Za ulaznu pjesmu imamo Pavlov poziv na vjerničku radost: "Radujte se u Gospodinu uvijek! Ponavljam: Radujte se! Gospodin je blizu!" (Fil 4, 4.5). U vremenu dok je svećenik misu slavio na latinskom po prvoj riječi ovog poziva "Gaudete - radujte se" zvala se ova nedjelja. Može se upotrijebiti misno ruho ružičaste boje, gdje ono postoji. Ovo je radosni predah u pokorničkom razdoblju došašća.
  Za prvo čitanje imamo ispovijest proroka iz vremena obnove oko god. 515. pr. Kr. koji se osjećao pomazanim od Duha Božjega i poslanim da siromasima Božjim naviješta radost spasenja. U današnjem čitanju je i radosna pjesma Jeruzalema koji se odaziva proroku: "Radujem se u Gospodinu, radujem, duša moja kliče u Bogu mojemu jer me odjenu haljinom spasenja...". U drugom čitanju Pavao potiče na stalnu radost, zahvalnost i otvorenost prema Duhu Svetome koji u zajednici krštenika budi različite karizme: "Uvijek se radujte... U svemu zahvaljujte... Duha ne trnite, proroštva ne prezirite!"
 Krstitelj u evanđelju biva predstavljen kao hrabri i radosni svjedok Svjetla koje je utjelovljena Riječ Božja, Krist Gospodin. Na saslušanju, koje mu nameću svećenici i leviti iz Jeruzalema, Krstitelj odlučno svjedoči da on nije ni Mesija, ni novi Ilija ni Očekivani prorok kojeg je navijestio Mojsije (usp. Pnz 18, 18). On je jednostavni i skromni djelitelj pokorničkog krsta koji najavljuje: "Među vama stoji koga vi ne poznate - onaj koji za mnom dolazi!"
  Prorok iz Jeruzalema, sva starozavjetna vjernička zajednica, Krstitelj na Jordanu su radosni svjedoci došašća Gospodnjeg ili spasenja koje je na dohvatu. Pitanje postavljeno Krstitelju tiče se svakog od nas na današnjoj misi: "Tko si ti... Što kažeš sam o sebi?" (r. 19 i 22). U zbornoj molitvi prosimo preko svoga predsjedatelja da budemo radosni svjedoci dolaska Gospodnjeg:
 Bože, ti vidiš: mi s vjerom očekujemo blagdan rođenja Gospodnjega. Molimo te da nam bude događaj spasenja te ga radosno proslavimo službom pohvale.
  Božić je događaj spasenja, a ne samo spomen na povijesni događaj rođenja osnivača kršćanstva. Zato mu se smijemo i trebamo radovati.

Prorok i zajednica radosni u Gospodinu (Iz 61, 1-2. 10-11)

  Ovaj odlomak je središnji dio građe u Izaijinoj knjizi koja obuhvaća zasebnu cjelinu od 56. do 66. poglavlja. Stručnjaci smatraju da su to propovijedi grupe proročkih učenika koji su djelovali u Jeruzalemu nakon povratka iz babilonskog sužanjstva, iza god. 515., kad je ponovno bio podignut hram. Značajno je ovim propovjednicima i propovijedima slavljenje spasenja prisutnog u hramu i otvorenost za pogane koji prepoznaju Božje djelovanje u narodu Božjem.
  Ovdje imamo ispovijest proroka o vlastitom zvanju. On kaže da ga je Duh Gospodnji pomazao. To znači da mu je dao dublji uvid u riječ Božju i smisao povijesnih događaja te ga potaknuo na proročko djelovanje. Ovaj prorok ima biti navjestitelj evanđelja ili radosne vijesti siromasima. Treba iscjeljivati srca slomljena, proglašavati slobodu zarobljenima, sužnjima oslobođenje, a svima najaviti jubilejsku ili milosnu godinu koju uvodi Bog. Ovaj je prorok bio pozvan da budi radost među siromašnim povratnicima koji su se po judejskim gradovima i naseljima teško organizirali ponovno u narod i državu.
  Zajednica prihvaća prorokovu propovijed s pozivom na vjerničku radost i odgovara da se raduje u Gospodinu koji je odijeva haljinom spasenja, iako materijalni uvjeti života i dalje ostaju teški. "Plašt pravednosti" kojim Bog zaogrće Jeruzalem kao svoju zaručnicu jer prijateljstvo s Bogom, naklonost Božja koju povijesni slušatelji prorokove propovijedi smatraju važnijom od gradskih zidina i političke stabilnosti. Oni su puno puta gledali kako "zemlja tjera svoje klice i vrt niknuti daje sjemenju". Zato vjeruju kako će "Bog učiniti da iznikne pravda i hvala pred svim narodima". Oslonjeni kao mali narod na naklonost Božju; oni će pred velikim poganskim narodima hvaliti Boga koji pritječe upomoć neznatnima.
  Za pripjevni psalam imamo danas Marijinu pjesmu "Veliča". S njome i mi danas veličamo Boga koji vidi i uzdiže neznatne.

