Druga nedjelja po Božiću
Riječ tijelom postade i nastani se među nama
Ove nedjelje za evanđelje imamo Ivanov proslov koji smo imali na dnevnoj misi Božića. Unatoč romantičnosti Lukina izvještaja o rođenju Sina Marijina u Betlehemu u vrijeme rimskog cara Augusta, ovo je središnje evanđelje božićnog vremena: “U početku bijaše Riječ… I Riječ tijelom postade i nastani se među nama, i vidjesmo slavu njegovu”. Za “nastani se” u grčkom izvorniku stoji “udari šator, otpoče s nama dijeliti šatorsku egzistenciju”. Krist je solidaran sa svakom ljudskom osobom i s cijelim ljudskim rodom. To je srž božićnog otajstva.
Prvo čitanje (Sir 24,1-2.8-12)
Knjiga Sirahova je jedna od mudrosnih knjiga Staroga zavjeta kojom je nadahnuti pisac pomogao svojim sunarodnjacima, sljedbenicima vjere u Boga jedinoga, da se sučele s grčkom mudrošću, a da joj ne podlegnu. U ovom odlomku govori o Božjoj mudrosti koja se nastanila u narodu Božjem. Ta mudrost od vječnosti je pred Božjim šatorom, ali se u povijesti nastanila u svetom gradu te osobito u “zboru svetih” na kojem vjernici riječ Božju slušaju i Bogu hvalu iskazuju. Kršćansko čitanje Staroga zavjeta gleda u ovoj utjelovljenoj mudrosti sliku Krista kojega četvrto evanđelje posebno prikazuje kao Božju mudrost nastanjenu među ljudima.
Drugo čitanje (Ef 1,3-6.15-18)
Ovo je blagoslov Bogu za milost krsne posvećenosti u Kristu, snagom Duha. “Na hvalu svoje milosti” Bog nas čini posinjenom djecom u svome jedincatom Sinu. Apostol moli da svi krštenici steknu dar vjerničke mudrosti kako bi upoznali bogatstvo Božjeg poziva na vjeru.
Otpoče s nama dijeliti šatorsku egzistenciju (Iv 1,1-18)
Ovo evanđelje slušali smo na prvi dan Božića. Crkva nam ga u liturgiji još jednom proglašava u božićnom vremenu da zajedno uđemo u dubinu Ivanove poruke o Kristu koji je utjelovljena Riječ Božja. Proslov četvrtog evanđelja je himan o Logosu koji je od vječnosti bio s Bogom, a onda je postao ljudska osoba u jednoj židovskog obitelji u Palestini prvoga stoljeća. Krista kao Božju Riječ Ivan je tako prikazao da namjerno podsjeća na Mudrost Božju iz današnjeg prvog čitanja. Ta mudrost je svjetlo u tami, jer obasjava svakoga čovjeka te svima koji ga “upoznaju” na biblijski način, koji ga “primaju”, daje moć da postaju djeca Božja. Za božićnu liturgiju središte ovog himna je u izreci: “I Riječ tijelom postade i nastani se među nama, i vidjesmo slavu njegovu – slavu koju ima kao Jedinorođenac od Oca – pun milosti i istine” (r. 14). Naši prevoditelji prerekli su grčku riječ sarks (kojoj odgovara hebrejska basar) s “tijelo”, a hrvatska božićna pjesma zadržava starinski izraz “put” (“Primi pravu put čovjeka”). U biblijskom načinu izražavanja sav čovjek je “tijelo” ili “put” jer je ograničeno biće, stvorenje podložno i odgovorno Stvoritelju. Čovjek je “slabo tijelo” (Ps 145,21; Jr 17,5; Iz 40,5) jer su mu potrebni drugi da bi nakon rođenja preživio i razvio se u zrelu osobu. Čovjek kao tijelo ili “put” može biti zdrav ili bolestan, sretan ili bijedan, osjećati hladnoću ili toplinu, sučeljavati se s ljubavlju ili mržnjom, trpjeti nasilje i podleći smrti. Kad Ivan kaže da je božanska i vječna Riječ postala tijelom, hoće reći: vječni Sin Božji postao je slabo i ranjivo ljudsko biće, član jedne obitelji i ljudskog roda. Ta Riječ je Logos oduvijek prisutan kod Boga, ali je utjelovljenjem zauvijek prisutan među ljudima. On daje život i svjetlo, ljubav i uskrsnuće onima koji ga prihvaćaju. Ta je Riječ čovjekom postala, ne samo da je ljudi mogu susretati nego i da od utjelovljenog Logosa mogu čuti Božju poruku.
