riječima o Riječi

32. nedjelja kroz godinu





 
Unutarnje ćudoređe u vanjskom pomaganju pojedinaca i ustanova
 
  U evanđelju Isus kritizira pismoznance zbog formalističke pobožnosti i hvali siromašnu udovicu koja prilikom ubacivanja u hramsku blagajnu ubacuje sve što posjeduje tog časa.
   Prošle nedjelje susreli smo se s tolerantnim Isusom koji jednom pismoznancu priznaje da nije daleko od kraljevstva Božjega, iako taj dobronamjerni teolog iz druge grupe ne kani preći medu Isusove sljedbenike. Danas se susrećemo s radikalnim Isusom koji osuđuje one pismoznance (hoi gramateis - s članom, neki sasvim konkretni, ne općenito svi) što i radnim danom hodaju u svečanoj subotnjoj odjeći u znak pobožnosti. Oni ujedno vole pozdrave na trgovima, prva sjedala u sinagogama i pročelja na gozbama te "proždiru kuće udovičke, još pod izlikom dugih molitava" (r. 40). Najavljujući im "tim oštriju osudu", Isus hoće reći da izvanjska djela pobožnosti i pomaganja trebaju izlaziti iz čovjekova srca. Ovo je postupak i nauka onoga koji govori: "Blaženi čisti srcem!" Onoga koji uči da čovjeka kaljaju zle misli, a ne blagovanje neopranim rukama te i subotom ozdravlja nevoljnike u znak da su vanjski vjerski propisi za dobro čovjeka a ne za zlo.
   U pohvali siromašnoj, a velikodušnoj udovici Isus odobrava akciju bogatih i siromašnih hodočasnika koji ubacuju u hramsku blagajnu za potrebe bogoštovlja i održavanje svete zgrade. Organizirana zajednica vjernika na svom bogoslužju treba i neka materijalna dobra za svoje siromahe.
   Kad je Marko ovo zapisivao za kršćane Rima, pismoznanci kao stalež nisu više postojali. Ipak je Marko prenošenjem ovih Isusovih ukora i pohvala htio upozoriti članove svoje zajednice na opasnost formalističke pobožnosti i na dužnost socijalnog pomaganja uz redovno sabiranje na liturgiji za potrebe same liturgije i za siromahe u zajednici. Tko iznutra, iskreno na liturgiji slavi Boga treba biti spreman na izvanjska djela pomaganja pojedinaca i ustanova. To pomaganje treba, međutim, biti izraz unutarnjeg ćudoređa a ne vjerska parada.
   Starozavjetna podloga ovom odlomku evanđelja je zgoda o udovici pogankinji kod koje se u vrijeme gladi i progona sklonio prorok Ilija. Na Iliji je moralo biti nešto neodoljivo autentično da mu udovica povjeruje te s njime podijeli zadnju koru kruha uz opasnost da ona i njezin sin ostanu gladni.
   Tako nas današnja liturgija sabire oko Isusa koji traži unutarnju pobožnost i vanjska djela pomaganja. Ali tako da vanjska djela budu odraz vjerničke nutrine, a ne formalistička pobožnost. Zavirimo na početku današnje mise u svoju vjerničku nutrinu i pitajmo se, ne podliježemo li napasti pismoznanaca koji su sve činili da ih ljudi vide i pohvale? Kad dajemo, znademo li kao udovica otkidati od onoga što nam zaista treba ili samo dajemo svoje viškove? Ne samo novca i stare odjeće, nego i vremena, talenata, stečenog znanja i vještina?

Siromašna udovica dijeli s progonjenim prorokom zadnji zalogaj (1 Kr 17, 10-16)

