riječima o Riječi

30. nedjelja kroz godinu






Jadnik vapi i Gospodin ga čuje

  Parabola o farizeju i cariniku koji su došli u hram na molitvu stoji samo kod Luke. Ona je književni i teološki biser Novog zavjeta. Danas je imamo za evanđelje nedjelje. Isus je volio pričati parabole u kojima rubni ili mangupi ispadaju simpatičniji od vjerskih službenika. Među njih spadaju ona o milosrdnom Samarijancu u Lk 10, 29-37 i ova o farizeju i cariniku u današnjem odlomku. Takvim parabolama tjerao je na razmišljanje, iako je službenim predstavnicima vjere moglo izgledati da njih provocira i podcjenjuje. Tako i nama danas on osobno naviješta parabolu o farizeju i cariniku ne da bismo ispitivali savjest drugima, nego sebi. U svakome od nas krije se farizej iz današnje parabole, jer smo svi skloni vidjeti nedostatke drugih i isticati svoje vrline.
   Psalam 34 je zahvalno-poučna pjesma o Božjoj dobroti prema siromasima, pravednicima, ojađenima. Naš današnji pripjev je iz tog psalma: "Jadnik vapi i Gospodin ga čuje" (r. 7). U kontekstu parabole "jadnici" u današnjoj liturgiji su osobe koje uviđaju svoje promašaje i znaju da se ne mogu vlastitim zalaganjem iščupati iz svog moralnog blata.
   Prošle nedjelje Isus nas je u paraboli o nepravednom sucu i upornoj udovici poučio da molitva treba biti ustrajna. Danas nas u paraboli o farizeju i cariniku uči da ona treba biti ponizna. Svjesni svojih nedostataka mi se u svakoj misi udaramo u prsa dok izgovaramo: "Moj grijeh, moj grijeh, moj prevelik grijeh" u pokajničkom činu kojim otpočinjemo svoj sveti susret s Bogom i međusobno. Danas to želimo činiti svjesno i promišljeno. Pred Boga možemo doći samo kao raskajani sinovi i kćeri, svjesni svojih grijeha. Kao carinik iz današnje parabole.

Molitva poniznog prodire kroz oblake (Sir 35, 12-14. 16-18)

  Ovaj odlomak dio je većeg odsjeka u kojem Mudrac poučava o ispravnom bogoslužju (Sir 34, 18-35, 24). Svjestan da pukim obavljanjem samih vjerskih obreda ljudi mogu steći krivo pouzdanje u same sebe, on upozorava poput velikih starozavjetnih proroka da bi sami izvanjski obredi bez raspoloženja duha i srca bili izrugivanje prave religioznosti. Jedno od područja na kojem bi vjernici mogli formalistički obavljati obrede je i molitva.
   Pred Bogom "ne vrijedi lijepo lice" (r. 12). Bog ne priznaje čast staleža, naobrazbe, bogatstva, dobi. Nije pristran kao ljudi. Ako mu se može predbaciti neka pristranost onda je to zauzimanje za siromahe, jer je u sukobu bogatih i siromašnih Bog na strani siromaha, udovica i sirota. Bog čuje vapaj ojađenih. Molitva iznad svega treba biti ponizna. Čovjek se u molitvi ne smije hvaliti svojim duhovnim i materijalnim uspjesima, svojom pobožnošću i vrlinama. Takvu molitvu Bog čuje i uslišava.

Pripravljen mi je vijenac pravednosti (2 Tim 4, 6-8. 16-18)

  Ovim odlomkom uživljavamo se u Pavlove osjećaje pred smrt, u rimskom zatvoru god. 67. Svjestan da neće izmaći progonu kao misionar pogana, Apostol pristaje na nasilnu smrt kao sastavni dio svog vjerničkog i misionarskog zvanja. Sebe naziva žrtvom ljevanicom aludirajući na starozavjetne žrtve koje su se sastojale od izlijevanja vina ili ulja u svetištu u znak priznanja ovisnosti o Bogu. Prolijevanjem svoje mučeničke krvi Pavao časti Boga i pridonosi spasenju ljudi. Apostol nadalje gleda svoj život kao sportsko borilište u kojem je izdržao do kraja natjecanja. Kad kaže da je "vjeru sačuvao" (r. 7), misli na poklad vjere ili događaje spasenja koji su glavni sadržaj evanđelja. Naviještao je cjelovitu vjeru i poticao osnovane zajednice da u takvoj vjeri ustraju.
   "Vijenac pravednosti" je slika iz sportskog natjecanja. Pobjednici na sportskim utrkama dobivaju lovorov vijenac od zemaljskih sudaca koji su imali biti objektivni. Bog je još objektivniji u nagrađivanju apostola i svih vjernika. Pavao zahvaljuje Bogu što ga je krijepio da se po njemu "potpuno razglasi Poruka te je čuju svi narodi" (r. 17). Za "poruka" stoji u grčkom izvorniku to kerygma - sadržaj i čin naviještanja nečega što se tiče dobra svih ljudi. To je poruka o spasenju svih ljudi u Kristu raspetom i Uskrslom. Tu Poruku mi u misi svaki put iznova slušamo i u nju se zahvalno uključujemo.

