Središte je današnje liturgije događaj o dvojici učenika koji putuju u Emaus iz Jeruzalema i prepoznaju Isusa prilikom lomljenja kruha, iako im je već prije "gorjelo srce, dok im je putom govorio, dok im je otkrivao Pisma" (r. 32). Marko prikazuje ovaj događaj vrlo kratko (Mk 16, 12-13). To znači da je Luka već u izvorskoj građi kojom se poslužio našao opširan prikaz događaja te ga preradio vodeći računa o crkvenoj zajednici kojoj je na poticaj Duha Svetoga pisao svoje evanđelje. U r. 17 spominje se da je "jedan od njih, imenom Kleofa" izrazio čuđenje što putnik nije čuo za nepravdu učinjenu proroku iz Nazareta. Crkvena zajednica, koja je u svojim redovima čuvala spomen na ovaj događaj, morala je dobro poznavati Kleofu i zato je u izvještaj dala staviti njegovo ime. Luka je poštivao izvor pa nije dodavao ime drugog učenika.
  Luka je u toku Isusova mesijanskog djelovanja više puta prikazivao Isusov odaziv na gozbe. Prilikom toga on je naviještao Božje milosrđe prema grešnicima te najavljivao da Božje kraljevstvo nastupa i njegovim dioništvom kod stola s različitim ljudima. Na oproštajnoj večeri Isus je istaknuo da više neće jesti s učenicima dok ne dođe kraljevstvo Božje (Lk 22, 16-18). On to sada čini i pokazuje da je kraljevstvo Božje nastupilo po njegovoj smrti i uskrsnuću. Oprašta svojim obeshrabrenim i otpalim učenicima. Vraća ih natrag na učenički put svjedočenja. Na tom putu prepoznavat će ga živoga kad god se u Crkvi tumači Pismo kad god se lomi euharistijski kruh i kad god gostoljubivo bivaju primani Božji putnici.
  Za prvo čitanje imamo dio Petrova govora židovskim hodočasnicima u Jeruzalemu na Duhove: Bog je Raspetoga uskrisio i taj spasenjski događaj tiče se svih ljudi. Za drugo čitanje imamo odlomak iz Prve Petrove u kojem nas sveti pisac potiče da "vrijeme proputovanja" proživimo bogobojazno, jer je uskrsnućem Isusovim naša vjera i nada usmjerena na Boga.
  Ove nedjelje obnavljamo vjeru da smo Crkva Božja na putu zemaljskom. Krist nam se pridružuje na našem životnom putovanju i traži da ga prepoznajemo u liturgiji Crkve i u svjedočkom djelovanju krštenika.

Bog ga uskrisi oslobodivši ga groze smrti (Dj 2, 14.22-28)
 

 Petar prozbori "zajedno s jedanaestoricom", što znači kao pročelnik zbora Dvanaestorice koje je Uskrsli poslao da u njegovo ime propovijedaju "obraćenje i otpuštenje grijeha po svim narodima počevši od Jeruzalema" (Lk 24, 47). U Jeruzalemu je Isus završio svoje mesijansko poslanje, od Jeruzalema počinje misijsko djelovanje Dvanaestorice. U izrazu "Židovi i svi što boravite u Jeruzalemu" prisutna je misao na Jeruzalemce, Židove hodočasnike i "bogobojazne" poganske obraćenike koji su već počeli vjerovati u Boga Biblije.
  Bog je Isusa "potvrdio silnim djelima, čudesima i znamenjima" (r. 22). To je sažet prikaz Isusova mesijanskog djelovanja. "Predan po odlučenu naumu i promislu Božjem", Isus je bio pogubljen na križu (r. 23). To znači da je Bog prisutan u povijesnim događajima te da u skladu sa starozavjetnim tekstovima o proslavi nevinih patnika preokreće poraz u uspjeh. U formuli "Bog ga uskrisi" prva je Crkva vidjela Božji zahvat nad povijesnim Isusom. Tim zahvatom Isus je uveden u stanje eshatonske proslavljenosti koje se tiče svakog čovjeka. Zato (usp. Mt 28, 18-19) njegovi učenici trebaju propovijedati evanđelje svim narodima omogućujući ljudima da se usključuju u otajstvo uskrslog Krista.
  Petar citira Psalam 16, 8-11 koji je pjesma o pouzdanju u Božju providnost. Nadahnuti pjesnik priznaje da mu je Bog svagda pred očima i zato mu "tijelo spokojno počiva". Bog mu neće ostaviti dušu u podzemlju ni dati da pravednik truleži ugleda. U vrijeme kad je pjesnik ovo ispjevao, za njega i ostale molitelje bio je to izraz vjere u Božju prisutnost u životu svakog čovjeka. Dubljim čitanjem starog teksta Petar i ostali propovjednici vidjeli su u ovom pravedniku Isusa kojega Bog uskrisava od mrtvih. U drugim novozavjetnim tekstovima ističe se da je Isus uskrsnuo, a ovdje da ga je Bog uskrisio. Jedno i drugo stoji u Svetom pismu, a krajnji je smisao isti: po uskrsnuću Isus je proslavljen te ušao u egzistenciju iz koje može ljude spašavati.