Duha ne trnite, proroštva ne prezirite (1 Sol 5,16-24)

 Ovo je završni odlomak Prve Solunjanima koja je prvi pisani dokument Novog zavjeta. Pisao ju je Pavao oko god. 50. mladoj zajednici kršćana s kojima nije mogao provesti dovoljno vremena i nije bio siguran kada će opet doći. Iako krštenici žive među poganskim sugrađanima koji ih šikaniraju i skoro progone, Apostol ih zove na radost, stalnu molitvu i zahvaljivanje Bogu. Vjernička radost je dar Duha kao što je i molitva, kao traženje volje Božje o sebi, također dar Duha. Kod Pavla često bivaju povezane zahvalnost Bogu i molitva (usp. 1 Sol 3, 9-10; Fil 4, 6; Kol 2, 7; 3, 15-17).
  "Duha ne trnite, proroštva ne gasite" (r. 19-20) odnosi se na karizme koje Duh Sveti daje pojedincima na korist zajednice. "Sve provjeravajte: dobro zadržite, svake se sjene zla klonite" (r. 21-22) odnosi se na potrebu provjeravanja obdarenika koji tvrde da Duh nešto po njima poručuje zajednici. Mogući su i umišljeni karizmatičari koji svoje bolesne ambicije prikazuju kao darove Duha.
  Na kraju Pavao moli da "Bog mira posveti i besprijekornim sačuva" krštenike za Dolazak Gospodnji. Pod Dolaskom je on mislio Isusov ponovni dolazak o svršetku svijeta. Današnja liturgija pod tim misli Isusov mistični dolazak o Božiću. Otvorenost Duhu Svetomu koji u nama produbljuje vjerničku radost, poniznu molitvu i stalnu zahvalnost sprema nas za Isusov dolazak u vremenu i o koncu svijeta.

Ne zanijeka, nego prizna (Iv 1, 6-8. 19-28)

  Ključni izrazi ovog odlomka su "svjedok, svjedočiti, svjedočanstvo" (r. 7, 8 i 19). U Ivanovu evanđelju Isusovo javno djelovanje prikazano je kao proces u kojem Židovi sude Isusu, a zapravo Osuđenik sudi njima zbog nevjere.
  U četvrtom evanđelju izraz "svjedočiti" dolazi 33 puta, a u cijelom ostalom NZ 32 puta. Izraz "svjedočanstvo" dolazi kod Ivana 14 puta, a u ostalom NZ 7 puta. Iz Ivanova naglašavanja da Krstitelj nije bio Svjetlo, nego dođe da posvjedoči za Krista koji je Svjetlo, naslućuje se određeno rivalstvo između prvih kršćana i Krstiteljevih sljedbenika koji su Zaharijina sina bili mesijanizirali, tj. smatrali ga Mesijom (usp. Dj 18, 25 i 19, 1-7). Naš prijevod stavio je velikim slovom riječ "svjetlo", jer je u grčkom izvorniku član uz ovu imenicu koji sa sobom povlači značenje da je Krist posebno i konkretno svjetlo, samo svjetlo.
  Prizor se odvija u tri dijela, u obliku saslušanja:
- Svećenici i Leviti pitaju Ivana, je li on Krist (r. 19-23);
- Farizeji pitaju za smisao njegova krsta (r. 23-27);
- mjesto saslušanja i svjedočenja (r. 28).
  Krstiteljev je pokret toliko postao razglašen da jeruzalemski poglavari šalju Ivanu na Jordan sudsku komisiju koja ima ispitati dvoje: je li on Mesija i što znači njegovo krštavanje vodom? U pitanju o identitetu počinju od Mesije, zatim prelaze na Iliju, jer se vjerovalo da će Ilija ponovno doći prije nastupa dana Gospodnjeg. Kad Krstitelj oboje zaniječe, oni nastavljaju: je li Prorok? I ovdje su naši prevodioci imenicu "prorok" napisali velikim slovom zato što u grčkom izvorniku stoji član. Ne bilo koji prorok, još jedan u nizu brojnih proroka koje je Bog slao svome narodu. Nego izvanredni prorok kojega je Mojsije najavio kao onoga u čija će usta Bog stavljati svoju riječ i kojega treba slušati (usp. Pnz 18, 15-18). Krstitelj i to niječe te se predstavlja Izaijinim riječima kao Božji glasnik koji u pustinji viče pripravljajući put Mesiji. Evanđelista ga hvali: "On prizna, ne zanijeka, nego prizna" (r. 20). Za povijesne čitaoce ovo je bilo važno: Zaharijin sin odbio je da bude smatran Mesijom ili najavljenim Prorokom.
  U nastavku farizeji ispituju za smisao Pretečina krštavanja, koje je očito postalo popularno i vjernici su mu se masovno podvrgavali u znak kajanja i spremnosti na obraćenje. Farizeji se ljute što Ivan javno krštava, nastupa kao da je njegovo krštenje obavezno, a nije dobio odobrenje od vjerskih vlasti iz Jeruzalema. "Među vama stoji onaj koga vi ne poznate" (r. 26) je najava već prisutnog Mesije. "Poznati" ovdje znači i "priznati, prihvatiti, vjerovati mu". Krstitelj priznaje da je u odnosu na Mesiju manji od sluge ili roba koji gospodaru veže remenje na sandalama. On se raduje što je Mesija već prisutan i nije ljubomoran što će uskoro pasti u zaborav da bi Krist rastao. Kad mu kasnije vlastiti učenici jave da Isus sabire sve više simpatija na račun samog Krstitelja, on će odgovoriti: "On treba da raste, a ja da se umanjujem" (Iv 3, 30).
  Od Krstitelja naučimo na ovoj misi liječiti u sebi ljudsku ljubomoru i grešnu želju za afirmacijom. Želeći sve više postajati radosni svjedoci Božjeg dolaska tražimo snagu da uočavamo, podupiremo i štitimo sve dobro što se oko nas događa, makar i ne bili mi u središtu pažnje.

prof. dr. Mato Zovkić