4. uskrsna nedjelja
Pastir dobri usred svoga stada
Liturgijska obnova Drugoga vatikanskog koncila omogućila je da na današnju nedjelju, u sve tri liturgijske godine, za evanđelje imamo dio Isusova govora o dobrom Pastiru. U liturgijskoj godini A imamo odlomak Iv 10, 1-10 gdje se Isus predstavlja kao dobri Pastir kojega glas ovce poznaju. U liturgijskoj godini B slijedi nastavak iz Iv 10, 11-18 gdje se predstavlja kao Pastir koji sabire ovce u Božji ovčinjak i polaže za njih svoj život. U ovoj liturgijskoj godini C imamo završetak govora u kojem Isus ističe da pozna svoje ovce i one idu za njim.
Radi ovoga evanđelja unesena je i u današnje misne molitve biblijska slika o Pastiru i ovcama. U zbornoj prosimo da stado vjernika prispije onamo kamo ga predvodi hrabri Pastir. U popričesnoj zovemo dobrim pastirom Oca nebeskog i molimo da pogleda svoje stado, otkupljeno dragocjenom krvlju njegova Sina te da nas vodi na svoje vječne pašnjake. Isus je dobri Pastir koji je u toku svog mesijanskog djelovanja uprisutnjivao pastirsku brigu Božju za ljude. Iz svog uskrsnog, proslavljenog stanja on i dalje ostaje naš dobri Pastir koji nas kroz povijest sabire u Crkvu, hrani svojom riječju i sakramentima i vodi prema vječnim Očevim pašnjacima.
Ova nedjelja dobrog Pastira slavi se i kao međunarodni dan duhovnih zvanja. Oni koji u redovničkom i svećeničkom zvanju izbliže nasljeduju Krista neoženjenog iz vjerskih motiva, Ocu poslušnog i ljudima otvorenog uprisutnjuju Isusovu pastirsku zadaću u Crkvi i svijetu kroz povijest. Danas molimo da u svom zvanju ustraju oni koje je Bog pozvao u redovnike, redovnice i svećenike. Molimo za sve koji se za duhovni poziv spremaju i za one koje Bog zove iz današnjih vjerničkih obitelji.
Radi ovoga evanđelja unesena je i u današnje misne molitve biblijska slika o Pastiru i ovcama. U zbornoj prosimo da stado vjernika prispije onamo kamo ga predvodi hrabri Pastir. U popričesnoj zovemo dobrim pastirom Oca nebeskog i molimo da pogleda svoje stado, otkupljeno dragocjenom krvlju njegova Sina te da nas vodi na svoje vječne pašnjake. Isus je dobri Pastir koji je u toku svog mesijanskog djelovanja uprisutnjivao pastirsku brigu Božju za ljude. Iz svog uskrsnog, proslavljenog stanja on i dalje ostaje naš dobri Pastir koji nas kroz povijest sabire u Crkvu, hrani svojom riječju i sakramentima i vodi prema vječnim Očevim pašnjacima.
Ova nedjelja dobrog Pastira slavi se i kao međunarodni dan duhovnih zvanja. Oni koji u redovničkom i svećeničkom zvanju izbliže nasljeduju Krista neoženjenog iz vjerskih motiva, Ocu poslušnog i ljudima otvorenog uprisutnjuju Isusovu pastirsku zadaću u Crkvi i svijetu kroz povijest. Danas molimo da u svom zvanju ustraju oni koje je Bog pozvao u redovnike, redovnice i svećenike. Molimo za sve koji se za duhovni poziv spremaju i za one koje Bog zove iz današnjih vjerničkih obitelji.