Stojeći izdaleka ne usudi se ni očiju podignuti k nebu (Lk 18, 9-14)

  Protagonisti parabole su dva muškarca od kojih je jedan pripadnik najuglednijeg, a drugi najprezrenijeg staleža u Palestini Isusova vremena. Farizeji su bili teolozi i pravnici koji su skrupulozno obdržavali propise Petoknjižja i usmene predaje, podnosili rimsku okupaciju kao neizbježno zlo, ali najavljivali Mesiju koji će istjerati strance i iskreno pridonosili prosvjetljivanju naroda. Isus im se zamjerio ozdraviteljskim "radom" u subotu, ali je zajedno s njima naučavao tjelesno uskrsnuće mrtvih i životnu važnost kraljevstva Božjeg. Carinici su bili Židovi u službi rimske vlasti koji su ubirali porez i druge dadžbine. Često su unaprijed isplaćivali okupatorima traženu svotu za pojedino područje, a onda preko svojih suradnika silom ubirali i više nego što je bilo propisano za pojedinu obitelj. Bili su omraženi iz dva razloga: izrabljivanje siromašnih sunarodnjaka i kontaktiranje s poganskim okupatorima što ih čini ritualno nečistima.
   U Isusovo doba bile su dvije javne molitve sa sudjelovanjem puka tokom dana: u devet ujutro i u tri popodne. O takvoj jednoj molitvi došla su u hram dva muškarca, jedan pripadnik najuglednijeg, a drugi najomraženijeg sloja. Luka na početku konstatira: "Nekima pak koji se pouzdavahu u sebe da su pravednici, a druge podcjenjivahu, reče ovu prispodobu" (r. 9). "Pravedan" ovdje prvenstveno znači sposoban činiti pobožna i dobra djela koja pred Bogom vrijede. Imperfekt "podcjenjivahu, pouzdavahu" pokazuje da su ti ljudi u stanju grešnog samopouzdanja i uvredljivog preziranja drugih. U njihovu stavu i ponašanju nema dovoljno prostora za pouzdanje u Boga niti razumijevanja za slabe ljude kojima je Bog spreman oprostiti. Ovim uvodom Luka podsjeća na Ez 33, 13 gdje prorok po Božjoj ovlasti osuđuje grešno samopouzdanje onih koji se pouzdavaju u svoju pravednost.
   U hramu se "uzlazi" na molitvu, jer je hram ležao na maloj visoravni u svetom gradu. Uobičajeni stav kod molitve bio je stajanje, ali farizejevo "uspravan" (r. 11) ovdje je više od molitvenog stava, jer će se kasnije za carinika istaknuti da se nije usudio podignuti oči k nebu. Farizejeva molitva je monolog u kojem zahvaljuje Bogu što nije grabežljivac, nepravednik, preljubnik "kao ostali ljudi ili kao ovaj farizej". Zatim ističe što jest: posti dvaput tjedno (a bilo propisano jednom godišnje na Dan pomirenja), daje deseticu od uroda i prihoda za vjerske potrebe. On nije lagao, jer je stvarno bio takav snagom pripadnosti farizejskom staležu. Ipak njegova molitva nije uslišana, jer samo podsjeća Boga na svoja dobra djela i tako očituje svoje grešno samopouzdanje ostajući u stanju precjenjivanja sebe i podcjenjivanja drugih.
   Carinik se nije usudio poći naprijed, svjestan da samom svojom prisutnošću ide na živce onim sunarodnjacima koji drže da se on ne može pokajati ni obratiti te da mu Bog zapravo ne smije oprostiti, jer se po njihovu mišljenju neizmjerno ogriješio o vjeru i narod. Udara se u prsa u znak spremnosti na obraćenje i pozitivnu promjenu. Ne hvali se dobrim djelima nego uzdiše: "Bože, milostiv budi meni grešniku!" (r. 13). Time primjenjuje na sebe ono što kaže današnji pripjevni psalam: "Blizu je Gospodin onima koji su skršena srca, a klonule duše spašava" (r. 19). On sebe smatra toliko grešnim da u grčkom izrazu stoji član uz imenicu grešnik, što će reći da se je smatrao samom grešnošću, najvećim grešnikom.
   Isus zaključuje da je carinik "opravdan", a ne farizej. Opravdanost je ovdje oproštenje i uslišenje koje dariva jedini Bog. Za povijesne slušatelje takav zaključak bio je prava sablazan, ali ih je Isus namjerno želio izazvati na razmišljanje i mijenjanje vjerskog mentaliteta. I nas danas na to zove. Želimo izbjegavati farizejevu samodostatnost i hvalisavost a nasljedovati carinikovu skrušenost. S psalmistom ostajemo jadnici koji vape i uvjereni smo da nas Gospodin čuje.
prof. dr. Mato Zovkić