Ton današnjoj liturgiji daje Isusov nastup u nazaretskoj sinagogi, nakon krštenja na Jordanu. "U sili Duha", odazivajući se Očevu poticaju da bude skromni Mesija poput Sluge Patnika, on se predstavlja svojim sumještanima u novom svjetlu: osjeća se "pomazanim", trajno osposobljenim i zaduženim da bude blagovjesnik siromaha i proglasitelj milosne godine Gospodnje svima koji su ugroženi.
  Za prvo čitanje imamo odlomak iz Knjige Nehemijine o ponovnom prihvaćanju Zakona od strane jeruzalemskih stanovnika. Dok Ezra čita Zakon, narod pažljivo sluša, odgovara s "Amen" u znak prihvaćanja, kaje se za odstupanje od Zakona i slavi blagdan obilnim jelom i dijeljenjem onima koji nemaju ništa za tu zgodu. Nehemija je ovdje slika Isusa koji u svjetlu svete knjige Židova najavljuje Nazarećanima novo razdoblje svoga djelovanja, svoju novu zadaću. Za drugo čitanje imamo odlomak iz 1 Kor 12 o krštenicima kao jednom tijelu u kojem pojedini udovi mogu i trebaju pomagati drugima.
  U zbornoj molitvi predvoditelj slavlja ističe prošnju Bogu da ravna našim životom kako bismo vršili njegovu volju i u ime njegova ljubljenog Sina obilovali dobrim djelima. U današnjoj misi s Isusom osluškujemo Pismo da bismo vršili u svojim prilikama volju Božju te s njime donosili životnu radost siromasima i svima koji trebaju našu pomoć.
 

Čitahu iz knjige Božjeg zakona i razlagahu (Neh 8, 2-10)
 

  Knjiga Ezrina i Knjiga Nehemijina prikazuju vjersku i nacionalnu obnovu među Židovima Palestine između god. 445. i 398. pr. Kr. Nehemija je podigao jeruzalemske zidove i uredio pitanje mješovitih brakova. Ezra je bio tajnik za židovska pitanja na perzijskom dvoru te je u Jeruzalemu proglasio židovski Zakon kao podlogu za građansko i vjerničko življenje u sastavu perzijske carevine.
  Naš današnji odlomak sadrži Ezrin službeni proglas Zakona narodu u Jeruzalemu. On je iz Perzije donio novi primjerak tog Zakona i vjerojatno se radilo o posljednjoj redakciji Petoknjižja koje na posebnoj svečanosti biva pročitano, protumačeno i prihvaćeno za svetu knjigu od koje se živi.
  Svečanost se događa prvog dana sedmog mjeseca, a u tom se mjesecu slavio blagdan Sjenica (Lev 23, 34). Ovo nije liturgija subotnjeg čitanja ili hramsko bogoslužje, nego posebna svečanost proglasa Zakona koja se događa pred "Vodenim vratima" unutar gradskih zidina. Skup traje od jutra do podneva i prisustvuju mu muškarci, žene te "svi koji su mogli razumjeti" što se čita i tumači. Ezra je morao odabrati važnije odlomke te ih tumačio "da na rod može razumjeti što se čita". To je svojstveno za židovsko i kršćansko okupljanje u liturgiji: na početku se čitaju odlomci iz svetih knjiga koje predvoditelj tumači, a zatim slijede molitve i eventualno žrtveni dio bogoslužja.
  "Sav narod plakaše slušajući riječi Zakona" povijesno se odnosi na mješovite ženidbe Židova sa strankinjama koje nisu mogle odgajati djecu u monoteističkoj religiji. Na odredbu Nehemije, koji je za to imao pristanak državne perzijske vlasti, Izraelci su morali otpustiti tuđinke i oženiti se vjernicima iz ovog naroda. Ovaj plač na dan svečanog čitanja je kajanje okupljenih sudionika za zajedničko i pojedinačno kršenje Zakona. Ezra ipak traži da svečanost ne prijeđe u pokorničko bogoslužje. Poziva na izvanjsku radost, "jer je radost Gospodnja vaša jakost!" Radost Gospodnja je prihvaćanje Božjih zapovijedi i spremnost na život u skladu sa savezničkim obavezama prema Bogu. U znak te radosti skupljeni vjernici trebaju od svog jela ponuditi onima "koji nemaju ništa spremljeno", koji su siromašni, a članovi su vjerničke zajednice. Izraelci su onog dana slušali stojeći u znak poštovanja i pažnje. Mi danas sjedimo kod prvog i drugog čitanja, a evanđelje slušamo stojeći. Time pokazujemo da evanđelje smatramo ključnim dijelom Biblije. Trebamo, međutim, sve što se u misi čita i moli pažljivo slušati.
 