Vrijeme proputovanja (1 Pt 1, 17-21)

 Pisac ove poslanice primijenio je na krštenike poganskog podrijetla pojmove raseljeništva (dijaspora - 1, 1), putničkog obilježja (2, 11), pridošlosti i proputovanja (1, 17; 2, 11). Tim su izrazima Židovi raseljeni izvan svete zemlje izražavali svoju vjeru da i među tuđincima ostaju saveznički narod Božji, vezani na vjernost Bogu i jedni drugima. Biti pridošlica ili putnik na proputovanju značilo je za njih da ih Bog svuda prati, ali da nigdje ne smiju toliko pustiti korijen da bi zaboravili kako su pozvani i upućeni prema Bogu.
  Zato u današnjem odlomku, imajući na umu diskriminaciju koju su doživljavali prvi povijesni čitatelji među poganskim sugrađanima, sveti pisac zove njih i nas da "vrijeme svoga proputovanja proživimo u bogobojaznosti (r. 17). Upravo zato što "Ocem nazivamo onoga koji nepristrano po djelu svakoga sudi", trebamo uvijek i svuda živjeti sa sviješću da nas Bog vidi i čuva. Otkupljeni "dragocjenom krvlju Krista, Jaganjca nevina i bez mane" (r. 19), bivamo podsjećani na starozavjetni propis o pashalnom janjetu koje je trebalo biti bez mane. To podsjećanje izražava vjeru prve Crkve da je raspeti i uskrsli Krist Jaganjac Božji koji oduzima grijeh svijeta, kako kaže Ivanovo evanđelje i Knjiga otkrivenja. On se "očitova na kraju vremena" (r. 20) - znači da se Bog u Isusu konačno objavio i da nakon Isusa nema nove javne objave. Krštenici po Kristu vjeruju u Boga, jer ga je Bog uskrisio od mrtvih i proslavio ga (r. 21). "Vjera i nada u Bogu" znači: od Boga darovana i zajamčena. Bog je izvor vjere i nade, ali i jamac da će ono što vjerujemo biti ispunjeno. Vjerničko vrijeme proputovanja obilježeno je vjerom i nadom. Tako nam je "svaka tuđina domovina i svaka domovina tuđina", kako kaže jedan stari crkveni pisac. Svagdje se osjećamo kod kuće, jer je Bog s nama, ali nigdje se ne damo zarobiti zemaljskim užicima i tragedijama, jer nam je prava domovina u nebu.

Približi im se i pođe s njima (Lk 24, 13-35)

