Za evanđelje imamo Isusov odgovor o najvećoj zapovijedi. Za Matejev prikaz događaja važno je izjednačavanje ljubavi prema Bogu i bližnjemu. Dok Marko prenosi: "Druga je: Ljubi bližnjega kao sebe samoga. Nema druge zapovijedi veće od tih" (Mk 12, 31), Matej potpuno izjednačuje ljubav prema Bogu i bližnjemu te ih čini temeljem vjernikova ćudorednog postupanja: "Druga, ovoj slična: Ljubi svoga bližnjega kao sebe samoga. O tim dvjema zapovijedima ovisi sav Zakon i Proroci" (Mt 22, 39-40). Za "slična" stoji u grčkom pridjev homoia koji znači "istovrsna, slična, podobna". Dakako da je za Mateja ljubav prema čovjeku ispravna ako se hrani ljubavlju prema Bogu. Tada čovjek ne može postati sredstvo podjarmljivanja, nego Božje slobodno stvorenje, stvoreno na sliku i priliku Božju kao i ja.
   Za ovakvu, Matejevu verziju Isusova odgovora o najvećoj zapovijedi odabran je kao prvo čitanje odlomak iz Izlaska o socijalnim obvezama u zajednici savezničkog naroda Božjega. Glumljena je pobožnost iskazivati Bogu štovanje u liturgiji, a zatim tlačiti pridošlice, cviliti udovice i sirote, nepravedno zarađivati na siromasima.
  Za svetopisamsko ozračje zapovijedi ljubavi važno je imati na umu da to nije teoretska naklonost ili filantropija stoičkih filozofa. To je stav uma i srca koji prelazi u konkretne čine pomaganja i služenja. Isus, prema Mateju, prihvaća da smo njemu učinili ono što činimo gladnima, bolesnima, zatvorenicima, putnicima (usp. Mt 25, 31-46). Prispodobu o sudnjem danu donosi jedini Matej. U svjetlu tog Isusova poistovjećivanja s nemoćnima i oskudnima ljubav je stvar volje i akcije, a ne stvar razuma i osjećaja. Ljubiti "svim srcem svojim, svim umom svojim" dvostruki je izraz za hebrejski izraz leb, a srce je kod starih Semita središte čovjekova razmišljanja i odlučivanja. "Svom svojom dušom" znači - životom, praksom!
  Je li naš vjernički moral ukorijenjen u ljubavi? Prelazi li naša ljubav dovoljno u čine među konkretnom braćom i sestrama?

Siromasi i nemoćni u savezničkom narodu Božjem (Izl 22, 20-26)

  Knjiga izlaska prikazuje izbavljenje izraelskog naroda iz egipatskog ropstva i sklapanje Saveza s Bogom pod svetom gorom Sinajem. Naš današnji odlomak dio je šireg izvještaja o sklapanju Saveza s Bogom kojom je prilikom Bog dao Deset zapovijedi kao svojevrsni "dokument Saveza". Da bismo pravo razumjeli današnji odlomak o zaštiti siromaha i nemoćnih, važno je imati na umu da iz Saveza s Bogom i izlazi i savez s vjerničkom zajednicom. Tko pristaje uz Boga kao jedinoga gospodara, pristaje i uz ljude koji su njegova slika.
  Za pridošlice stoji izraz gerim, koji znači stranac što živi na području i u državi tuđeg naroda. Na području između Eufrata i Nila gdje su se odvijali događaji Svetog pisma uvijek je bilo putnika i pridošlica. Štitili su ih međunarodni zakoni, štiti ih i Biblija u ime Božje. U vremenu kad nije bilo policije, mirovine i socijalnog osiguranja, ti pridošlice mogli su biti izrabljivani i podjarmljivani. Izrael biva podsjećan da je sam bio pridošlica u zemlji egipatskoj. Doživjevši milost oslobođenja, treba u znak zahvalnosti Bogu biti pravedan prema svim pridošlicama u svojoj zemlji. S pridošlicama se u zakonodavnim i proročkim tekstovima SZ često povezuju udovice i siročad (usp. Pnz 24, 19 22; Jr 7, 6; Ez 22, 7). Te dvije grupe socijalno ranjivih jednako su bile izložene mogućim zlostavljanjima kao pridošlice. Tko se nije mogao pozvati na roditelje, muža, rodbinu pri traženju svoga zgaženog prava, slabo je prolazio. Država u ono doba još nije bila dovoljno socijalna.
 Pozajmice se u ono doba nisu dizale radi kupovanja robe ili gradnje kuće. Banke s kreditima još nisu postojale. Pozajmljivali su siromasi da prehrane sebe i svoju obitelj. U takvim povijesnim prilikama Bog zabranjuje lihvarsko traženje veće sume nego što je dana u zajam.
  "Ogrtač" je vanjski odjevni predmet koji su siromasi po noći upotrebljavali kao pokrivač. Prorok Amos kritizira samarijske bogataše što "na haljinama u zalog uzetim leže kraj svakoga žrtvenika; i piju vino oglobljenih u domu Boga svojega" (Am 2, 8). To znači da nema prave pobožnosti uz previđanje braće i sestara u nevolji. Nema ljubavi prema Bogu bez konkretne pomoći bližnjemu.