  Psalam 19, iz kojeg je današnji pripjev i tekst vjerničkog razmišljanja povodom prvog čitanja, je hvalospjev Bogu Stvoritelju prirode i darovatelju Zakona. Budući da je Zakon objava, on sadrži volju Božju za vjerničko življenje i zato je savršen, pravedan, čist, neokaljan, istinit. Tko osluškuje poruku Božju sadržanu u Pismu, biva okrijepljen, poučen, prosvijetljen. Ovim psalmom ispovijedamo da je za nas riječ Gospodnja duh i život te da je Bog naša životna hrid, na koju se oslanjamo slušanjem i razmatranjem njegove riječi.
 

  Za drugo čitanje imamo nastavak prošlonedjeljnog odsjeka o karizmama među krštenicima. Mogućnost i dužnost međusobnog pomaganja u Crkvi Pavao izvodi iz krsne povezanosti s Kristom i sa svima krštenima. Služi se slikom o tijelu u kojem udovi ne mogu jedni bez drugih.
  U r. 13 ističe Apostol da smo svi kršteni u jedno tijelo snagom Duha pa u Crkvi nema podjele na privilegirane vjernike židovskog podrijetla i drugorazredne vjernike poganskog podrijetla (Židovi-Grci). U ono doba krštavali su se robovi i njihovi gospodari. Pred državom je rob i dalje ostajao rob, a gazda gospodar, ali unutar zajednice krštenih ta razlika treba nestati. Naše su župske zajednice pretežno sastavljene od pripadnika jedne narodnosti, ali ne bi  smjele biti zatvorene za vjernike drugog naroda i kulture.
  Formulacija r. 25 "da ne bude razdora u tijelu, nego da se udovi jednako brinu jedni za druge" odražava Pavlov strah pred precjenjivanjem određenih karizma i podcjenjivanjem "običnih" vjernika. Redak 26 sadrži nauku o solidarnosti zdravih i bolesnih, nezapaženih i utjecajnih u zajednici: u bolesnom bratu i sestri boluje sva Crkva, a uspjeh "slavljenih" obogaćuje svu zajednicu. Ovo znači da bolesnik može strpljivim podnošenjem patnje pridonositi napretku cijele zajednice. Ovo također znači da su pastoralni, misionarski i duhovni uspjesi pojedinaca plod zalaganja cijele zajednice krštenih.
  Vrhunac odlomka je u r. 27: "Vi ste tijelo Kristovo i, pojedinačno, udovi!" Tu se Pavao poziva na krsnu formulu "biti kršten na Krista - baptisthenai eis Hriston." Tko je kršten na Krista, povezan je s njime u jedno tijelo. A tko se krštenjem veže na Krista, tko dopušta da bude uronjen u Krista, biva povezan s ostalim krštenicima te postaje tako blizak i potreban drugome kao što je jedan ud tijela potreban drugome. Na kraju odlomak donosi popis karizma. Značajno je da su na prvom mjestu apostoli, proroci, učitelji koji zvuče kao ustaljeni služitelji zajednice. Zatim slijede ostali karizmatičari. Među njih spada i "dar zbrinjavanja" (r. 28), koji je u Rim 12, 7-8 razdijeljen na "služenje, bodrenje, dijeljenje, iskazivanje milosrđa". Gdjegod postoje kršćani - već od Pavlova vremena - postoji i kršćanski karitas. Ovo nije samo konstatacija nego i zadatak.
 