  Poglavlja 17-19 Prve knjige o kraljevima sadrže prvi ciklus o proroku Iliji koji je djelovao u vrijeme kralja Ahaba (874-853. pr. Kr.) u Izraelu ili sjevernom kraljevstvu. Kralj je s kraljicom bio zabranio jahvizam kao vjeru u Boga jedinoga te nametnuo štovanje Baala i drugih poganskih božanstava. Prorok je od Boga dobio zadaću da se bori za očuvanje i oživljavanje prave religije, protiv Baalovih sljedbenika, medu koje su spadali visoki državni službenici na čelu s kraljevskim dvorom.
   Naš današnji odlomak u kontekstu Knjige o kraljevima stoji neposredno nakon nastupa velike suše koju je Ilija prorekao kao Božju kaznu za grijehe kralja i naroda. Prorok se privremeno sklonio na potok Kerit gdje su mu gavrani donosili kruha i mesa za hranu. Ubrzo je potok presušio i on je morao tražiti novo sklonište pred Ahabovim bijesom. Pošao je na sjever od Izraela, u susjednu državicu koja je sva bila u znaku štovanja Baala. Sarfata je bila na području Sidona, u poganskoj državi. Kako je to područje blizu Izraelu kao državi koju je Bog kaznio sušom, kazna se protegnula i na štovatelje poganskih bogova u toj državi. "Gradska vrata" pred koja je Ilija stigao tražeći novo sklonište su vrata grada opasanog zidovima. Tko je na vrijeme stigao prije večernjeg zaključavanja tih vrata, imao je nadu za ulazak i pronalaženje gostoprimstva. Udovici koja je pred gradskim ulazom skupljala drva za vatru u svom domaćinstvu na kojoj će skuhati sebi i sinu posljednje ostatke hrane, Ilija se obraća s molbom za vodu i komadić kruha. Izvori su i inače u tom kraju rijetki. U vremenu suše mnogi su presahli i prorok je na svom putu zaista ožednio.
   "Živoga mi Gospodina, Boga tvoga" (r. 12) - pretpostavlja da se Ilija upustio s udovicom u razgovor pri kojem je objasnio tko je i zašto bježi iz svoje domovine. Žena mu je povjerovala. Onoga Boga u kojeg Ilija vjeruje i radi kojega je prognan, udovica zaziva za svjedoka kad govori da je siromašna te da sprema posljednji obrok sebi i sinu. Ilija je od nje zatražio veoma mnogo kad je zamolio da vjeruje kako neće ponestati brašna u ćupu i ulja u vrču ako posljednji obrok podijeli s Božjim putnikom. Udovica je očito puno puta doživjela oskudicu i zahvalna bila dobrim ljudima koji su joj priskočili u pomoć. Ponadala se da bi joj Bog Ilijin mogao pomoći, ako ona pomogne progonjenom proroku. Ilijinu riječ okrepe: "Ništa se ne boj" treba razumjeti kao poziv: "Prestani se bojati!" Božje obećanje, dano preko proroka, u tekstu Biblije pisano je "stihovano", da se vidi da je to pjesma:
U ćupu neće brašna nestati
ni vrč se s uljem neće isprazniti
Sve dokle Jahve ne pusti
da kiša padne na zemlju (r. 14).
   Ovu propovijed u obliku pjesme pouzdanja u Boga Izraelci su morali dobro zapamtiti i ponavljati je u vremenu gladi i opasnosti. Ona im je bila poticaj na aktivno pomaganje bližnjih i unutarnju odanost Bogu.
   Žena je postupila kako joj je prorok rekao a za nagradu dobila za sebe i svoga sina sigurnu ishranu u vrijeme suše. Važne su riječi: "Ona učini kako joj je rekao Ilija... Brašno se iz ćupa nije potrošilo i u vrču nije nestalo ulja po riječi koju je Bog rekao preko svoga sluge." Kad ljudi postupaju u skladu s riječju Božjom, naviještenom po prorocima, Bog ispunjava svoja obećanja. Ova udovica zorno je povezala unutarnju pobožnost i vanjsko pomaganje bližnjega. Njezina pobožnost nije samo paradna, ni pomaganje samo davanje osobnih viškova.
   Pripjevni psalam (Ps 146) zove na hvaljenje Boga zato što on pomaže potlačene i bespomoćne: potlačenima vraća pravicu, gladnima kruha daje, oslobađa sužnje, slijepcima oči otvara, uspravlja pognute, štiti pridošlice, sirote i udovice podupire. Sve to Bog može činiti ako medu ljudima ima dovoljno onih koji unutrašnji moral iskazuju vanjskim djelima pomaganja.

Pojavio se na svršetku vjekova (Heb 9, 24-28)

