4. korizmena nedjelja
Kakvu sliku o Bogu imamo i svjedočimo?
Ulazna pjesma današnje mise uzeta je iz Iz 66, 10-11: "Veseli se, Jeruzaleme...". Po ulaznoj pjesmi ova se nedjelja u starini zvala Laetare i predstavlja radosni predah u korizmenoj pokori. Može se uzeti misnica ružičaste boje mjesto ustaljene ljubičaste.
U ovoj liturgijskoj godini za evanđelje imamo parabolu o milosrdnom ocu i dva različita sina. Značajan je uvod u parabolu: kad su se oko Isusa okupljali carinici i grešnici da ga slušaju, farizeji su Isusu prigovarali što prima grešnike i s njima sjeda za stol. Tada Isus izriče parabolu koja je najdivniji teološki traktat o Božjem milosrđu. Iz nje izlazi da je ispravniju sliku o ocu imao rasipni sin koji je upravo zato smogao snage da mu se vrati. Onaj stariji se ljutio što je otac milosrdan prema rasipniku.
U zbornoj molitvi ističemo vjeru da nas je Bog pomirio sa sobom po Isusu Kristu i molimo snagu da odanošću i živom vjerom idemo ususret skorim vazmenim blagdanima.
Sabor uči da "ne malu ulogu za postanak ateizma mogu imati vjernici, ukoliko treba reći da zanemarivanjem vjerskog odgoja ili netočnim i pogrešnim izlaganjem nauke ili također nedostacima svoga religioznog, moralnog i socijalnog života pravo lice Boga i religije prije sakrivaju nego otkrivaju" (GS 19).
Zahvalni Bogu za dar vjere, danas se pitamo kakvu sliku o Bogu imamo i kakvog Boga svojim vjerničkim postupcima svjedočimo?
U ovoj liturgijskoj godini za evanđelje imamo parabolu o milosrdnom ocu i dva različita sina. Značajan je uvod u parabolu: kad su se oko Isusa okupljali carinici i grešnici da ga slušaju, farizeji su Isusu prigovarali što prima grešnike i s njima sjeda za stol. Tada Isus izriče parabolu koja je najdivniji teološki traktat o Božjem milosrđu. Iz nje izlazi da je ispravniju sliku o ocu imao rasipni sin koji je upravo zato smogao snage da mu se vrati. Onaj stariji se ljutio što je otac milosrdan prema rasipniku.
U zbornoj molitvi ističemo vjeru da nas je Bog pomirio sa sobom po Isusu Kristu i molimo snagu da odanošću i živom vjerom idemo ususret skorim vazmenim blagdanima.
Sabor uči da "ne malu ulogu za postanak ateizma mogu imati vjernici, ukoliko treba reći da zanemarivanjem vjerskog odgoja ili netočnim i pogrešnim izlaganjem nauke ili također nedostacima svoga religioznog, moralnog i socijalnog života pravo lice Boga i religije prije sakrivaju nego otkrivaju" (GS 19).
Zahvalni Bogu za dar vjere, danas se pitamo kakvu sliku o Bogu imamo i kakvog Boga svojim vjerničkim postupcima svjedočimo?
Prva Pashu u obećanoj zemlji (Jš 5, 9a.10-12)
Prešavši Jordan pod Jošuinim vodstvom, Izraelci su se utaborili u Gilgalu, istočno od Jerihona (Jš 4, 19). "Danas skidoh sa vas sramotu egipatsku" u našem današnjem odlomku znači konačno oslobođenje od egipatskog ropstva, jer su Izraelci zaposjeli obećanu zemlju.
Pasha je bila spomen na izbavljenje iz egipatskog ropstva, novo uprisutnjenje saveza s Bogom; sklopljenog na Sinaju. Ona je bila i produbljivanje uključenosti u saveznički narod Božji sa spremnošću na vršenje zajedničkih obaveza i uživanje zajedničkih prava. Takvu Pashu proslavili su Izraelci odmah po ulasku u obećanu zemlju. Pri tome su jeli plodove te zemlje i te su godine opet počeli pribavljati hranu od poljoprivrednog rada. Prestala je mana koju im je Bog davao za vrijeme prolaza kroz Sinajsku pustinju.
Ovo nas čitanje pripravlja na kršćansku Pashu - Uskrs, kojim slavimo Isusovu pobjedu nad grijehom i smrću te svoje krsno pridruženje Isusu i zajednici krštenih. Mana je slika naše euharistije kojom nas Bog hrani te podržava u savezničkim odnosima s njime i s drugim krštenicima.