  Obnovljena liturgija stavlja danas pred nas Lukin predgovor i prvi dio Isusove nastupne propovijedi u nazaretskoj sinagogi. Između tih dvaju odlomaka postoji razmak cijelih triju poglavlja trećeg evanđelja. Iz predgovora uočavamo svrhu Lukina i ostalih evanđelja: ona nisu životopis Isusov, nego svjesni izbor iz propovjedničke građe o Isusu namijenjen povijesnoj zajednici pojedinog evanđeliste. Luka priznaje da su prije njega postojali "očevici i sluge Riječi" koji su Lukinoj generaciji krštenika "predali događaje koji se ispuniše među nama". Među nama je zajednica vjernika. Ona je primila od Dvanaestorice i njihovih suradnika propovjedničku građu o Isusu. Luka ju je "pomno ispitao" te odlučio za Teofila i druge krštenike grčkog podrijetla napisati "po redu" svoje evanđelje. To nije strogo kronološki raspored događaja Isusova života, nego "red" prikladan da se povijesni čitaoci "osvjedoče o pouzdanosti svega u čemu su poučeni." U skladu s kulturom i duhovnim potrebama krštenih Grka - smatra se da je Luka pisao po svoj prilici u Korintu treće evanđelje donosi izbor iz Isusovih djela i riječi da naslovnici bolje upoznaju i dublje prihvate krsnu vjeru.
  U svjetlu tog predgovora valja promatrati i Isusov nastup u mjestu "gdje bijaše othranjen". Do krštenja, on je bio građanin Nazareta koji je svojim radom izdržavao sebe i majku. Danas počinje nešto novo i predstavlja svojim sugrađanima svoju novu zadaću.
  Za Luku je važno što Isus "po svom običaju uđe na dan subotnji u sinagogu te stane čitati". Ovo znači da je Isus u djetinjstvu, mladosti i zrelim godinama redovno dolazio u sinagogu, s ostalim ljudima slušao čitanje Zakona, Proroka i Spisa (ovo je židovski naziv za tri vrste spisa od kojih se sastoji Stari zavjet), pratio izlaganje ili sam izlagao pročitane odlomke i pjevao psalme. Ovo također znači da je Isus u svjetlu SZ gledao svoju ljudsku, vjerničku i mesijansku zadaću. Zato zajednica Isusovih sljedbenika uzima za kanonske i svete sve knjige Starog zavjeta.
  Isus je u Izaijinoj knjizi pronašao i pročitao ispovijest starozavjetnog proroka iz vremena obnove nakon povratka iz sužanjstva. U proročkim spisima SZ susrećemo književnu vrstu "ispovijest o proročkom zvanju". Proroci su to nerado davali za javnost, jer se radilo o intimnom unutarnjem doživljaju. Govorili su o svom zvanju uglavnom onda kad su im slušatelji osporavali da govore zaista Božju poruku. Ovaj starozavjetni prorok osjećao se pomazanim od Duha Jahvina za proročku službu. To znači potaknutim, ohrabrenim, vođenim i kvalificiranim od Duha. Svoju specifičnu zadaću vidio je u djelovanju među siromasima, obeshrabrenima i žalosnim povratnicima u Jeruzalemu i okolici (usp. Iz 61, 1-11; Isus u današnjem evanđelju navodi samo početak njegove ispovijesti).
  Za Luku su prilikom ovog Isusova nastupa važni siromasi, slijepi, sužnji, potlačeni. On u svom evanđelju pokazuje Isusa kao prijatelja siromaha i bolesnika. U njegovu evanđelju Matejevih "osam blaženstava" pretvoreno je u četiri "blago" i četiri "jao". Najvažniji je prvi "blago" i prvi "jao": "Blago vama, siromasi: vaše je kraljevstvo Božje!... Ali jao vama, bogataši, imate utjehu svoju!" (6, 20-24). Na kraju današnjeg odlomka Isus kaže: "Danas se ispunilo ovo Pismo što vam još odzvanja u ušima!" Time najavljuje prijelaz na mesijansko djelovanje. Odsada će biti putujući prorok i učitelj vjere koji posebnu pažnju posvećuje siromasima, bolesnim, rubnim - u znak da je nastupilo Božje kraljevstvo. On je kod krštenja dobio Očev znak da treba biti skromni Mesija koji ne lomi napuknute trske i ne gasi stijenja što tek tinja. Sada najavljuje da to svakako i kani biti. Svoje djelovanje među siromasima on zove evanđeljem, to jest naviještanjem i uprisutnjivanjem Božje dobrote.
Ovakav Isus potiče nas da s njime cijenimo Stari zavjet kao riječ Božju te da u svjetlu Pisma obavljamo svoj ljudski i vjernički poziv.

prof. dr. Mato Zovkić