2. uskrsna nedjelja
Prvi i Posljednji i Živi
Uskrs liturgijski slavimo osam dana. Ovom nedjeljom završavamo uskrsni blagdan, ali liturgijsko vrijeme Uskrsa slavimo do Duhova. U starini se ova nedjelja zvala "bijelom" iz dva razloga: novokrštenici su u uskrsnom tjednu sudjelovali kod mise u bijeloj krsnoj odjeći te je svečano odlagali na uskrsnu subotu ili danas; od 7. do 11. stoljeća na osminu Uskrsa slavila se godišnjica krštenja onih koji su bili kršteni prethodnog Uskrsa (Pascha annotinum - godišnjica prve Pashe krštenika). Od ovog povijesnog običaja ostala je današnja ulazna pjesma iz 1 Pt 2, 2 u kojoj novokrštenici bivaju potaknuti da kao novorođenčad čeznu za duhovnim mlijekom riječi Božje. Od starine je ostalo i spominjanje krštenja u današnjoj zbornoj i darovnoj molitvi. U zbornoj molimo da nam Bog umnoži milost pa da "sve bolje shvaćamo što je krst koji nas je oprao; što je Duh koji nas je nanovo rodio; što je krv koja nas je otkupila".
Za prvo čitanje imamo sažetak iz Djela apostolskih, a rastu prve kršćanske zajednice u Jeruzalemu. Za drugo čitanje imamo uvodno viđenje Ivana vidioca kojemu se na Patmosu ukazao Uskrsli, predstavio se kao Prvi i Posljednji i Živi te mu naredio da napiše knjigu utjehe progonjenim kršćanima o smislu ljudske povijesti. U evanđelju imamo Ivanov izvještaj o ukazanju Uskrslog Desetorici "prvog dana u sedmici" te osam dana kasnije, kad je i Toma bio s njima. Kod prvog ukazanja Isus daje apostolima Duha Svetoga i osposobljava ih da primaju u Crkvu sve koji prihvaćaju novi život Uskrsloga. U drugom pokazuje Tomi svoje ruke i bok, predstavlja se kao Probodeni koji je ustao od mrtvih. Ujedno hvali sve koji ne vidješe, a vjeruju.
Liturgija ove nedjelje zove nas na susret s Uskrslim kao onim koji je Prvi i Posljednji i Živi. "Mrtav bijah a evo živim uvijeke vjekova te imam ključe Smrti i Podzemlja." Uskrsli se tako predstavio vjernicima u vrijeme progona, a u današnjoj se liturgiji time predstavlja nama. Njegovo uskrslo stanje tiče se svakog čovjeka, jer iz tog stanja daje smisao ljudskoj povijesti, ali ne čini suvišnim ljudsko nastojanje oko izgradnje humanijeg svijeta.
Za prvo čitanje imamo sažetak iz Djela apostolskih, a rastu prve kršćanske zajednice u Jeruzalemu. Za drugo čitanje imamo uvodno viđenje Ivana vidioca kojemu se na Patmosu ukazao Uskrsli, predstavio se kao Prvi i Posljednji i Živi te mu naredio da napiše knjigu utjehe progonjenim kršćanima o smislu ljudske povijesti. U evanđelju imamo Ivanov izvještaj o ukazanju Uskrslog Desetorici "prvog dana u sedmici" te osam dana kasnije, kad je i Toma bio s njima. Kod prvog ukazanja Isus daje apostolima Duha Svetoga i osposobljava ih da primaju u Crkvu sve koji prihvaćaju novi život Uskrsloga. U drugom pokazuje Tomi svoje ruke i bok, predstavlja se kao Probodeni koji je ustao od mrtvih. Ujedno hvali sve koji ne vidješe, a vjeruju.
Liturgija ove nedjelje zove nas na susret s Uskrslim kao onim koji je Prvi i Posljednji i Živi. "Mrtav bijah a evo živim uvijeke vjekova te imam ključe Smrti i Podzemlja." Uskrsli se tako predstavio vjernicima u vrijeme progona, a u današnjoj se liturgiji time predstavlja nama. Njegovo uskrslo stanje tiče se svakog čovjeka, jer iz tog stanja daje smisao ljudskoj povijesti, ali ne čini suvišnim ljudsko nastojanje oko izgradnje humanijeg svijeta.
Povećavalo se mnoštvo muževa i žena što vjerovahu Gospodinu
(Dj 5, 12-16)
(Dj 5, 12-16)
U nedjelje uskrsnog vremena čitamo kao prvo čitanje Djela apostolska koja prikazuju nastanak i djelovanje prve Crkve pod vodstvom Dvanaestorice. Današnji odlomak je jedan od Lukinih sažetaka koji služe kao predah u pripovijedanju i potiču na vjerničko razmišljanje o događajima u Crkvi i u vezi s Crkvom. Prije ovog sažetka je zgoda o Ananiji i Safiri, a iza njega saslušanje Petra i Ivana pred židovskim sudom u Jeruzalemu.