 Izvještaj je satkan od sljedećih manjih cjelina:
- susret na putovanju (r. 13-16);
- razgovor na putu (r. 17 27);
- večera u Emausu (r. 28-32);
- povratak i svjedočenje u Jeruzalemu (r. 33-35).
  Za razumijevanje događaja važna su dva svojstva Isusova prema trećem evanđelju. Kod Luke, češće nego kod ostalih evanđelista, Isus se odaziva na gozbu prilikom koje tumači riječ Božju. Pritom dobiva prigovore što dopušta da ga se grešnica dotiče (Lk 7, 39) ili što "prima grešnike i blaguje s njima" (Lk 15, 2). Na posljednjoj večeri Isus je izjavio da neće više blagovati sa svojim učenicima dok ne nastupi kraljevstvo Božje (22, 16-18). Ovim blagovanjem u Emausu s dvojicom obeshrabrenih on najavljuje nastup Božje vladavine po svojoj smrti i uskrsnuću. Traži da ljudsko i vjerničko blagovanje bude znak otvorenosti ljudi za Boga i jednih za druge. Drugo važno svojstvo Isusovo jest putovanje u Jeruzalem na izvršenje mesijanskog poslanja (usp. Lk 9, 51 -19, 27). Dva učenika iz Emausa odustaju od učeničkog puta te odlaze u svoje prijašnje zvanje. On im se pridružuje na putu, oprašta im kolebljivost, daje se prepoznati i vraća ih na učenički put u Jeruzalem.
  "Pođe s njima" (r. 15) na putu od Jeruzalema, pošto je u Jeruzalemu izvršio svoje životno poslanje. Ovim pridruženjem on želi osvijestiti svoje obeshrabrene učenike i vratiti ih na pravi životni put. "Ali prepoznati ga bijaše uskraćeno njihovim očima" (r. 16) - znači da se Uskrsli preobrazio, nije ponovno ušao u čisto zemaljsku egzistenciju. "Prorok silan na djelu i na riječi pred Bogom i svim narodom" (r. 19) - početnička je vjera u Isusa koji za njih i dalje ostaje prorok, ali silom ušutkani, poraženi prorok. "Mi se nadasmo" (r. 21) - znači da se više ne nadaju: Isus ostaje cijenjeni Božji čovjek, ali zauvijek poražen. Poruku anđela preko žena "da je on živ" (r. 23) Kleofa i njegov kolega nisu shvatili ozbiljno. Formula "on živi" način je naviještanja Isusova uskrsnuća ljudima s grčkom kulturom. Njima se nije naglašavalo da tijela Isusova radi uskrišenosti nema više u grobu (jer su Grci držali da je tijelo zatvor duše), nego da je Isus postao sami život, da ne može podleći smrti. Isus tumači Mojsija i proroke u onome što su predskazali o Mesiji. Time ističe da je svoju mesijansku službu obavljao u skladu s Božjom voljom, zapisanom u mesijanskim obećanjima Staroga zavjeta. Bog je od njegova prividnog poraza načinio životnu pobjedu ne samo za njega nego i za ljude koji mu se vjernički pridružuju.
  "Ostani s nama jer zamalo će večer" pokazuje gostoljubivost Kleofe i kolege, a takvu gostoljubivost dobrih ljudi Isus je trebao u toku svoga ministerija. Trebaju je i njegovi misionari i ostali služitelji Riječi. Učenici prepoznaju Isusa u lomljenju kruha. Kao gost imao je čast da razlomi sudionicima večere kruh. Dva učenika morala su s njime puno puta jesti prije Velikog petka. Opazili su da Isus s osobnom pažnjom i ljubavlju lomi kruh sudionicima objeda. Iz te geste, sasvim isusovske, postali su sigurni da je Uskrsli s njima. Luka je izrazom "uze kruh, blagoslovi Boga pa razlomi te im davaše" (r. 30) htio namjerno podsjetiti na kršćansku euharistiju. Prepoznavši Isusa, putnici se odmah vraćaju u Jeruzalem da posvjedoče što su doživjeli. Jedanaestorica im ne daju progovoriti prije nego ispovjede svoju vjeru: "Doista uskrsnu Gospodin i ukaza se Šimunu" (r. 34). Tek tada smiju putnici ispripovijedati svoj doživljaj s putovanja i kako su prepoznali Uskrsloga prilikom lomljenja kruha.
  Iz tog događaja slijedi pouka za nas današnje vjernike:
- Isus uskrsli ostaje s nama na našem pojedinačnom i skupnom životnome putovanju, jer smo Crkva Božja na putu zemaljskom;
- Isus uskrsli s nama je kad god se u Crkvi čita i tumači Pismo;
- Isus je s nama kad prijateljski sjedamo za stol misleći na druge;
- Isus je s nama na euharistijskoj gozbi, na kojoj nas hrani.

prof. dr. Mato Zovkić