U današnjem evanđelju Isus upućuje prijekor ondašnjim učiteljima vjere: "Obdržavajte sve što vam kažu, ali se nemojte ravnati po njihovim djelima jer govore, a ne čine" (Mt 23, 3). To je dio dugačkog Isusova govora protiv farizeja koji Matej donosi u oštrom tonu. U današnjem odlomku Isus traži od predstojnika u zajednici svojih učenika da ne hlepe za počasnim naslovima poput farizeja i nastavlja: "Najveći među vama neka vam bude kao poslužitelj. Tko se god uzvisuje, bit će ponižen, a tko se ponizuje, bit će uzvišen!" (r. 11-12). Takvu pouku iznio je Isus i dvojici Zebedejevih sinova koji su tražili povlaštene položaje u Božjem kraljevstvu (usp. Mt 20, 26 27). Prema Lukinu izvještaju o posljednjoj večeri to je preporučio bolesno ambicioznim učenicima pred samu smrt (usp. Lk 22, 24-27 i Mk 10, 43-45).
  Matej je zapisao ovaj Isusov govor kao pouku crkvenim predstojnicima svoga vremena i kasnijih vremena, jer su u njegovo doba Židovi već bili izgubili svoju državu porazom pod Jeruzalemom godine 70. Dapače, stručnjaci su ustanovili da je prvi židovski rabin koji se dao zvati "otac" bio Šaul ben Batnith, koji je djelovao između godine 80. i 120. Pooštrivši Isusov napad na židovske rabine koji hlepe za počasnim naslovima - govore, a ne čine - Matej je želio pokazati da Crkva kao zajednica Isusovih učenika treba predstojnike koji je zakonito vode, ali predstojnike koji će ponizno služiti braći i sestrama, imajući na umu da je uskrsli Krist vrhovni učitelj vjere, vrhovni biskup i veliki svećenik.
  Kao vjernici svi smo svjesni kakve crkvene starješine trebamo i željeli bismo da oni sami vrše ono što u Isusovo ime naučavaju. Prije nego dignemo glas na svećenike i biskupe s kojima smo možda nezadovoljni, pitajmo se što činimo da naši predstojnici budu onakvi kakve ih trebamo. Pomažemo li da djeca naših obitelji i članovi naših župa u svetu službu stupe te u njoj ponizno ustraju?

Vi ste s puta zašli (Mal 1, 14b - 2, 2b.8-10)

  Knjiga proroka Malahije, iz koje danas imamo prvo čitanje, sadrži propovijedi iz vremena obnove nakon povratka iz babilonskog sužanjstva. Hram je bio ponovno podignut godine 515, narod se mučno oporavljao od pretrpljenih nevolja izgrađujući zemlju gospodarski, a svećenici su trebali u Hramu i sinagogama pridonositi obdržavanju savezničkih obveza prema Bogu i narodu.
  Prorok se osjećao poslanim da bude savjest naroda. Zato je smjelo predbacivao svećenicima njihove nedosljednosti. Iz te kritike ondašnjih svećenika imamo danas odlomak za našu misu.
  Bog se po proroku predstavlja kao Gospodin nad vojskama, veliki kralj čije je ime "strašno među narodima". On je svemogući Bog svih naroda, nadilazi granice izraelskog naroda. Pred njim se ništa ne može sakriti, njemu se pobožnost ne može glumiti. Dužnost je svećenika da predvođenjem bogoslužja i vjerskim poučavanjem proslavljaju ime Boga nad vojskama. Oni to u Malahijino doba nisu činili i Bog ih po proroku opominje. Dapače, predbacuje im što su zašli s vjerničkog puta te "učinili da se mnogi o Zakon spotiču, raskinuli Savez Levijev". Iz plemena Levijeva uzimani su svećenici. Oni su trebali bdjeti nad vršenjem Zakona Božjeg u cijelom narodu, a svojim su postupcima prouzročili da se Zakon još više krši.
  Narod prezire takve vjerske predstojnike, dapače i poganski sugrađani svete zemlje u tome obilno sudjeluju: "Zato učinih da vas preziru i ponizuju svi narodi jer se putova mojih vi držali niste, nego ste bili pristrani primjenjujući Zakon." Svećenici su svojim životom i predstojničkim djelovanjem trebali odražavati nepristranost Božju u zajednici vjernika, a postupali su pristrano. Prorokova kritika nije konačna osuda, nego poziv na obraćenje. Prorok ne kaže da se svećenička služba dokida, da nije potrebna. On traži da svećenici savjesnije obavljaju svoju službu.