  Sveti pisac u ovom odlomku promatra Krista kao vječnog svećenika koji je po svojoj žrtvi na križu i uskrsnuću ušao u nebesko svetište i odande će doći o svršetku vremenu da djelo spasenja dovede do punine.
   "Krist ne uđe u rukotvorenu Svetinju" (r. 24) odnosi se na obred pomirenja u vrijeme kojega veliki svećenik ulazi u dio hrama koji se zvao "Svetinja". Zemaljski hram je "protulik" istinskog i duhovnog hrama. Isus je ušao u "samo nebo" kao slikovito mjesto Božjeg prijestolja i Božje slave. Tu se on "pojavljuje pred licem Božjim za nas". U svom uskrslom stanju, kao vječni veliki svećenik, on posreduje za ljudsku braću i sestre pred Bogom. Za razliku od zemaljskih velikih svećenika koji svake godine na Dan pomirenja prinose žrtvu i ulaze u "svetinju", Isus je jednom zauvijek prinio samoga sebe. On je prolio krv svoju, a židovski veliki svećenici ulaze u svetinju "s tuđom krvlju". U povijesnom i materijalnom smislu Isusova se žrtva više ne ponavlja, ali se kršćani svake nedjelje okupljaju na sveti čin Večere Gospodnje kod kojega zaređeni služitelj nad našim darovima ponavlja Isusove riječi nad kruhom i vinom te tada Isus postaje iznova prisutan medu nama, njegova se žrtva iznova uprisutnjuje.
   "Pojavio se jednom na svršetku vjekova" (r. 26). Ovim sveti pisac prihvaća židovsko i ranokršćansko dijeljenje vremena sa stanovišta povijesti spasenja. Svršetak vjekova je zaključno razdoblje ljudske povijesti u kojem je spasenje dostupno svima po Kristu. Bog nam je sve poslao i sve rekao kad nam je poslao svoga Sina. Isus je "grijeh dokinuo žrtvom svojom" u smislu da je Bog prihvatio njegovu žrtvu u prilog svim ljudima, da grijeh nakon Isusa nema zadnju riječ u ljudskoj povijesti i životu pojedinaca. Isusovom pomoću i posredovanjem moguće je pobijediti grijeh u sebi i oko sebe.
   U r. 27 sveti nas pisac podsjeća na našu smrt: "Ljudima je jednom umrijeti, a potom sud." U ovom mjesecu molitva za vjerne mrtve Crkva nas ovim odlomkom potiče na vjernički pristup vlastitoj smrti. Dok obavljamo svoje redovne ljudske obaveze i vjerničke dužnosti, trebamo misliti ponekad i na smrt kao egzistencijalni susret s Bogom, pravednim i milosrdnim sucem. Misao na smrt ne treba nas odvraćati od revnog zalaganja za ljudsku braću i sestre na zemlji, ali nam treba pomagati da se odgovorno ponašamo, svjesni konačnog susreta s Bogom.
   Krist koji se jednom prinio Bogu za grijehe ljudi, "drugi put će se - bez obzira na grijehe - ukazati onima koji ga iščekuju sebi na spasenje" (r. 28). Isusa iščekujemo sebi na spasenje ako odgovorno vršimo svoje zemaljske dužnosti. Ovdje sveti pisac najavljuje ponovni dolazak Krista kao proslavljenog suca živih i mrtvih. Spasenje, koje je sada u svijetu nevidljivo na djelu, tada će se zorno očitovati.

Oni su ubacili od svoga suviška, a ona sve što je imala (Mk 12, 38-40)

