i poštovanje koje je grešnicima ulijevalo volju da se obrate.
  U opomeni: "Idi i odsada nemoj više griješiti" vidimo da Isus ne odobrava preljub. Žena je zaista sagriješila protiv Boga i protiv svoga muža. Daje joj novu šansu i vjeruje da ona može, uz Njegovu podršku, početi iznova. U ženinu odgovoru: "Nitko, Gospodine" uključena je vjera u Isusovo mesijanstvo i sinovstvo. Prorok iz Galileje od tada nije za nju više nepoznati učitelj nego Gospodin koji ju je izbavio od sigurne smrti i omogućio joj da se iščupa iz duhovnog gliba u koji je zapala.
  S njome i mi danas priznajemo Isusa za svoga Gospodina. Svjesni vlastite grešnosti, zahvaljujemo mu što nam nudi novu šansu i prosimo snagu da ne budemo okrutni suci svojih bližnjih, makar kao vjernici i morali ne odobravati grijehe.
prof. dr. Mato Zovkić