Psalam 34, iz kojega je današnji pripjev, u svom prvom dijelu je zahvalnica Bogu kojemu jadnik vapi i on ga izbavlja od svih tjeskoba. To je pjesma svih koji u svom vjerničkom iskustvu otkrivaju dobrotu Božju te zovu druge da kušaju i vide kako je dobar Gospodin.
Je li tko u Kristu, nov je stvor (2 Kor 5, 17-21)
U Drugoj Korinćanima Pavao brani svoju apostolsku službu pred nekim osporavateljima unutar crkvene zajednice i pred "nadapostolima" koji su, izgleda, došli iz Jeruzalema, hvalili se svojim mističnim doživljajima, a Pavlu predbacivali da se prekasno odazvao na vjeru u Krista. Novozavjetne predstojnike naziva "poslužiteljima novoga Saveza, ne slova nego Duha, jer slovo ubija a Duh oživljuje" (3, 6).
U današnjem odlomku zove krštenike na duhovnu obnovu i novo pomirenje s Bogom. On kaže: "Je li tko u Kristu, nov je stvor." Ljudi počinju "biti u Kristu", kad mu se pridruže vjerom i krštenjem. Tada im se ne samo brišu grijesi nego i poklanja dostojanstvo Božjih sinova i kćeri. Apostol dalje podsjeća: "Staro uminu, novo, gle, nasta". Time podsjeća da su među onima koji su počeli živjeti u Kristu prestale stare podjele na napredne Grke i zaostale barbare, muškarce i žene, slobodnjake i robove (usp. Gal 3, 27-28 i Kol 3, 14-11). Snagom Kristove smrti Bog je ljude u korijenu sa sobom pomirio, a to pomirenje biva protegnuto na pojedinu osobu u času krštenja. "Riječ pomirenja" koja je povjerena Apostolu i drugim novozavjetnim služiteljima je misionarsko naviještanje na koje se ljudi slobodno odazivaju.
U današnjem čitanju Apostol se iznova predstavlja kao Kristov poslanik i krštenike zove na novo prihvaćanje izmirenja s Bogom. Time očituje da i krštenici mogu sagriješiti te da u Crkvi postoji mogućnost novog izmirenja s Bogom. Inicijativa uvijek dolazi od Boga. Od čovjeka se traži da je ponizno i raskajano prihvati. Ovo nas čitanje podsjeća na novi naziv za sakrament ispovijedi: to je sakrament izmirenja, a misli se s Bogom i Crkvom koju ranjavamo svojim grijesima. Ovaj sakrament je novo prihvaćanje pomirenja koje Bog nudi, a traži obraćenje. Korizma je vrijeme kada se trebamo pitati kako primamo (i dijelimo) ovaj sakrament? Jesmo li spremni na mir jedni s drugima, jer svi trebamo mir koji može darovati jedini Bog?
Trebalo se veseliti i radovati (Lk I5, 1-2. 11-32)
Petnaesto poglavlje Lukina evanđelja sadrži tri divne parabole o Božjem milosrđu: izgubljena ovca, izgubljena drahma, izgubljeni sin. Naš današnji odlomak donosi uvod u to poglavlje. Luka generalizira kad kaže da su se oko Isusa okupljali svi carinici i grešnici. Hoće reći mnogi. Okupljali su se da ga slušaju, jer su u njegovim postupcima i riječima otkrivali da Bog, u kojeg Isus vjeruje i čije kraljevstvo uprisutnjuje, ni njih ne otpisuje. "Carinici" su bili skupljači poreza koji su rimskoj vlasti davali propisani novac, a onda od žitelja ugonili za sebe i više. Grijeh im je služenje poganskoj vlasti i nepravedno otimanje tuđeg imanja. "Grešnici" su svi ostali koje su službeni teolozi svrstavali među otpadnike, kršitelje Zakona, nemoralne. Farizeji prigovaraju Isusu što takve "prima i blaguje s njima". Oni su tražili strogu odvojenost ritualno čistih i pobožnih od ritualno okaljanih i grešnika. Isus je u tome drugačije postupao. "Primao je" i grešnike jer se osjećao zaduženim da i njima objavljuje Božje milosrđe i ljubav. Blagovao je s njima da im pokaže da ih Bog ne odbacuje, ali traži obraćenje.