Svjetlost poganima, na spasenje do nakraj zemlje (Dj 13, 14. 43-52)
Ovaj odlomak dio je Pavlova nastupa među Židovima Antiohije pizidijske. Iako je Pavao prije toga misionarski prokrstario otok Cipar te grad Pergu pamfilijsku na maloazijskoj obali, Luka tek od njegova nastupa među Židovima Antiohije pizidijske čini nastupni govor. Pavao je u svakom novom mjestu svoga misijskog djelovanja najprije tražio Židove te njima dokazivao da se na Isusu iz Nazareta ispunjavaju obećanja o Sinu Davidovu. Tek kad više nije bilo zainteresiranih židovskih slušatelja, prelazio je među pogane. Počeo je stalnom brigom Božjom za izabrani narod i obećanjima danim Davidu (r. 16-22). Zatim je naglasio da je Isus Spasitelj iz njegova potomstva, jer su se na njegovu mesijanskoma djelovanju, muci i uskrsnuću ispunila proročanstva (r. 23-31). Na kraju je pozvao na vjerničko pridruženje Kristu radi oproštenja grijeha i opravdanja (32-41). U današnjem čitanju imamo reakciju povijesnih slušatelja na Pavlov govor: dok su "mnogi Židovi i bogobojazne pridošlice" prihvatili Pavlov misionarski navještaj, židovski se poglavari ne samo suprostavljaju nego i nagovaraju gradske prvake da istjeraju Pavla i Barnabu iz svog kraja.
Pavao na to najavljuje prijelaz među pogane: "Trebalo je najprije vama navijestiti riječ Božju. Ali kad je odbacujete i sami sebe ne smatrate dostojnima života vječnoga, obraćamo se evo poganima" (r. 46). Pri tome navodi Iz 49, 6, što je izvorno dio druge Pjesme o Sluzi Jahvinu. Taj Sluga osjeća se pozvanim da u razočaranim sunarodnjacima budi nadu i tako ih ponovno sabire kao narod Božji. On, dapače, osjeća da ga Bog šalje i među pogane, kako bi se svi narodi mogli uključivati u spasenje koje Bog nudi. Pogani koji su to čuli i doživjeli "radovali su se i slavili riječ Gospodnju te povjerovaše oni koji bijahu određeni za život vječni" (r. 48). "Ugledne bogobojazne žene", koje zajedno s prvacima gradskim organiziraju izgon misionara, strankinje su koje su prihvatile vjeru u Boga jedinoga, prešle na židovsku religiju. Misionari odlaze u susjedni grad Ikonij, a novokršteni pogani i Židovi ostaju "ispunjeni radošću Duha Svetoga". Iz ovog odlomka vidimo pastirsko služenje misionara koji unatoč teškoćama uprisutnjuju brigu Isusa dobrog Pastira. Značajna je radost kršćana koja je dar uskrslog Krista i njegova Duha.
Jaganjac će biti pastir njihov (Otk 7, 9.14-17)
Poglavlje sedmo Otkrivenja je stanka između otvaranja šestog pečata, koji najavljuje kozmičke nevolje (6, 12-17), i sedmog pečata kojim je najavljen Božji dolazak. Ono sadrži dva Ivanova viđenja: u prvom anđeo opečaćuje na čelu 144.000 Jaganjčevih sljedbenika prije katastrofe (r. 1-8), u drugom se pojavljuje "veliko mnoštvo iz svakog naroda i plemena i puka i jezika" (r. 9-17). Naše čitanje donosi dio drugog viđenja. Cilj je obaju viđenja zaštita Božja nad Crkvom usred nevolja koje dolaze na stanovnike zemlje. Prvo viđenje više ističe sigurnost Božje zaštite u skorim nevoljama, a drugo potrebu ustrajnosti među progonjenim vjernicima.
Protiv onih koji sektaški nastoje broj od 144.000 zapečaćenih iz dvanaest Izraelovih plemena suziti na toliki broj spašenih (koji se na vrijeme uključe u dotičnu sektu?!), u r. 9 vidimo da se taj broj mora razumjeti šire - kao broj univerzalnosti. Među Jaganjčeve sljedbenike na zemlji i u nebu uvrstili su se muškarci i žene iz različitih naroda. Tako su brojni da ih "nitko ne mogaše izbrojiti!"