“Riječ tijelom postade i nastani se među nama!” Uočimo aorist nastani se (ne perfekt “i prebivala među nama” kao da je to u prošlosti otpočelo i završilo). Utjelovljeni Logos nastanio se među ljudima i neprestano ostaje s nama! U svom uskrslom i proslavljenom stanju nije napustio ljudsku “put”, i dalje ostaje jedan od nas. Ipak ovim nije prerečen sav sadržaj grčkog glagola skenoo koji doslovno znači “udariti šator, nastaniti se”. Duboki smisao življenja pod šatorom ili uošatorenja možemo vidjeti u starozavjetnim tekstovima. U Knjizi izlaska Bog naređuje Mojsiju da mu izgradi pomično svetište u obliku šatora u vrijeme hoda kroz pustinju (25,8-9). U tom Prebivalištu ili Šatoru saveza čuvale su se ploče saveza, i ono se prenosilo od postaje do postaje, jer je sav narod živio pod šatorima na prolazu iz egipatskog ropstva u obećanu zemlju. Kad je Salomon sagradio hram u Jeruzalemu, pobožni Izraelci zvali su taj hram Božjim prebivalištem ili Božjim šatorom (Ps 46,5; 68,6). U vrijeme nesigurnog življenja pod šatorima Bog dijeli sa svojim narodom šatorsku egzistenciju, a u vrijeme kuća po selima i gradovima Bog je prisutan u hramu, ali to prebivalište preko nadahnutih molitelja psalama zove svojim šatorom u znak bliskosti i savezničke vjernosti. U vremenu nakon sužanjstva Bog najavljuje da će opet boraviti u svom narodu (Zah 2,9-17).
Kad Ivan kaže da je Riječ Božja uzela ljudsko tijelo i nastanila se “među nama”, hoće reći je Isus Krist uprisutnjenje Boga u povijesnom svijetu. U Isusu i po Isusu, Bog uzima udjela u egzistenciji svake ljudske osobe. Isus nadomješta starozavjetni Šator Božji. Zato Ivan stavlja zgodu o izgonu trgovaca iz hramskog dvorišta odmah na početku Isusova javnog djelovanja (2,13-22). Tom prilikom Isus najavljuje da će u tri dana podići novi hram. On će biti mjesto i sredstvo Božje prisutnosti u svijetu; neće više biti potrebno ići u Jeruzalem da se doživi Božja prisutnost. Prema Knjizi otkrivenja, o svršetku će se vidljivo očitovati Božja prisutnost u svijetu, jer Krist ima udjela na Božjem ravnanju povijesti, on je Alfa i Omega, Prvi i Posljednji, Početak i Svršetak (Otk 21,3-8; 22,12-14).
Ivan kaže “Vidjesmo slavu njegovu!” Povijesni svjedoci, apostoli i njihovi suradnici svojim su očima vidjeli djela Isusova i čuli njegove riječi. Riječ Božja koja je postala krhki čovjek ušla je u jedan narod i u sav ljudski rod. Iako je sada na nebu, u stanju pashalne proslavljenosti, po njemu kao pravom čovjeku Bog je prisutan među ljudima. On je novi Šator Božje slave, vrhunsko i neopozivo očitovanje Božje ljubavi. Dogma o utjelovljenju Sina Božjega temelj je božićnog otajstva i središnja istina kršćanstva. Jer je Sin Božji postao jedan od nas ljudi, on ima udjela na našoj ljudskosti u svim njezinim aspektima: s nama gladuje i boluje, s nama seli i vraća se u napušteni dom, s nama se raduje i izručuje duh Ocu kad napuštamo zemaljsku egzistenciju. S nama je u svemu solidaran! To je temelj ljudskog dostojanstva prema kršćanskom učenju i vjerovanju o čovjeku.
Pitanja za tiho razmišljanje: 1) Ako je Sin Božji solidaran sa svakim čovjekom, vjerujem li da je bliz meni i mojoj obitelji? 2) Poštujem li ljudsko dostojanstvo svojih ukućana i drugih ljudi s kojima živim, radim, radujem se, patim i žalujem?
prof. dr. Mato Zovkić