"Salomonov trijem" bio je jedan od prostora uz hram u kojem su se mogle održavati vjerske pouke i skupovi posebnih grupa. Kršćani Jeruzalema okupljali su se na tom prostoru da ispovijedaju svoju vjeru, međusobno se podržavaju u pristajanju uz Isusa kao Gospodina i svjedoče o spasenju koje je svima ponuđeno u Kristu. Povećavalo se mnoštvo muževa i žena koji vjerovahu Gospodinu. Radilo se o vjeri u Uskrsloga koji je prisutan među svojima. Luka je u trećem evanđelju pokazao, više od ostalih evanđelista, Isusovo milosrđe prema ženama. Ovdje pokazuje da u Crkvu ulaze i žene Židovke. One su zajedno s onima što su na uskrsno jutro primile na grobu vijest da ne trebaju tražiti Živoga među mrtvima (Lk 24, 5) punopravne članice Isusova pokreta i svjedoci Uskrsloga među ženskim osobama svoga grada.
Za jeruzalemsku Crkvu bitna je uloga Dvanaestorice: po njihovim se rukama događaju znamenja i čudesa; pred Petra ljudi donose svoje bolesnike vjerujući da im i njegova sjena može olakšati boli. Čudesa koja se događaju na zagovor Apostola Luki su dokaz da je Isus zaista živ i da po svome Duhu djeluje u Crkvi. Crkva je prema ovom odlomku zajednica muškaraca i žena koji Isusa prihvaćaju za Gospodina na čelu s Dvanaestoricom i njihovim nasljednicima. Za Crkvu je bitno svjedočko djelovanje među konkretnim ljudima snagom Duha Svetoga.
Mrtav bijah, a evo živim uvijeke vjekova (Otk 1, 9-11. 12-13. 17-19)
Ovaj odlomak dio je uvodnog viđenja Ivana vidioca koji se čitaocima predstavlja kao "suzajedničar u nevolji, kraljevstvu i postojanosti u Isusu". On je starješina koji je u vrijeme progona prvi pozvan na sud. Osuđen je na Patmos, kamo su rimski carevi progonili disidente da im spriječe "zarazno" djelovanje na druge građane. Razlog osude: "... zbog Riječi Božje i svjedočanstva Isusova". Bio je propovjednik kršćanstva i na sudu se nije odrekao vjere u Isusa.
Zanio se "u dan Gospodnji". Vjerojatno da nije bio jedini kršćanin među prognanicima na Patmosu. Dan Gospodnji je prvi dan tjedna, kad kršćani slave euharistiju. Za vrijeme euharistijskog slavlja dobiva viđenje. Onaj koji mu se ukazuje obučen je u velikosvećeničku liturgijsku odjeću. Zato Ivan kaže da je s naslovnicima sudionik u nevolji, postojanosti i "kraljevstvu", tj. u dostojanstvu da su svi krštenici kraljevsko svećenstvo, osposobljeni i zaduženi da svojom liturgijom i svojim životom Boga jedinoga ispravno časte. To svoje svećeničko dostojanstvo krštenici ostvaruju kao zajednica najviše kad se u Dan Gospodnji sabiru na svoje bogoslužje.
Uskrsli se predstavlja Ivanu kao Prvi i Posljednji i Živi. S Uskrslim sve počinje i završava. On je sami život pa naši prevodioci ovo njegovo svojstvo izražavaju velikim slovom: Živi. Uskrsli nastavlja naglašujući da je bio mrtav, a sada živi uvijeke vjekova. To je formula kojom je prva Crkva prikazivala Isusovo uskrsnuće ljudima s grčkom kulturom: Isus je ušao u eshatonsko stanje proslavljenosti iz kojega može kvalitetni život darivati svima koji mu se pridruže krsnom vjerom. U izrazu "imam ključe Smrti i Podzemlja" naglašena je kozmička dimenzija Uskrsloga. Otac mu je povjerio da smrću pobijedi smrt te tako postane gospodar živih i mrtvih.
Ivan ima napisati što jest i što se ima dogoditi. Treba progonjenoj braći i sestrama objasniti smisao svega što im se događa. Treba im pomoći da otkrivaju tragove Božje prisutnosti u događajima koji im izgledaju okrutni. On će objasniti i što se ima dogoditi ne toliko proričući detaljno buduću povijest Crkve i svijeta, koliko otkrivajući smisao povijesnog gibanja. U Isusu uskrslom vjernicima postaje jasno ono što jest i ono što još ima doći. Mi u ovom čitanju vidimo poziv na obnovu vjere u Uskrsloga koji je Prvi, Posljednji i Živi. On daje smisao zajedničkim i pojedinačnim nastojanjima ljudi.