Propovijedali evanđelje te radili noću i danju (1 Sol 2, 7b-9. 13)

  U ovom odlomku Prve Solunjanima Pavao zahvaljuje Bogu što su Solunjani prihvatili njegovo misionarsko djelovanje i njegovih suradnika te podsjeća što su misionari učinili za nastanak kršćanske zajednice u tom grčkom gradu.
U ovoj i drugim poslanicama Pavao često zove naslovnike braćom. Grčki izraz adelfoi (braćo) samo se jednim slovom razlikuje od "sestara" (adelfai). Pavao zato pod "braćom" uvijek misli i sestre, dapače neke od njih poimence spominje (usp. Fil 4 i Rim 16). Krštenici su Apostolova braća i sestre zato što zajedno s njime pristaju uz Isusa raspetog i uskrslog, što su kršteni na Isusa i u Crkvu.
  "Bili smo među vama nježni kao majka što hrani i njeguje svoje dijete" (r. 7). Solun je bio druga Pavlova postaja na prvom misionarskom putu po Europi. Prije toga bio je u Filipima, gdje je naučio duhovno stanje i kulturno ozračje ljudi koji govore grčki. Trebalo je ne samo propovijedati na grčkom nego tako prilagođeno navijestiti kršćanska otajstva da Grci požele priključiti se Kristu i Crkvi. Zato su misionari morali nastupati nježno, poput majke koja odgaja svoje nejako dijete. Apostol ne glumi da su misionari bili puni ljubavi prema Solunjanima te da su im htjeli uz evanđelje predati i same sebe. Ovdje se susrećemo s pojmom kršćanske predaje. Misionari predaju ono što Crkva vjeruje: evanđelje, i to cjelovito evanđelje.
  Pavao kaže da je za vrijeme misionarskog djelovanja u Solunu radio noću i danju da ne bi opteretio koga od solunskih vjernika. Bio je po zanatu šatorar pa je u svakome novom mjestu svoga evangeliziranja potražio radionicu šatorara, dobio posao i tako zarađivao za sebe i pratitelje. Šatorsko platno najviše su upotrebljavali vojnici, pa je zato sve što se proizvelo moglo biti brzo i dobro unovčeno.
  Pavao se divi Bogu koji je u svojoj milosti omogućio da Solunjani propovijedi misionara prihvaćaju kao "riječ poruke Božje, ne kao riječ ljudsku" (r. 13). To je za Pavla bila Božja potvrda. Razumio je da Bog traži od njega ne samo nastavak misionarskog djelovanja nego i brigu za ustanovljene kršćanske zajednice. A kad je predviđao da on osobno neće više moći dolaziti niti slati poslanice, uspostavljao je starješine između krštenih pripadnika zajednice (usp. Dj 14, 23 ).
  Od Pavlovih vremena do danas kršćanske zajednice imaju predstojnike koji se odabiru iz vjerničkih obitelji da sami čine ono što druge uče. Nema cjelovite crkvene zajednice koja bi valjano slavila sve Kristove sakramente i misionarski djelovala - bez crkvenih predstojnika.

Neka vam bude poslužitelj (Mt 23, 1-12)

