32. nedjelja kroz godinu
Vjerujem u uskrsnuće mrtvih
Za prvo čitanje imamo skraćeni izvještaj o mučeništvu sedmorice braće i njihove majke iz vremena progona Židova pod sirskim vladarom Antiohom IV. Epifanom (175-164 pr. Kr.). Osuđenici radije prihvaćaju nasilnu smrt nego izdaju djedovske vjere u Boga jedinoga koji se objavio Izraelu i učinio ga svojim savezničkim narodom. Umiru s nadom u uskrsnuće mrtvih pravednika.
U evanđelju saduceji ismijavaju Isusovu nauku i vjeru u uskrsnuće mrtvih, a Isus im odgovara: "Mojsije u odlomku o grmu Gospoda zove Bogom Abrahamovim, Bogom Izakovim i Bogom Jakovljevim. A nije on Bog mrtvih nego živih. Ta svi njemu žive" (r. 38-38). Tako nas današnja liturgija zove na obnovu vjere u uskrsnuće mrtvih. Jednom sam na prvi petak nosio pričest starici koja je cijeli život u djevojaštvu i braku živjela dosljedno vjernički. U razgovoru mi se požalila da osjeća kako se približava smrt, a sve joj se čini da iza smrti nema ništa. Predložio sam joj neka s ocem bolesnog dječaka iz evanđelja često ponavlja: "Vjerujem, Gospodine! Pomozi mojoj nevjeri!" (Mk 9, 24). Tada mi je postalo jasno da je vjera u život nakon fizičke smrti Božji dar tjelesnom čovjeku u materijalnom svijetu. Dar koji valja čuvati i zalijevati milošću riječi Božje i sakramenata. Vjerujemo li u uskrsnuće svoje i drugih ljudi? Uskrsnuće na život vječni. Živimo li u skladu s tom vjerom?
U evanđelju saduceji ismijavaju Isusovu nauku i vjeru u uskrsnuće mrtvih, a Isus im odgovara: "Mojsije u odlomku o grmu Gospoda zove Bogom Abrahamovim, Bogom Izakovim i Bogom Jakovljevim. A nije on Bog mrtvih nego živih. Ta svi njemu žive" (r. 38-38). Tako nas današnja liturgija zove na obnovu vjere u uskrsnuće mrtvih. Jednom sam na prvi petak nosio pričest starici koja je cijeli život u djevojaštvu i braku živjela dosljedno vjernički. U razgovoru mi se požalila da osjeća kako se približava smrt, a sve joj se čini da iza smrti nema ništa. Predložio sam joj neka s ocem bolesnog dječaka iz evanđelja često ponavlja: "Vjerujem, Gospodine! Pomozi mojoj nevjeri!" (Mk 9, 24). Tada mi je postalo jasno da je vjera u život nakon fizičke smrti Božji dar tjelesnom čovjeku u materijalnom svijetu. Dar koji valja čuvati i zalijevati milošću riječi Božje i sakramenata. Vjerujemo li u uskrsnuće svoje i drugih ljudi? Uskrsnuće na život vječni. Živimo li u skladu s tom vjerom?
Kralj svijeta uskrisit će nas na život vječni (2 Mak 7, 1-2. 9-14)
Dvije knjige o Makabejcima govore o progonu Židova pod sirskim vladarom Antiohom IV. Epifanom koji je silom tražio da svi državljani budu njegove vjere. Ove knjige govore i o herojskom ustanku pod vodstvom braće Makabejaca (267-142 pr. Kr.) koji je završio osamostaljenjem i kasnije nastankom male židavske kraljevine pod vodstvom potomaka Makabejaca. Mučeništvo sedmorice braće i njihove majke u 2 Mak 7 nije znanstvena povijest niti novinarska kronika nego primjerska zgoda koja je pisana s nakanom da čitaoce potiče na ustrajnost u vjeri otaca. Neposredno prije ove zgode prikazano je mučeništvo starca Eleazara koji je pred smrt istaknuo da želi "mladićima ostaviti plemenit primjer kako se za časne i svete zakone valja spremno i velikodušno izložiti smrti" (6, 28).
"Kralj naredi" (r. 1) po svojim izaslanicima koji su došli u Jeruzalem prisiljavati židovske muškarce na otpad od vjere i počeli su od starijih. Sada su na redu mladi. "Zabranjeno svinjsko meso" Grcima i Rimljanima bilo je poslastica, a Židovima zabranjeno jer su se svinje smatrale nečistim životinjama (tako danas smatraju muslimani). "Zakoni otaca" je Mojsijev Zakon koji je vjerska i nacionalna zakonodavna građa Židova.
"Ti nam, zlikovče, oduzimaš sadašnji život" (r. 9) je protest protiv nepravde i ispovijest vjere da zemaljskim životom ne završava ljudska egzistencija. Ta je ispovijest još jasnija u nastavku: "... ali će nas Kralj svijeta, zato što umiremo za njegove zakone, uskrisiti na život vječni". Sirski vladar nametanjem sile smatra da je kralj svijeta. Međutim, pravi i nezaobilazni kralj svijeta je Stvoritelj kojemu odlaze na račun zemaljski vladari i podložnici. Grci onog vremena vjerovali su da čovjek ima dušu i da je ona određena za besmrtnost nakon što se po smrti oslobodi od tijela koje joj je kao zatvor. Židovima je tijelo sastavni dio ljudske osobe. Zato uskrsnuće znači i oživljavanje tijela.
Treći brat pred smrt protestira što mu krvnici sakate tjelesne udove (jezik i ruke) te ističe vjeru da će mu Bog o uskrsnuću vratiti cjelovite udove. "Od Neba sam primio ove udove" znači "od Boga". Iz poštovanja Židovi ne spominju često ime Božje.
