Prvo čitanje je pjesma obnovljenom Jeruzalemu koji opet postaje "Božja milina", "Udata", jer se božanski Graditelj ženi svojom odabranicom. Ova pjesma najavljuje događaj današnjeg evanđelja: Isus u svatovima u Kani posvećuje ljubav dvoje mladih vjernika i predstavlja se kao utjelovljena Mudrost Božja koja uzvanike časti obilnim vinom objave. Drugo čitanje je iz odsjeka o karizmama u Crkvi prema Prvoj Korinćanima 12-14: jedan Duh uskrslog Krista dijeli među krštenicima različite darove na duhovnu korist svih.

  Današnja nas liturgija zove na učenički hod s Isusom kao Učiteljem koji nam prostire obilni stol objave. U popričesnoj molitvi moli svećenik u ime sabrane zajednice da nam Gospodin udijeli Duha svoje ljubavi te da, nahranjeni jednim kruhom s neba, Božjom milošću živimo u bratskoj slozi. Tko učenički hoda s Isusom, mora se uključiti u zajednicu učenika te pridonositi svoj udio životu i poslanju Crkve.
 

Bog odabire za zaručnicu svoj pomlađeni narod (Iz 62, 1-5)

  U ovom odlomku nastupa prorok iz vremena obnove nakon povratka iz sužanjstva. Njegova pjesma najbolje odgovara blagdanu Sjenica. Na taj blagdan paljena su svjetla na četiri velika svijećnjaka u hramskom dvorištu, a svijećnjaci su bili tako visoki da su se svećenici prilikom paljenja trebali penjati na ljestve. Rabini bilježe da je svako jeruzalemsko dvorište bilo obasjano tim blagdanskim svjetlom, a hodočasnici su tih dana izražavali želju da zauvijek ostanu u svetom gradu.
  Prorok na blagdan svjetla uzvikuje da neće šutjeti dok pravda Jeruzalema ne zasine kao svjetlost i "spasenje njegovo ne plane ko zublja". "Pravda" je ovdje milosno djelovanje Božje nad svetim gradom. Kad kaže da će obasjani Jeruzalem biti "kraljevski vijenac na dlanu Boga svog", prorok misli na Izr 12, 4 gdje je rečeno da je "kreposna žena vijenac mužu svome". Jeruzalem je u hebrejskom ženskog roda pa samim nazivom olakšava metaforu o narodu Božjem kao zaručnici koju je Bog za sebe uresio ljepotom i vjernošću. Zajednica vjernika je kraljevska kruna u ruci Božjoj. Aludirajući na tragediju sužanjstva prorok najavljuje da se Izrael kao Božja zaručnica neće više zvati "Ostavljena" ni "Opustošena". Dobiva novo ime: "Moja milina, Udata." 1 Kr 22, 42 navodi da se majka kralja Jošafata (870-848 pr. Kr.) zvala Azuba a to znači Ostavljena. 2 Kr 21, 1 navodi da se majka kralja Manašea (687-642 pr. Kr.) zvala Hefsi-Bah što znači Moja Milina. Prorok se stoga oslanjao na uobičajena imena ženskih osoba u svom narodu pri razradi metafore o novim zarukama Boga s obnovljenim narodom.
  Bog više ne predbacuje grešnu nevjernost svome narodu iz prošlosti nego ga čini mladom djevojkom i raduje se njezinoj ljepoti. Ova metafora u današnjoj misi očituje svetost i dopuštenost svadbene radosti kao čina u kojem sudjeluju ne samo mladenci nego njihova rodbina i sumještani. Brak je u Svetom pismu nešto tako uzvišeno da nadilazi osobno veselje mladenaca, jer se tiče također vjerske i društvene zajednice. Isus je iz Starog zavjeta preuzeo vrijednost braka kao vjerske i društvene zbilje i kao slike za odnose između Boga i zajednice vjernika. Zato je i prihvatio poziv u svatove u Kani Galilejskoj.
 

Svakomu se daje očitovanje Duha na korist (1 Kor 12, 4-11)

  U poglavljima 12-14 Prve Korinćanima odgovara Pavao na upit svojih vjernika o upotrebi karizma. Korinćani su bili najviše impresionirani darom govorenja stranim jezicima na bogoslužju gdje se upotrebljavao grčki. Pavao iznosi pouku da je Crkvi najkorisniji dar proroštva kao milosni uvid u znakove vremena i dubinu riječi Božje. U današnjem odlomku iznosi načelne smjernice o porijeklu i svrsi darova Duha, zatim nabraja karizme.
  U zajednici postoje različiti darovi, službe i djelovanja, ali ih dijeli i podržava jedan Bog "koji čini sve u svima". Iste milosne pojave u Crkvi Pavao pripisuje Duhu ukoliko su karizme, uskrslom Gospodinu ukoliko su crkvene službe i Bogu Ocu ukoliko su "djelovanja." Značajno je da prigodne karizme i ustaljene crkvene službe Pavao navodi jedne uz druge. Nosioci službe nemaju monopol na djelovanje Duha, ali ni karizmatičari ne mogu cjelovito služiti zajednici ako ne surađuju s nosiocima ustaljenih službi. Zato je ključna rečenica: "A svakomu se daje očitovanje Duha na korist" (r. 7). To symferon je particip srednjeg roda pretvoren u imenicu i označava ono što pomaže, koristi, pridonosi uspjehu i slozi. Svi darovi Duha služe zajedničkom dobru konkretne crkvene zajednice. Nisu dani za osobno paradiranje karizmatičara.
  Zatim Apostol nabraja devet vrsta karizma u korintskoj zajednici koje možemo podijeliti na učiteljske, karitativne i administrativne. Osim ovdje, Pavao još tri puta donosi popis karizma: u 1 Kor 12, 28-30, zatim u Rim 12, 6-7 i u Ef 4, 11. Zanimljivo je da dvaput spominje karizmu razlikovanja duhova (12, 10 i 14, 29). To znači da nije svaki unutarnji poticaj koji izgleda duhovan automatski djelo Duha na korist crkvene zajednice. Zato Sabor uči da ispravnost i crkvenu primjenu karizma prosuđuju oni koji su snagom svetog reda postavljeni za crkvene predstojnike (usp. LG 12, 2 i AA 3, 3). U Ef 2, 21 uči Apostol da su svi krštenici "ugrađeni u prebivalište Božje u Duhu". Mi to najviše jesmo i postajemo na liturgiji. Na liturgiji se i karizme vjernika i pastira međusobno upotpunjuju na korist cijele zajednice. Zato liturgija hrani, brusi i usmjerava karizme krštenika.
 