  Komentatori s pravom povezuju govor farizeja (Mt 23) s govorom na gori (Mt 5 - 7). U govoru na gori Isus je iznio blaženstva, a zatim potaknuo svoje sljedbenike na životno vršenje volje Božje u konkretnim prilikama svačijeg života. Govor protiv farizeja, nakon uvoda (r. 1-12), sadrži sedmerostruki proročki usklik "Jao vama...", koji podsjeća na "Blago siromasima duhom, milosrdnima, mirotvorcima..." (r. 13-33).
  Govor je upravljen mnoštvu i učenicima. To je govor konačnog raskida između Isusa i vjerskih poglavara naroda. Za razliku od esena i kumranskih monaha, koji su također osuđivali učenje i postupke farizeja, ali su se u znak protesta povlačili iz javnog života, Isus se ne povlači. On želi mnoštvu otvoriti oči, pridobiti ga za kraljevstvo Božje kako ga on razumije i naviješta. Farizeji i drugi vjerski poglavari morali su mu to žestoko zamjeriti i pobrinuti se da ga zauvijek ušutkaju.
  Isus kaže da su na "Mojsijevu stolicu zasjeli pismoznanci i farizeji" (r. 2). Pod Mojsijevom stolicom u ono povijesno doba mislilo se dvoje: učiteljska služba po uzoru na Mojsija, mojsijevski učiteljski autoritet; nadalje, u sinagogama prvog stoljeća postojale su ukrašene stolice, postavljene pred sabranu zajednicu. S tih stolica učitelji vjere tumačili su pročitani starozavjetni odlomak. U Isusovo doba nisu farizeji bili jedini pismoznanci i učitelji. Tek nakon godine 70, kad je propala židovska država, oni su otvorili u Jamniji teološku akademiju, u njoj školovali rabine te ih slali po Palestini i među Židove dijaspore. Država je propala, ali je preživio narod zahvaljujući rabinima iz farizejske sljedbe. To bi mogao biti znak da Matej, prisjećajući se Isusova govora, ima na umu povezanost krštenih Židova sa sinagogama farizejskog usmjerenja te ne želi s njima potpun raskid, ali ni prenošenje farizejskog stila u redove crkvenih predstojnika.
  Isus ne osporava zakonitost i potrebu učitelja vjere. Predbacuje farizejima da ne čine ono što uče. Zato traži od ljudi da obdržavaju njihovo vjersko učenje, ali da ih ne nasljeduju u ponašanju.
  "Teška bremena" (r. 4) vjerski su propisi, jer su teolozi onog vremena običavali govoriti o bremenu Zakona, bremenu Kraljevstva Božjeg. Isus je isticao da je njegovo breme lako, ponajprije stoga što je sve sveo na ljubav prema Bogu i bližnjemu, a onda i stoga što je živio primjerno (usp. Mt 11, 25-30). "Zapisi" koje farizeji vole proširivati jesu citati iz Pisma, stavljani na lijevu ruku ili na čelo, koje je trebao nositi muškarac s navršenih 13 godina. Citati su trebali podsjećati na riječ Božju, a postali su izvanjsko hvalisanje pobožnošću. "Rese" su temeljene na nekim starozavjetnim tekstovima (npr. Br 15, 37-39) i pravile su se od vune te stavljale na 4 ugla muškarčeva ogrtača da podsjećaju na Božje zapovijedi. Osim tih zloupotrijebljenih vanjskih znakova unutarnje spremnosti na odanost Bogu, farizeji "vole pročelja na gozbama i prva mjesta u sinagogama". To su bili znakovi socijalne pripadnosti. Isto je s pozdravima na trgovima i oslovljavanjem s "rabi, otac, voda". Na Istoku onog vremena, a i danas, prvo uče dijete ispravno oslovljavati i pozdravljati odrasle muškarce na ulici.
  Isus traži da nitko u Crkvi ne zauzima mjesto Oca nebeskog i jedincatog Učitelja Krista. Pavao se smatrao duhovnim ocem i učiteljem (usp. 1 Kor 4, 15), ali je sebe i druge sijače Božje riječi proglasio Božjim suradnicima (1 Kor 3, 5-9). Od predstojnika u Crkvi Isus traži da budu poslužitelji. U grčkom je ovdje izraz diakonos, što ponajprije znači poslužitelja kod stola, a onda uslužnog podvoritelja obitelji koju je Bog sabrao i održava u vjeri. Isus je sam postao velik služeći pa to traži i od predstojnika u Crkvi.
  Mi koji smo u starješinskoj službi u Crkvi, pitajmo se služimo li zaista braći i sestrama. Ostali sudionici današnje liturgije neka se danas pitaju kako vjernički slušaju svoje predstojnike i neka za nas mole.

prof. dr. Mato Zovkić