Parabolom o milosrdnom ocu i dva različita sina Isus je svojim povijesnim kritičarima odgovorio zašto druguje s grešnicima i potaknuo farizeje da otkriju sličnost između sebe i starijeg sina iz ove parabole.
Parabola je ukorijenjena u pravnim propisima iz Pnz 21, 17, gdje je određeno da otac daje prvorođencu dvije trećine imanja, a svim ostalim sinovima jednu trećinu. Razlog je da se ne usitnjavaju poljoprivredna imanja. Mlađi je sin i tako znao da mu nema ostati na očinskom imanju. Ono što bi mu pripalo po očevoj smrti traži odmah s namjerom da negdje u tuđini savije sebi gnijezdo po svom ukusu. Nevolja je što "otputova u daleku zemlju i ondje sve spiska živeći razvratno" (r. 13). Prema izvornom izrazu, ludo je potrošio novac ne vodeći računa o svojoj budućnosti. Kasnije će stariji brat to protumačiti: "Ovaj tvoj sin koji s bludnicama proždrije tvoje imanje..." On ne priznaje brata za svoga i namjerno uvećava njegovu grešnost: ne samo što je ludo potrošio nego je trošio na nemoralne užitke. Rasipni je sin u tuđinu ponio ispravnu sliku o ocu. Da nije iz djetinjskih sretnih dana doživljavao oca kao dobrog i milosrdnog, ne bi ni pomišljao da mu se vrati. Da je znao kako će otac zlobno uživati u njegovu poniženju, kao što je to činio stariji brat, ne bi poželio pokajati se i doći ocu. Iako je grešnik, sačuvao je ispravnu sliku o ocu.
U r. 24 otac ga ponovno prima za sina te naređuje da se pripravi gozba u znak radosti što se vratio sin koji "bijaše mrtav i oživje, izgubljen i nade se". R. 24 i 32 su refreni u dva dijela parabole. Prvi put otac to govori slugama s kojima dijeli radost nad povratkom sina. Drugi put razočaranom starijem sinu koji odbija sudjelovanje na gozbi u čast raskajanom bratu.
Otac iz parabole slika je Boga. Sin je u tuđini morao pasti svinje poganskog gazde. Za pravovjernog Židova svinja je nečista životinja od koje meso nije dopušteno jesti. Beskrajno je poniženje Židova koji mora uzgajati nečiste životinje za gozbu poganima. Otac s radošću čezne za povratkom odlutalog sina: "Dok je još bio daleko, njegov ga otac ugleda, ganu se, potrča, pade mu oko vrata i izljubi ga". Ovo znači da Bog ljubi grešnika a prije nego se on pokaje i obrati. Dapače, ispravna slika o ocu omogućila je grešniku da se počne predomišljati i spremi na povratak ocu. Ljubav Božja omogućuje da se grešnik pokaje i obrati.
Stariji brat ne laže kad govori da je godinama služio oca te da nije prestupio ni jedne od njegovih zapovijedi: On ipak pokazuje da se u očevoj kući osjeća najamnikom te da jedva čeka kad će on postati gazda nad imanjem. Otac mu tumači razloge svoga postupka i naglašava: "Trebalo se veseliti i radovati, jer ovaj brat tvoj bijaše mrtav i oživje; izgubljen i nade se!" To znači da Bog grijeh osuđuje, ali prihvaća grešnika. Povijesno je pod ovim starijim bratom Isus mislio na farizeje koji su se prema grešnicima tako vladali kao da za njih nema povratka u očevu kuću. Isus je ovom parabolom htio sebe predstaviti kao pravog starijeg brata. On se tako vladao prema grešnicima da im je ulijevao volju za povratkom u očinski dom. Radovao se njihovu obraćenju i otkrivao im Boga koji ljubi i prije nego se grešnik obrati.
Razmatrajući ovu parabolu u našoj misi najprije zahvaljujemo Isusu što nam je objavio Boga koji se iskreno raduje povratku izgubljenih sinova i kćeri, Boga koji nas ljubi i prije nego se počnemo kajati. Zahvaljujemo Isusu što je svakome od nas pravi stariji brat u kojeg možemo uvijek imati povjerenja. Ujedno se pitamo, kakvu sliku o Bogu nosimo i svjedočimo? Molimo da se tako vladamo jedni prema drugima i prema "izgubljenoj" braći i sestrama da se vidi kako se isplati ostati u kući očevoj ili se u nju vratiti nakon mučnog lutanja.
prof. dr. Mato Zovkić