Dahne u njih (Iv 20, 19-31)
U ovom Ivanovu izvještaju o ukazanju apostolima u Jeruzalemu na Uskrs naglašen je novi život koji Uskrsli daje vjernicima po svome Duhu i vjera onih koji nisu vidjeli, a vjeruju.
Ukazanje se dogodilo "uvečer tog istog dana, prvog u tjednu". To je obrazloženje zašto kršćani ne svetkuju subotu kao dan Gospodnji. Prvog dana u tjednu Isus se ukazao i od tada je svaki prvi dan tjedna za Isusove sljedbenike Dan Gospodnji. Pokazivanjem ruku i boka Isus naglašava istovjetnost sebe kao Raspetog i Uskrslog: onaj koji je bio pribijen na križ i kome su vojnici nakon izdahnuća proboli bok sada je živ. Uskrsloga Ivan zove Gospodin, jer je po uskrsnuću primio božansku moć spašavanja. Učenici se raduju osvjedočivši se da je Gospodin živ.
Uskrsli ih dva puta pozdravlja s "Mir vama!" To je formula građanskog i vjerskog pozdrava, ali i formula objave (usp. Suci 6, 23; Dan 10, 19). Isus objavljuje što se s njime dogodilo i što iz toga slijedi za njegove sljedbenike među ljudima svih naroda i vremena. Kao što je njega poslao Otac, tako on iz svog proslavljenog stanja šalje učenike. Šalje ih u svijet, da budu u svijetu njegovi svjedoci, ali da ne budu svjetovni (usp. Iv 17, 15-20). Na oproštajnoj večeri on je molio za Apostole i za sve koji će "na njihovu riječ vjerovati" u njega.
Da bi ih osposobio za poslanje na koje ih šalje, Isus najprije dahne u apostole, zatim im daje Duha Svetoga. U ovome "dahne u njih" prisutno je podsjećanje na Post 2,7 gdje Bog udahnjuje dah života u čovjeka sazdana iz gliba zemaljskog. Slično Ps 104, 27-30 ističe vjeru da sva živa bića žive zato što je Bog u njih stavio svoj dah. Ovdje je i aluzija na starozavjetne proroke koji su dobivanjem Božjeg Duha bili osposobljavani za povijesno poslanje u židovskom narodu. Uskrsli tako daje apostolima svoj novi, uskrsli život po Duhu Svetome i osposobljava ih da najprije sami žive kao sljedbenici Uskrsloga, a da zatim čine ljude njegovim sljedbenicima. Osnovni sakrament "otpuštanja i zadržavanja" grijeha je krštenje u vremenu dok su se krštavali odrasli. Apostoli imaju pravo i dužnost odlučivati koga će krštenjem uključiti u Crkvu kao zajednicu uskrsnog naroda Božjega.
Toma je u ovom odlomku tip svih sumnjivaca, jer Ivan voli pojedinu osobu prikazivati kao sliku određene grupe ljudi. Uskrsli traži od Tome da se osobno uvjeri u istovjetnost Probodenog i Uskrslog. Pozdravio je i njega s "Mir vama!" Time mu se najavio kao objavitelj. Očituje mu da je svjedočanstvo onih koji su ga prije vidjeli istinito te traži da na njihovu riječ u Crkvi ostali vjeruju u zbilju njegova uskrsnuća. Tomino priznanje je ispovijest vjere: "Gospodin moj i Bog moj!" Time Toma pokazuje da on osobno, a i drugi vjernici u prvoj Crkvi, nisu na laku ruku prihvatili svjedočanstvo o ukazanjima Uskrsloga. Pokazuje da je Isus po uskrsnuću postao Gospodin njegov, Bog njegov. Njega se tiče misteriozni događaj koji je Bog izveo na Isusu. Uskrsli je Gospodin i Bog koji spašava osobno. Za njega vjernici nisu broj u mnoštvu, nego osobe.
Isusova pohvala Tomi tiče se nas sabranih na ovoj liturgiji: "Blaženi koji ne vidješe a vjeruju!" Crkva se sabrala od onih koji vjeruju iako nisu vidjeli Uskrsloga. U zaključku Ivan kaže da mu je to razlog pisanja: "Ova su zapisana da vjerujete". Zapravo na temelju grčke formulacije to znači: "... da nastavite vjerovati." Ovo i druga evanđelja nisu misionarski tekstovi za nastup pred onima koji prvi put čuju za Isusa. To su izvješća pisana za vjernike. Vjera u Uskrslog daje život koji počinje na zemlji i ne prekida se fizičkom smrću.
Ovo evanđelje pokazuje Crkvu kao zajednicu onih koji snagom Duha žive novim životom Uskrsloga i nastavljaju u svijetu Isusovo poslanje. Takva Crkva su svi krštenici, a ne samo nasljednici apostola.
prof. dr. Mato Zovkić