  Matej donosi u 23. poglavlju dugački Isusov govor protiv farizeja i pismoznanaca koji su prenaglašavali izvanjsko obredno pranje, a iznutra su bili puni poroka. Isus ih je zato nazvao "obijeljenim grobovima" (Mt 23, 27) i "leglom gujinjim" (23, 33). Kako Marko piše obraćenim poganima u Rimu, iz zajedničkog izvora preuzeo je svega tri kratka retka, jer njegova povijesna zajednica nije bila sastavljena od većine obraćenih Židova.
   "Pismoznanci" su hoi gramateis, s članom. Dakle konkretno poznate i određene osobe koje "rado idu u dugim haljinama" (r. 38). To je subotnja odjeća, svečanija nego svagdanja. Hodati dugo u odjeći za sudjelovanje u subotnjem bogoslužju riječi značilo je pokazati svoju pobožnost, hvalisati se obdržavanjem subotnjeg počinka. "Pozdravi na trgovima" na Bliskom Istoku Isusova vremena upućivali su se istaknutim ljudima iz vjerničke i gradske zajednice u znak priznavanja njihove službe i društvenog položaja. Pismoznanci koje Isus kritizira bili su željni javnih priznanja. "Prva sjedala u sinagogama" redovno su bila pridržana istaknutim članovima vjerničke zajednice, osobito onima koji su - radi svoga teološkog obrazovanja - često čitali iz svetih knjiga sabranoj zajednici te u propovijedi tumačili riječ Božju. Uporno se gurati na prva sjedala u sinagogi značilo je paradirati svojom pobožnošću i teološkom spremom.
   Književnici, koje Isus kritizira zbog formalističke pobožnosti, voljeli su i "pročelja na gozbama". Zapravo u izvorniku stoji "čelne ležaljke na gozbama", jer se kod svečanih gozba u ono doba ležalo na posebnim ležaljkama tako da su se gosti na lijevu ruku nalaktili a desnom uzimali hranu (viljušaka još nije bilo). Isus je u Lk 14, 7-11 pokazao da nije lijepo gurati se na što uglednija mjesta kod gozbe, jer će Bog kao vrhovni gospodar sviju poniziti one koji se sami uzvisuju.
   Jedna od mana pismoznanaca jest da "proždiru kuće udovičke, još pod izlikom dugih molitava". Nezaštićene udovice uzimale su ih kao poznavatelje Zakona za pravne savjetnike i upravitelje svojih imanja. Vjerojatno su ovi savjetnici i molili za pokojnike nezaštićenih udovica. Očekivali su za uzvrat da budu dobro pogošćeni i nagrađivani. Izlazilo je da više troše nego pomažu i na taj način "proždiru kuće udovičke". Osuda koju Isus oštro najavljuje izrabljivačima siromašnih u ime lažne religioznosti doći će od Boga koji ne priznaje umišljenih veličina ni glumljene pobožnosti.
   Riječ "udovica" iz r. 40 razlog je što je evanđelist uz ovaj odlomak stavio i zgodu o udovici koja daje sve što ima za potrebe hrama. Hramska riznica bila je u dvorištu da bi što veći broj ljudi mogao vidjeti je te prilikom blagdanskog hodočašća dati svoj slobodni dar za uzdržavanje same hramske zgrade, liturgijskog posuda i svećenika. Hodočasnici su svećeniku, dežurnom čuvaru i primatelju darova, davali svoj prilog. On je ustanovio da li je novac ispravan, glasno izvikao o kolikoj se svoti radi i ubacio novac u riznicu. Isus jest istjerao trgovce iz hramskog dvorišta koji su želju hodočasnika da kupe prikladnu zavjetnu žrtvu iskoristili kao mogućnost dobre zarade. U ovoj zgodi Isus ne pokušava intervenirati, što znači da smatra priloge vjernika za uzdržavanje hrama i odvijanje bogoslužja - potrebnima. "Mnogi bogataši bacahu mnogo". Poznavali su se po odjeći, jer je u ono doba odjeća bila znak društvene klase kojoj tko pripada. Siromašna udovica ubacuje "dva novčića" - zapravo, prema izvorniku, dvije lepte. To je bio grčki naziv za najmanju kovanu novčanu jedinicu u Palestini. Marko to odmah za svoje povijesne čitaoce tumači: tj. jedan kvadrant. Takav novac imali su Rimljani u prvom stoljeću, što daje naslutiti da Marko piše obraćenim Rimljanima. Udovica je dala "od svoje sirotinje sve što je imala". U izvorniku stoji: "od svoje oskudice". Moralo se vidjeti već po odjeći da je udovica i da je siromašna. Isus je svojim transcendentalnim znanjem uvidio da ona daje sve što ima a drugi višak od svoga imanja. Tim čitanjem misli i materijalnog stanja Isus objavljuje Boga koji sve vidi i sve zna.
   Isus hvali udovicu što unutarnje ćudoređe kod nje nije u raskoraku s vanjskim postupcima a kritizira pismoznance i bogate darovatelje što im je u raskoraku vanjsko ponašanje i zbiljska pobožnost kakvu Bog traži i priznaje. Udovica je u svom siromaštvu računala na providnost Božju te se nadala da će Bog blagosloviti njezinu materijalnu žrtvu. Ljudski gledano, postupila je nerazborito. Ali vjernički gledano, željela je iznova prihvatiti svoju ovisnost o Bogu i to je izrazila vanjskim darovanjem svega novca koji je onaj čas posjedovala.
   Pismoznanci i bogataši iz današnje zgode mislili su da materijalni darovi nadmašuju osobno zauzimanje, osobno i unutarnje ćudoređe. Pred Bogom nema iznimke. Bog se ne da podmititi niti zavarati ispraznim riječima ili djelima.
   Okupljeni na ovoj misi oko Isusa koji živi i preporuča unutarnje ćudoređe, nastojmo tražiti snagu da naši vanjski postupci budu izraz naše unutarnje vjere i pobožnosti.
prof. dr. Mato Zovkić