Krštenici koji su pripušteni u Jaganjčevu pratnju "opraše haljine svoje i ubijeliše ih u krvi Jaganjčevoj" (r. 14). Prvo pranje životnih haljina dogodilo se kad su se dali krstiti, a svako daljnje ubijeljivanje tih haljina pere se na euharistiji, na kojoj se vjernici hrane posvećenim kruhom i vinom. Nad takvim vjernicima Bog će "razapeti svoj Šator". Štitit će ih u vrijeme zemaljske katastrofe i progona. U r. 17 Jaganjac je prikazan kao pastir progonjenih vjernika koji ih vodi na izvore voda života. To je citat iz Ps 23,1-2 u kojem psalmista zahvaljuje Bogu koji kao pastir pase vjernike na zelenim poljanama i prostire im obilan stol svoje riječi. Uskrsli Krist preuzeo je to Božje svojstvo, jer ga je u toku svoga povijesnog ministerija uprisutnjivao svojim postupcima prema bolesnim i raskajanim te prema svima koji su bili gladni riječi Božje. Sam Bog obrisat će svaku suzu s lica progonjenih Jaganjčevih sljedbenika. - Ovo čitanje podsjeća nas da je proslavljeni Krist i danas naš dobri Pastir koji nam omogućuje da peremo svoje životne haljine u krvi njegovoj te nas vodi na izvore životne vode. Iz svog uskrsnog stanja on to čini i po vidljivim pastirima koji crkvenoj zajednici svjedoče duhovne vrednote svojim osobnim životom i svojom službom.
Ja ih poznajem i one idu za mnom (lv 10, 27-30)
Ovaj kratki odlomak govora kojim se Isus predstavio povijesnim slušateljima kao Pastir dobri pretpostavlja cijeli govor. Prvi dio govora Isus drži o blagdanu Sjenica, u vrijeme kojeg je svijetlio iz hramskog dvorišta veliki svijećnjak po cijelom Jeruzalemu. Tom zgodom Isus se proglasio svjetlom svijeta (usp. Iv 7, 1-2; 8, 12). U toku tog blagdana Isus je vratio vid slijepcu od rođenja kojega su farizeji ubrzo izbacili iz sinagoge radi vjere u Isusa, a Isus proglasio slijepcima njih koji misle da vide (usp. Iv 9, 38-40). Isus je znao da su veliki svećenici njegova vremena dobivali tu službu uz potvrdu poganske rimske vlasti, koju su često potkupljivali. Zato se u alegoriji o dobrom Pastiru predstavio kao vrata ovcama, a one koji dolaze mimo njega proglasio kradljivcima (10, 9-12).
Završni dio govora održao je Isus oko tri mjeseca kasnije, o blagdanu Posvete hrama koji se slavio sredinom prosinca. Bio je to spomen na svečano otvaranje očišćenog hrama u doba makabejskog ustanka god. 165., nakon što je ovo središte židovskog monoteizma bilo okaljano od strane nasilnog poganskog vladara Antioha IV. Epifana. Bila je zima i Isus je poučavao na istočnoj strani hramskog dvorišta, u Salomonovu trijemu (10, 22-23). Naš današnji odlomak odgovor je Isusa na izravno pitanje je li on Krist. On se poziva na djela koja čini u Očevo ime i predbacuje Židovima da ne vjeruju zato što nisu od njegovih ovaca. U r. 14 već je istaknuo da On pozna svoje ovce te da ovce poznaju njega. Sada to ponavlja. "Poznavati" ovdje znači kod Isusa razabirati tko je pravi vjernik, a kod vjernika slijediti Isusa. Isus poznaje i u smislu da vidi duhovne potrebe svakog pojedinog te mu daje duhovnu hranu kakva mu zbiljski treba i koristiti. On daje vjernicima život vječni (r. 28). Taj izraz podsjeća na govor o kruhu života: "... tko vidi Sina i vjeruje u njega, ima život vječni" (6, 40.47-48). Isus na kraju ističe da mu vjernike nitko neće ugrabiti iz ruke zato što mu ih daje Otac, a on i Otac su jedno.
Sabrani oko Isusa dobrog Pastira danas zahvalno slušamo njegov glas, svjesni da nas on poznaje iznutra i spremni da idemo za njim.
prof. dr. Mato Zovkić