Obratiste se k Bogu (1 Sol 1, 5c-10)

  Nastavljajući zahvalu Bogu za djelotvornu vjeru, zauzetu ljubav i postojanu nadu solunskih krštenika, Pavao u ovom odlomku izriče zadovoljstvo što su se obratili Bogu i žive u skladu sa svojim životnim obraćenjem.
  "Znate kakvi smo poradi vas među vama bili." Time Apostol podsjeća na vladanje svoje i svojih suradnika Timoteja i Silvana. Izlagali su vjeru Crkve i trudili se živjeti u skladu s naviještenom vjerom. Misionari su propovjednici i živi svjedoci riječi Božje. Pavao nadalje hvali vjernike što su postali nasljedovatelji misionara i samoga Gospodina Isusa. Nasljedovatelji u podnošenju poruga i čak progonstva zbog vjere. Prigrlili su riječ Božju "s radošću Duha Svetoga" - Duh im daje vjerničku radost unatoč nevoljama koje proživljavaju u svom kršćanskom zvanju. "Vjernici u Makedoniji" jesu u Filipima i Bereji, gdje je Pavao propovijedao. "Vjernici u Ahaji" jesu u Ateni i Korintu, odakle je Pavao uputio Prvu Solunjanima. Iz toga vidimo da je od prvih vremena postojalo crkveno zajedništvo: vjernici jednoga grada putovali su k vjernicima u drugom gradu, izmjenjivali su propovjednike, vijesti, materijalne darove.
  "Od idola se obratite k Bogu da biste služili Bogu živomu i istinskomu" (r. 9). Pogani Pavlova vremena bili su mnogobošci - klanjali su se idolima ili kipovima brojnih poganskih bogova. Misionari su im trebali najprije dokazati da postoji jedan Bog, stvoritelj svih ljudi, zatim im navijestiti evanđelje o Kristu raspetom i uskrslom. Za Pavla je obraćenje pogana bila Božja potvrda njegova misionarskog djelovanja, jer je znao da čisto ljudskim uvjeravanjem i šarmom u tome ne bi uspio.
  Krštenici "iščekuju s nebesa Sina Božjega, Isusa koji nas izbavlja od gnjeva što dolazi" (r. 10). Iščekivati Isusov ponovni dolazak svojstveno je kršćanima svih generacija i svih crkvenih zajednica. To je naš pristup smislu ljudske povijesti.

Druga je ovoj slična (Mt 22, 34-40)

  U grčkom tekstu ovog odlomka pitanje doslovno glasi: "Koja je zapovijed velika?" Kod Marka pitanje glasi: "Koja je zapovijed prva od svih?" Matejeva formulacija više odražava teološke rasprave rabina Isusova vremena. Postojalo je 248 odredaba što vjernik mora činiti i 365 što ne smije činiti, svega 613. Raspravljalo se koje od tih odredaba spadaju u grupu velikih ili važnih. Isusa upravo to pitaju s namjerom da ga još jednom iskušaju.
  Isus odgovara citatom iz Pnz 6, 5. Hebrejski tekst doslovno znači: "Ljubi Gospodina Boga svoga svim srcem svojim, svom dušom svojom i svom snagom svojom." Sva tri sinoptika prevela su dvostruko izraz leb: srcem i umom. Srce je u hebrejskom središte čovjekova razmišljanja, planiranja, htijenja. Za ljubav prema bližnjemu Isus citira Lev 19, 18. Isus samo proglašava ono što piše u Zakonu i Prorocima, ne donosi novu zapovijed. Novost je što ljubav prema Bogu i ljudima proglašava prvom i najvažnijom. Sve druge o njima ovise: "Ljubav prema Bogu i bližnjemu nadmašuje sve ostale zapovijedi ako je ona kriterij prema kojemu se druge mjere. Kome je to premalo, neka doda misao da sve ćudoredno djelovanje ne smije protusloviti ljubavi, nego se njome treba hraniti, i to ljubavlju u dvostrukom smislu, usmjerenom na Boga i bližnjega. Cijeli Zakon i Proroci vise na njoj kao vrata na šarkama" (J. GNILKA, Das Matthäusevangelium 2, 261).
Sabor uči da je ljubav prema Bogu i ljudima osnovno sredstvo stjecanja svetosti, samo što ga svatko koristi i očituje u svom životnom zanimanju i među osobama s kojima živi (usp. LG 40).
  Bližnjega treba ljubiti kao samoga sebe. U proročkom kontekstu to znači ne uskraćivati mu prava, usluge, duhovna i materijalna dobra koja mi sebi želimo. Kao što ljubav prema sebi prelazi na duhovnu i materijalnu brigu za sebe, tako treba i ljubav prema bližnjemu ići dalje od teoretske filantropije.
  Matej kaže da je ljubav prema bližnjemu jednaka prvoj zapovijedi. Pretpostavlja prihvaćanje ovisnosti o Bogu, ukorijenjena je u priznavanju Boga. Ona je jednako hitna kao ljubav prema Bogu: "Tko ima dobra ovoga svijeta i vidi brata svoga u potrebi pa zatvori vrata pred njim - kako ljubav Božja ostaje u njemu? Dječice, ne ljubimo riječju i jezikom, već djelom i istinom" (1 Iv 3, 18-19). Kao što ljubiti Boga znači saveznički ispunjavati njegovu volju izraženu u njegovoj riječi, tako i ljubiti bližnjega znači bratski mu pomagati.
  Dok su drugi teolozi Isusova vremena učili da svijet ovisi o Tori, Isus kaže da sama Tora ili Zakon ovisi o ljubavi prema Bogu i bližnjemu. To je utješan, ali i zahtjevan nauk. Ne moramo svi biti veliki teolozi da razumijemo uzvišene tajne vjere. Ljubav razumijemo svi. I to ljubav kojom Bog nas ljubi pa zauzvrat traži podaničku ljubav koja nas osposobljava za bratski život s ljudima. To u ovoj misi iznova prihvaćamo, za to molimo.

prof. dr. Mato Zovkić