Siđe sa svojom majkom, s braćom i sa svojim učenicima (Iv 2, 1-12)

  Vjeronaučni prikazi događaja u Kani obično završavaju retkom 11: "Tako u Kani Galilejskoj učini Isus prvo znamenje i objavi svoju slavu te povjerovaše u njega njegovi učenici." U našu liturgiju uzet je i redak 12 koji ističe da su učenici pošli za Učiteljem doživjevši njegov zahvat u svatovima kao Božju potvrdu njegova mesijanstva. Na tom je retku naglasak u današnjoj liturgiji, ali pogledajmo smisao cijelog događaja da bismo dublje proživjeli i na sebe primijenili zaključni redak.
  Ovdje liturgijski odlomak ispušta na početku da se događaj zbio "trećeg dana" Isusova prvog "radnog" tjedna: sutradan nakon krštenja pristupaju Isusu dva Krstiteljeva učenika, ostaju s njime cijeli dan i "prelaze" k njemu (Iv 1, 35-39); dan kasnije putuje Isus iz Judeje u Galileju te poziva Filipa i Natanaela (1, 43-48). Jedan od dvojice Krstiteljevih učenika koji su prešli Isusu bio je Andrija. On je doveo Učitelju svoga starijeg brata Šimuna kojemu je Isus odmah promijenio ime u Kefa u znak njegove buduće službe (1, 40-42). Ta petorica našla su se s Isusom u Kani gdje je Isusova majka bila pozvana u svatove, a onda - radi nje - i Isus s petoricom prvih učenika. Isus je kasnije svoje mesijansko djelovanje označio kao vrijeme zaručnikove prisutnosti među svatovima (Mt 9, 15) te izrekao parabolu o djevojkama koje uveličavaju svatovsko veselje (Mt 25, 1-13). Odaziv u svatove znak je da se Isus od srca radovao sa zaručnicima, jer njihov brak ima i vjersko značenje. U svatovima se ponašao poticajno ali radosno, jer je i tu, kao i u drugim svojim postupcima; objavljivao Boga koji radost osmišljava. On je u život ljudi s kojima se susretao unosio radost kao odraz spasenja koje Bog nudi.
  Ivan je znao za starozavjetne tekstove o Mudrosti koja priređuje obilno jelo i piće objave (usp. Izr 9, 5; Iz 55, 1-3; Sir 24, 19-21). U obilnom vinu svatovske gozbe Isus se očitovao kao utjelovljena mudrost Božja koja donosi novu objavu. Marija svojom intervencijom najprije kod Isusa a zatim kod dvorača pripravlja put Isusovu mesijanskom djelovanju. Između nje i Isusa u toku mesijanskog djelovanja nastaju novi odnosi, jer Isus okuplja novu, eshatonsku obitelj braće i sestara koji zajedno s njime poslušno prihvaćaju Božju volju i tako uprisutnjuju Božje kraljevstvo. Ivan Pavao II u enciklici Otkupiteljeva Majka kaže: "Majka Kristova predstavlja se pred ljudima kao tumač sinovljeve volje, kao tumač uvjeta što ih treba ispuniti da bi se mogla očitovati spasenjska sila Mesijina... Tako se u Kani pojavljuje Marija kao ona koja vjeruje u Isusa: njezina vjera izaziva prvo Isusovo 'znamenje' i tako pomaže da se pobudi vjera učenika" (br. 21). Papa naziva Gospu prvom učenicom Isusovom jer je bila spremna da uči od odraslog Isusa i potiče druge na učenički hod s Isusom. Kad Ivan na zaključku današnjeg događaja kaže da je Isus objavio "svoju slavu" misli na Isusov pravi identitet (usp. Iv 17, 5), njegovu intimnu povezanost s Ocem. Petorica učenika počela su dublje uviđati tko je zapravo Isus i pošla su za njim u Kafarnaum kao privremeno središte Isusova mesijanskog djelovanja. Oni će morati još puno učiti o Isusu i od Isusa, ali je za početak ovaj učenički stav dovoljan.
  Na ovoj liturgiji produbimo svijest da smo učenici koji iz različitih životnih zanimanja i okolnosti s povjerenjem hode za Učiteljem.

prof. dr. Mato Zovkić