Četvrti brat ističe da se čvrsto nada uskrsnuću koje će mu Bog omogućiti, a zlikovcima najavljuje da za njih nema uskrsnuća na život. Tada vjera u sveopće uskrsnuće još nije bila sazrela. Isus izričito uči da će o svršetku svijeta "izaći svi koji su u grobovima: koji su činili dobro na uskrsnuće života, a koji su činili zlo - na uskrsnuće osude" (Iv 5, 28-29).
Bog nas uzljubi i dade nam trajno ohrabrenje (2 Sol 2, 16-3, 5)
Druga Solunjanima napisana je povijesnim čitaocima koji su krivo razumjeli Pavlovo propovijedanje o drugom Isusovu dolasku ili paruziji. Govori o znakovima koji prethode paruziji i potiče vjernike na ustrajnost. Ovaj odlomak je Apostolova molitva za ustrajnost vjernika i poticaj na ustrajnost. Počinje utješnom vjerskom istinom da nas je Bog uzljubio i dao nam trajno ohrabrenje i dobru nadu. Uzljubio nas je u Kristu koji je za nas umro i uskrsnuo, i ta je ljubav s Božje strane neopoziva. Ova dogmatska tvrdnja stoji u molitvenom zazivu kojim Apostol pripravlja kasniji poticaj na ustrajnost: "A sam ... Krist i Bog, Otac naš, koji nas uzljubi i koji nam dade trajno ohrabrenje... neka ohrabri vaša srca i neka ih učvrsti..." (r. 16).
Zatim Apostol traži da vjernici mole za napredak evanđelja u svijetu: "... da riječ Gospodnja trči i proslavlja se kao i u vas" (3,1). Misionarsko naviještanje ovdje je nazvano trčanjem. To je izraz svijesti Pavla i prve Crkve da vjerovjesnici imaju optrčati svijet navješćujući spasenje dostupno u Kristu. Riječ se Božja proslavlja time što je ljudi prihvaćaju, što uz nju pristaju krsnom vjerom. U r. 2 vidi se svijest da svi ne prihvaćaju navještaj misionara: "Jer svi nemaju vjere". U ono doba nije bilo teoretskih ateista. Postojali su na jednoj strani pogani kao sljedbenici mnoštva bogova i Židovi kao sljedbenici objavljene religije. Kad kaže da svi nemaju vjere, Apostol misli da kršćanska vjera ne nailazi na odaziv kod svih, unatoč trčanju i zalaganju misionara. Dužnost je misionara prihvatiti neuspjeh i ići dalje. "Vjeran je Gospodin koji će nas učvrstiti i sačuvati od Zloga" (r. 3) je priznanje da teškoće obeshrabruju, ali i isticanje nade u svladavanje teškoća. "Zli" (ho poneros) je Sotona i zato su naši prevodioci s pravom ovdje napisali velikim slovom Zli. On se služi zlobnim ljudima. Apostol je izvrstan pedagog kad ističe pouzdanje da će vjernici izvršiti ono što zapovijeda. Više postiže dobrotom nego ogorčenom kritikom svega i svih.
Svi Bogu žive (Lk 20, 27-38)
Saduceji su bili članovi aristokratskih obitelji među svećenicima i laicima koji su nastojali vjerno služiti rimskim okupatorima da bi sačuvali svoje povlastice. Na području teologije razlikovali su se od farizeja time što su priznavali samo Petoknjižje, a ne i kasniju objavu, pogotovo ne usmenu tradiciju. Zato nisu prihvaćali nauku o uskrsnuću mrtvih koja je među Židovima dozrela oko sto godina prije Isusova nastupa. U Post 38, 8 zatim Pnz 25, 5 (usp. Rut 4, 1-12) stoji propis o tzv. leviratskoj ženidbi. Saduceji prepričavaju u svom pitanju odredbe tog propisa: kad umre muž bez potomstva, njegovu nadživjelu ženu treba oženiti njegov brat i prvo dijete iz tog braka ima nositi ime pokojnika te uživati sva prava kao njegov sin. Saduceji ne razumiju način uskrsnuća mrtvih pa niječu činjenicu. Iznose slučaj žene koja se na temelju leviratskog braka udavala susljedno za sedmoricu braće i ni s kim nije imala djece. Čija će biti supruga o uskrsnuću mrtvih? Iz samog pitanja izbija pretpostavka o istom životu s istim ljudskim odnosima i nakon uskrsnuća, uključivši i rađanje djece. Isus uči da o uskrsnuću osobe ostaju iste one koje su živjele do smrti, ali one ulaze u kvalitetno novi način egzistiranja u kojem ne važe više zemaljski zakoni.
Ovaj prizor donose također Marko i Matej. Kod Luke je vlastito objašnjenje u r. 35-36: "... koji se nađoše dostojni onog svijeta i uskrsnuća od mrtvih niti se žene niti udaju. Zaista, ni umrijeti više ne mogu." Ovakvom formulacijom Luka podsjeća na Isusov celibat te na neoženjenost i neudatost nekih članova Crkve: oni svojim načinom bezbračnog življenja svjedoče vječne vrijednosti.
Luki je u ovom događaju vlastito i: "Ta svi njemu žive!" (r. 38). Iz Božjeg predstavljanja Mojsiju prilikom ukazanja u gorućem grmu Isus izvlači zaključak da će Bog vratiti u puni život Abrahama, Izaka i Jakova jer o njima govori kao o živima. Bogu živimo do smrti i iza smrti. On je sami život i ne dopušta da prijeđu u ništavilo ljudi koje je stvorio na svoju sliku.
prof. dr. Mato Zovkić